Gola laž ‘povjesničara’, političara i novinara 2014. o ustanku 1941. u Srbu

U 762-om broju Novosti hrvatski političar i povjesničar amater Slavko Goldstein piše članak Istina o 27. srpnju 1941. Goldstein članak započinje s Goebbelsom i piše:

“u poplavi politiziranih laži o Danu ustanka 27. srpnja u Srbu počeo (se) taj ustanak nazivati “kontroverznim”, “četničko-komunističkim” ili čak samo “četničkim”.”, čime valjda želi reći da ustanak nije bio četnički, četničko-komunistički ili kontroverzan, nego su valjda SFRJ povjesničari pisali istinu!? Svoju navodnu želju za istinom Goldstein još podcrtava: “U interesu društvenog zdravlja dužni smo inzistirati na istini.” Dalje se priča nastavlja ustaškim terorom u proljeće 1941. godine, ustankom koji je Marko Orešković, član Centralnih komiteta KPJ i KPH trebao organizirati, te sažetim opisom zločina koji su se zbivali u to vrijeme na obje strane. Tezu o komunistički vođenom ustanku Goldstein završava u predzadnjem odlomku članka:

“Pokušajmo rezimirati: ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. nisu organizirali ni vodili četnici, iako su neki njihovi pristaše u ustanku marginalno sudjelovali. U suštini, ustanak je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika. Promatrano u globalu Drugog svjetskog rata, ustanak u Srbu bio je djelić ratovanja na pravoj strani, s izrazitim antifašističkim karakterom.”

Goldsteinov članak je prikaz ustanka kakav nam otprilike prikazuju i današnji (ili jučerašnji) hrvatski političari, Mesić, Josipović i novinari, npr. Branimir Pofuk u Večernjem listu koji u članku Zašto nitko ne govori o sličnosti između Oluje i antifašističkih ustanaka? Piše:

“U članku lišenom bilo kakve ostrašćenosti Goldstein poimence nabraja i “lokalne političare velikosrpske i četničke orijentacije u Srbu i kotaru Donji Lapac”, izvještavajući o njihovu kretanju i ulozi u ustanku koji će uslijediti. Nadalje, Goldstein savjesno obrađuje i zločine nad civilnim stanovništvom koje su ustanici iz Srba počinili nad lokalnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, uključujući i osvetničko uništavanje Boričevca, sa svim živima koji su se u njemu zatekli.”

Uz ovaj panegirik Goldsteinu Pofuk je naravno nekoga morao popljuvati:

“Daniel Srb u službenom priopćenju svoje stranke piše: “Srpski ustanak nije bio antifašistički ustanak, nego ustanak četničko-komunističko-jugoslavenske bande, planiran i izveden uz pomoć talijanske fašističke okupacijske II. Armije i drugih snaga Mussolinijeve fašističke Italije!”.”

“Povjesničar” Pofuk nastavlja kritiku:

“O ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom, koji su prethodili tom ustanku i osvetničkim zločinima koji su ga pratili kod Daniela Srba nema ni slova.”

“Povjesničar amater” Pofuk se dohvatio i jednog akademskog povjesničara:

“Josip Jurčević svojim obrazovanjem, akademskim titulama i radom svakako jest povjesničar. Ali, ako su ga točno ovih dana citirali u Slobodnoj Dalmaciji, ničeg povjesničarskog nema u ovakvoj izjavi o ustanku u Srbu: “Na žalost, do dandanas široj javnosti nisu poznate ni elementarne činjenice što se tada dogodilo. Općepoznata je stvar da su se tada dogodili najmonstruozniji zločini nad civilima.””

Ako bi čitali (i vjerovali) samo Goldsteinu i Pofuku, ili samo Mesiću i Josipoviću, onda bi se još 2014. godine Hrvati trebali sramiti ustaških zločina iz 1941. (za koje nema opravdanja) zbog kojih su se pravednici digli na ustanak i usput počinili neki zločin koji se nije mogao izbjeći. Po istoj formuli po kojoj Tito nije mogao izbjeći Bleiburg i Križne puteve, kao što svi mi danas vjerujemo da darove djeci nosi Djed Božićnjak.

Da je Pofuk povjesničar, ili da istim aršinom mjeri Goldsteina i Daniela Srba, možda bi vidio da je Goldstein zaboravio postojanje knjige Bosiljke Janjatović “Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935.”, odnosno da ustaški teror 1941. nije izronio iz neke hrvatske obijesti, nego je rezultat terora kojem je hrvatski narod bio podvrgnut od 1918. do 1939. godine, koji je ako ne direktno uzrokovao, ali barem pogodovao nastanku “Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija” 1929. godine.

Da Pofuka sa strukom povjesničara ne veže samo prvo slovo prezimena, znao bi da je u prilogu Večernjeg lista Obzor (na čijoj je plaći još i danas Pofuk) 6. kolovoza 2011., te kasnije u knjizi “Dossier Boričevac” Josip Pavičić napisao ovo:

“Vaša interpretacija uzroka ustanka i njegova karaktera, hoćeš-nećeš, ide na ruku onima koji su 54 godine, od 1941. do 1995., zabranjivali ne samo raspravu o Boričevcu, nego i njegov javni spomen, koji protjeranim Boričevljanima nisu dopuštali povratak i koji su sve njih, među njima i moje roditelje i djedove, lišili svih njihovih posjeda. Bilo je nekoliko pokušaja da se na ulazu u nekadašnje selo postavi prometni znak s imenom sela, ali bez uspjeha. Čim bi pao mrak, ploča s natpisom Boričevac bila bi uklonjena. Tek kad je u selo u kolovozu 1995. ušla hrvatska vojska, Boričevac se smio nazvati Boričevcem. Čija je vojska tamo bila do kolovoza 1995.? Hrvatska nije.”

Ovaj odlomak govori da su Srbi i komunisti skrivali te imali razloga skrivati istinu o Boričevcu. Zašto bi inače tako postupali, ako razloga za skrivanje nije bilo?

“Ustanak nije bio ni antifašistički. Zajedno su ga organizirali četnici (kojima je cilj bio zaokruživanje velike Srbije) i komunisti, a politička mu je orijentacija od prvoga dana bila antihrvatska i profašistička. S fašistima Talijanima ustanici su bili u tijesnoj suradnji, s njima su se sastajali i dogovarali, a fašističke su se postrojbe slobodno kretale tzv. oslobođenim teritorijem (oslobođenim od Hrvata). U Benkovcu su se budući ustanici s Talijanima sastali već 23. srpnja i dogovorili se da ih neće napadati, a kad je ustanak počeo, ustanici su pohrlili k saveznicima fašistima u Otrić (11. i 22. VIII.), u Golubić (21. VIII.), u Pađane (21. IX.), etc. Je li sve to, Slavko, dovoljno kao dokaz da ustanici nisu bili antifašisti?

Na ovaj tekst objavljen pod naslovom “Otvoreno pismo Slavku Goldsteinu” 2011. godine se “neostrašćeni” Goldstein nikad nije očitovao ili ga udostojao odgovora. Činjenice su nezgodna stvar, možda ih je bolje prešutjeti. Iz ovoga je jasno da je Goldsteinova interpretacija netočna, a njegova neostrašćenost lažna.

Točku na “povjesničara” Pofuka i njegovu kritiku akademskog povjesničara Jurčevića stavlja još jedan povjesničar, Ante Nazor u članku iz srpnja 2013. Protuhrvatski ustanak u srpnju 1941.:

“O stradanjima Hrvata u srpnju i kolovozu 1941. govore izvori i knjige („Hrvati Dinare: život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka“, Zbornik radova okruglog stola održanog u Bosanskom Grahovu, 20. srpnja 1999., ur. Slavko Golijat, Split 2000.; Zdravko Dizdar – Mihael Sobolevski, „Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: 1941.-1945.“, Zagreb 1999.; Zdravko Dizdar, „Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941.-1945.“, Zagreb 2002.). Činjenice iz spomenutih knjiga i dokumenata na kojima su utemeljene treba ponavljati sve dok se u javnosti izbjegava govoriti o zločinima „ustanika“ nad Hrvatima i muslimanima u srpnju i kolovozu 1941. godine.

Ovdje ću navesti samo dio dokumenta, odnosno samo neke primjere ubojstava koje su počinili „ustanici“ nad Hrvatima početkom kolovoza 1941. (u dokumentu se poimenice navodi znatno veći broj žrtava). Navedeni primjeri jasno pokazuju je li cilj ustanka bio neutraliziranje oružanih snaga NDH ili istrebljenje Hrvata na tom području.

…U samim Vrtočama se 2. kolovoza (1941., op. a.) odigrala krvava borba u kojoj su katolički stanovnici mjesta Vrtoče bili gotovo svi poubijani. U Vrtočama je bilo 6 katoličkih kuća, sa po prilici 50 stanovnika. Za vjeran prikaz tih grozota može nam poslužiti najbolje slučaj uglednog trgovca i gostioničara Josipa Matijevića. U subotu 2. kolovoza poklana je cijela njegova obitelj od 9 članova dok su samom Matijeviću odrubili glavu i stavili je na kolac te nosili okolo, a truplo bacili u oganj. …“”

Nazorov zaključak je jasan: “S obzirom na postojeće izvore i utvrđene činjenice, nema razloga ni da se, bez obzira na drugačije pridjeve koji se javljaju u historiografiji i publicistici, ustanku od 27. srpnja 1941. negira protuhrvatski karakter. Događaje u kojima su Hrvati na pojedinim područjima istrebljeni (poubijani i protjerani), u kojima su njihove kuće zapaljene i u koje se više nisu smjeli vratiti, apsurdno je ne nazvati protuhrvatskim.”

Zaključimo neostrašćeno:

• ustanak je bio krvav

• ustanak je bio četničko-komunistički

• ustanak nije bio antifašistički

• ustanak je bio protuhrvatski

Zašto ga 2014. godine slave Mesić, Josipović i Milanović, pitajte njih.

Izvor: narod.hr
Photo: screenshot