Ljudi kod nas ne vole izlaziti
na prosvjede.
Mi smo narod koji trpi i sa svime se slaže.
Osim ponekad.
Barem oni desni, katolici, Hrvati.
Pamte oni Prosinačke žrtve.
I ’45.
Pamte i ’71…
Pamte vremena kada su kriomice
odlazili u crkvu , zatvoreni , zaštićeni njenom zgradom , sigurni iza vrata…
Javna procesija je već bila nešto drugo…
Izloženi pogledima, podsmjehu, dežurnim
“ snimateljima “, špijama i dojavljivačima .
Kod kuće se šaptalo tiho.
Znalo se tko je radi glasnog vica ili pjesme završio u zatvoru.
Naučili su misliti svoje
ali se ne miješati.
Od malena odgajati djecu da se protiv sustava ne može i da se spremaju van.
Znamo i kako su prošli i oni koji su se drznuli
uzeti oružje protiv agresije ’91.
Pravi generali su završili po zatvorima.
Branitelji proglašeni zločincima, progonjeni ,
poniženi.
Njihove udovice ismijane.
Neprijatelj aboliran.
Prosvijed u Šatoru izvrgnut ruglu
prolazećih građana.
Uplašeni ljudi natjerani u rezignaciju.
Svoj glas su dali na dva referenduma.
Onaj o samostalnosti.
Onaj o obitelji.
Potpis i utapanje u gomili.
Da ih se ne vidi…
Podižemo eto glas protiv nečega što zovu
Konvencija. Istanbulska kažu.
Izaći ću u procesiju
za svoju djecu i njihovu budućnost .
Ne želim slušati refren .
Pristao sam, bit ću sve što hoće…
Evo prodajem dušu …
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
