Prošle godine biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine poslali su otvoreno pismo vrhu Srpske pravoslavne crkve zbog njene namjere da se kanoniziraju djeca, prema SPC-u kao ubijeni mučenici, iz sabirnog doma Jastrebarsko, za vrijeme II. svjetskog rata.
O toj djeci i njihovim životima je veliku brigu vodio i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, kao i brojne časne sestre koje su brinule za njih i udomljivale, uglavnom po hrvatskim katoličkim obiteljima.
Dječji dom Jastrebarsko proglasili mjestom za klanje djece
Dječji dom u Jastrebarskom u 1942. godini bio je prihvatilište za zbrinjavanje pravoslavne djece izbjegle nakon velike bitke na Kozari.
A ne koncentracijski logor.
Komunistički propagandisti širili su laži 50 godina o Jastrebarskom i drugim domovima iz vremena II. svjetskog rata. Te neistine i danas dijelom žive u javnosti, pa se mogu pronaći apsurdne tvrdnje da su domovi bili mjesto – ubijanja djece.
Tu laž sada namjerava službeno potvrditi i Srpska pravoslavna crkva kanonizacijom te djece tj. želi ih proglasiti svecima Srpske pravoslavne crkve.
Zbog toga, inače redovito suzdržana Crkva u Hrvata, šalje 2022. otvoreno pismo patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Porfiriju u kojem se osvrću na »Molbu Svetom Arhijerejskom Sinodu« da se »Komisiji Svetoga Arhijerejskog Sabora za kanonizaciju novih svetih« dostavi prijedlog »da se uvrsti praznik Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih, koji bi ušli u Heortologion i Kalendar svetih«, a koja je objavljena na mrežnim stranicama Gornjokarlovačke eparhije.
Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine ističu brojne u toj molbi iznesene neistine, a mi izdvajamo zaključak.
Cijelo pismo možete pročitati ovdje.
“Poznato je da su djeca, koja su 1942. smještena u prihvatilišta, bila napuštena siročad, gotovo gola, izgladnjela i oboljela od zaraznih bolesti te im je u takvom teškom stanju pružena medicinska i svaka druga pomoć koja je bila moguća u tim ratnim neprilikama.
Trebalo bi biti samo po sebi razumljivo da podatke o velikoj smrtnosti djece treba smjestiti u kontekst ondašnje smrtnosti općenito i u konkretne uvjete.
S jedne strane, postoje divna svjedočanstva o velikoj brizi i zauzetosti žitelja Hrvatske, a osobito katolikâ, koji su hranili tu djecu i koji su udomili na tisuće ratne siročadi pokazujući tako veliku kršćansku ljubav prema onima koji su bili u potrebi. S druge strane – uz sva nastojanja usmjerena da se dokaže suprotno – ne postoje ni dokumenti ni iskazi na suđenjima poslije Drugoga svjetskoga rata da je i jedno to dijete siroče bilo ubijeno ili mučeno.
Uistinu, nije li čudno da ni jednoj od časnih sestara, koje su navodno počinile zastrašujuće zločine, nije nađena nikakva krivnja niti je koja suđena i osuđena u poslijeratnim procesima, za koje znamo kakvom su »objektivnošću i pravdom« vođeni? Zanimljivo je i to da se ne spominju postupci partizana i njihova djelovanja, zbog kojih su djeca trpjela, kako prije dolaska u prihvatilišta tako i tijekom njihova boravka u prihvatilištu i nakon rata. Istinski bi doprinos bio osvijetliti sve vidike preživljavanja i života stradalnika, kao i uloge ustanova i pojedinaca tijekom Drugoga svjetskoga rata i nakon njega.”, piše u pismu biskupa.
Morbidnosti u srpskim lažima nema kraja
Krenimo korak dalje da vidimo kako o domu Jastrebarsko i časnim sestrama razmišljaju u Srbiji, pa i susjednoj BiH, u Republici Srpskoj.
Pogledajmo “detaljne opise” o sudbini te djece na stranicama Udruge građana Jadovno, koje je registrirano u Banja Luci, u susjednoj državi BiH. Kao takvu, ima potvrdu o djelovanju i u Republici Srbiji od Ministarstva vjere i dijaspore iz 2011. godine.
Podsjećamo, Jadovno je mjesto u Hrvatskoj, Lika. Zbog toga djelovanje tog društva, koje se poziva imenom na Hrvatsku, zanima i građane Hrvatske.
Posebno jer se tvrdi da su u Šaranovu jamu kod Jadovnog u II. svjetskom ratu bačene tisuće Srba. Uz dužno poštovanje prema svakoj ratnoj žrtvi, osobito nevinoj, iskapanja u Šaranovoj jami nisu nikada provedena, premda je jama dostupna hrvatskim vlastima već skoro 30 godina. Sam logor Jadovno je djelovao samo četiri mjeseca, od travnja do kolovoza 1941. godine, a neki srpski autori tvrde da je u logoru ubijeno više od 60.000 ljudi, pa su ga prozvali “Velebitski Jasenovac”.
Evo što u svom morbidnom prilogu iznosi Udruga građana Jadovno o djeci iz logora Jastrebarsko, koja su potvrđena brojnim “svjedočanstvima svjedoka”:
“Ana Barta Pulherija – šezdesetogodišnja časna sestra i upraviteljica iz reda sestara Milosrdnica Sveti Vinko Paulski u Jastrebarskom, inače starija pripadnica ustaškog pokreta i šogorica Mile Budaka, ustaškog ministra i ratnog zločinca.
Isticala se nečovječnim postupcima prema djeci i otvoreno govorila da pomagati srpsku partizansku djecu, znači odgajati svoje neprijatelje. Znala je sadistički mučiti djecu i izmišljala razne kazne poput “slana voda” i “krampus” pomoću kojih je iz djece “istjerivala partizanskog đavla”. Ustašama je često priređivala gozbe i tjerala djevojčice da im pjevaju ustaške pjesme. Svjedok Josip Lonžar smatra da su časne sestre nasilno ubijale djecu. U dvorcu Erdedi više djece su ih spakirale u kutije od šećera, a on ih je morao voziti na groblje.
> Tko je Snežana Šević, učiteljica koja je širila četničku propagandu, a koju je nagradio ministar Fuchs?
Pred oslobođenje, sklonila se u jedan samostan u Sloveniji, odakle je 1947. pobjegla u Austriju. Časna sestra Gracioza bila je njena zamjenica i ekonom u domu. Od hrane koja je pristizala u iz Ministarstva i Crvenog križa, ona je izdvajala najljepše prehrambene namirnice za ustaše koji su bili stalni gosti doma, a često je slala pakete i samostanu u Mostar. Mlijeko koje su seljaci dovozili za djecu, ona je ostavljala na suncu i tek kad se počelo kvariti, davala ga je djeci. Iza njih po nehumanim postupcima, nije zaostajala ni časna sestra Bozimir, koja je svako “zločesto” dijete znala šibati nemilosrdno, pa ga onda tjerati u crkvu da se moli ili pjeva ustaške pjesme.”
“Jastrebarsko je bio logor NDH, namijenjen srpskoj ratnoj siročadi. Logor su držale katoličke časne sestre kongregacije Sv. Vinko Paulski iz Zagreba. Glavna upraviteljica logora bila je časna sestra Ana Barta Pulherija, koja je za sve nas govorila da smo banditska djeca i da nas treba pobiti. Ništa bolje nisu bile časne sestre Bernadeta i Gracioza. Dječji logor Jastrebarsko bio je pod nadzorom Andrije Artukovića, koji je bio ministar unutrašnjih poslova NDH i često je dolazio u logor, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac….
Rezanje vratova i vađnje očiju srpskoj djeci u domu Jastrebarsko
Jednom je časna sestra Gracioza skupila nas oko dvadesetoro djece iz podruma. Petar Lovrin, iz Ljubije kod Prijedora (što sam puno kasnije saznala), išao je od jednog do drugog djeteta, uhvativši dijete za glavu. Brzim potezom ruke, u kojoj je držao neki čudan nož, dug, a uzak, sa oštricom na vrhu, zario bi djetetu okomito u grkljan. Zatim bi im, mrtvima, vadio oči i stavljao u neku pletenu korpu i tako se hvalio koliko je zaklao srpske djece….”
“Ustaše su srpsku djecu klali, nabijali na bajunete, kuhali u kotlovima, živu bacali u bunare, jame i pećine, gušili otrovima i sodom, uništavali glađu, žeđu i hladnoćom i na sve moguće načine. A ustaška propaganda nastojala je svim silama da prikrije istinu o stradanju te nevine djece kako tada tako i danas poslije toliko godina. Veoma česti slučaj je bio i spaljivanje srpske nejači, a poslastica im je bilo da u kolijevku stave slamu pa zapale, i tako bi izgorilo i dijete i kolijevka. Ovakvih slučajeva je bilo mnogo. U okolini Gline su ustaše uhvatile 25-oro srpske dece, svezali im ruke na leđa žicom i poredali uokrug oko sjenjaka tako da su im noge bile unutra. Sjenjak su zapalili a djeci su izgorjele noge do koljena, nakon čega su ih ustaše bacili na cestu gdje su djeca umrla u najvećim mukama…
Časne sestre namjerno truju srpsku djecu
Slijede opisi mučenja srpske djece u Staroj Gradiški:
“Djecu su masovno ubacivali u veliku logorsku zgradu. U pojedine sobe dotjerivali su i po 50 djece, koja su u taj prostor mogla stati jedino u uspravnom položaju. Zatim su 3-4 časne sestre, išle od sobe do sobe, nosile su kante s tekućinom i kistovima mazale djeci usta. Glasno su govorile da je to tekućina protiv žeđi. Međutim, nakon jednog do dva sata sva djeca su počela vrištati, jaukati i dozivati majku, oca, sestre i braću. Djeca su se previjala od bolova, a jauci i krici postajali su sve užasniji. Mališani su bolno cvilili: „Majko, umirem“, „Sejo, boli me“, „Tetka, žedan sam“.
Dječja tijela grčila su se i počela padati, a kako mjesta nije bilo rušila su se u gomili. Izmiješale su im se ruke, noge, glave. Otvarale su se žive rane na tijelima te jadne djece. Ubrzo su počela umirati u najtežim mukama i vapajima, i to je trajalo danima. Grupa logoraša, koju su ustaše za to odredile, trpala je u deke mrtvu djecu i odnosila na mjesta za uništavanje leševa…
Gušenje srpske djece u plinskim komorama
“I prizor gušenja djece u plinskoj komori, koji sam gledala, bio je takav da ga nikada neću zaboraviti. Plinska komora bila je puna gole djece, nabacane jedno na drugo, na gomilu. Stalno su povećavali tu gomilu živih dječjih tijela, noseći ih u dekama. Strpali su tako u tu prostoriju oko 500 djece. Prije puštanja plina prostoriju je došla pregledati ustaška patrola na čelu sa ustaškim satnikom Barbarićem, vrlo okrutnim zlikovcem. Jedno dijete, staro godinu dana, ležalo je golo na pragu prostorije. Barbarić je svojom čizmetinom stao na jednu nogu djeteta, drugu nogu je uhvatio rukom, raščetvorio je dijete i bacio ga na gomilu uz psovke, a zatim je dao zapovijed da se prostorija zatvori i u nju pusti plin.“
Da ne bi dalje opisivali morbidne i detaljne opise ‘svjedoka’, preporučamo čitateljstvu da ih samo pročita ovdje u tekstu Sveti mučenici Jastrebarski (opcija desno klikni Croatian language)
Zašto ovo pišemo?
Hrvati zaklali 42 srpske bebe u Vukovaru
Da bi se vidjela jedinstvenost, povezanost i kontinuitet morbidnih srbijanskih laži prema Hrvatima i Katoličkoj crkvi u cjelini. Ponavljamo, uz dužno poštovanje svakoj žrtvi rata, i svakom djetetu, bez obzira je li ono hrvatske, srpske ili druge nacije. Ali upotrebljavati djecu za širenje mržnje i laži, kao što su Srbi radili prilikom napada na Vukovar objavio laž da su branitelji Vukovara ubili 42 srpske male djece.
U stvarnosti ta laž je bila priprema za pokolje i mučenja Hrvata uoči pada Vukovara, po starom i oprobanom obrascu srpske vojske.
I to ne samo prema Hrvatima, već i Albancima, Crnogorcima, Bošnjacima i svim žrtvama srpske genocidne politike u 20. stoljeću, svima koje su Srbi ‘oslobađali’ od Balkanskih ratova 1912. do genocida na Kosovu nad Albancima pred sam kraj 20. stoljeća.
Laž koju su objavili srbijanski mediji uoči pada Vukovara objavio je i BBC, te drugi veliki svjetski mediji.
Ta laž je glasila: hrvatski vojnici zaklali su 42 bebe i bacili ih u plastične vreće.
Tom monstruoznom laži i svim drugim lažima Srbi su svjesno radili slijedeće: obmanjivali i huškali mržnjom svoj narod, te pripremili put da oni mogu ubijati hrvatsku djecu, žene i starce.
To su i učinili nakon pada Vukovara.
I Škabrnje, Baćina, Saborskog, Dalja, Tordinaca, Bogdanovaca, Petrinje, Srebrenice, Zvornika, Foče, Prijedora, Doboja….duga je lista srbijanskih velikih zločina.
Sličnosti s lažima ‘najučiteljice’ Snežane Šević
Ono što još želimo posebno ukazati je velika sličnost gornjih opisa s lažima koje je nakon završetka Domovinskog rata u svojoj knjizi o događanjima u Vukovaru iznijela učiteljica iz Hrvatske, Snežana Šević. To je osoba koja danas poučava djecu. Snežana Šević radi u Borovom Selu, u Hrvatskoj, 2023. godine, i dobitnica je nagrade za ‘najučiteljicu’ od Ministarstva obrazovanja Republike Hrvatske.
Evo što je napisala u svojoj knjizi “Putevi nezaborava”:
„… Ustaše se uplašiše borbe prsa u prsa jer samo njih deset mogu da kolju jednog Srbina. Zbog toga se okrenuše Vukovaru… Tu su ‘hrabri domoljubi’ vadili decu iz majčinih utroba, nizali lančić od dečjih prstića, silovali srpske žene i devojke, odsecali glave, vadili oči, spaljivali ljude i radili sve ono što samo bolesni um može da smisli. Srbi su morali da unište sotonu…“
“Iako je pre rata većinsko stanovništvo Zapadnog Srema, dela Slavonije, dela Like, Banije i Korduna bilo pretežno Srpsko, ovi regioni ulaze u sastav Hrvatske. Zaslepljeni idejama bratstva i jedinstva te ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, srpski narod u Hrvatskoj zatvarao je oči pred činjenicom da se njegov broj postepeno smanjuje… Još za vreme rata, odnosno ustaške NDH, Pavelić je vršio etničko čišćenje Srba na ovim područjima gde su oni činili većinu. U te krajeve potom su naseljavani Hrvati, naročito iz Hercegovine, veliki srbomrsci… Već 1991. godine pokazalo se da težnje Hrvatske za samostalnom “državom svih Hrvata” nisu zaboravljene.
Delovanje ustaške emigracije u inostranstvu i one u Hrvatskoj samo je delomično zaustavljeno. To se pokazalo u događajima koji su prethodili raspadu SFRJ. Za bolje razumevanje nacionalne strukture stanovništva potrebno je određeno objašnjenje. Naime, kako su Srbi najviše prostorno rašireni u nacionalno mešovitim područjima nekadašnje Jugoslavije, kako su srazmerno često stupali u mešovite brakove i kako su u većem broju od ostalih nacionalnosti doživljavali Jugoslaviju kao trajnu domovinu, smatra se da je najveći broj Jugoslovena srpskog podretla. U Hrvatskoj se znatan broj Srba izjašnjavao kao Jugosloven iz egzistencijalnih i bezbednosnih razloga. Jer, lakše se zapošljavalo i bilo je bezbednije biti Jugosloven nego Srbin. Najnovija događanja vezana za Srbe u Hrvatskoj bila su:
– U 1989. i 1990. godini formirano je više političkih partija u bivšoj Jugoslaviji, među kojima je bila i desničarska, nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica.
– 6. maja 1990. HDZ je pobedila na izborima u Hrvatskoj. Za vreme predizborne kampanje, pristalice ove kao i drugih hrvatskih nacionalističkih partija, počeli su prema Srbima primenjivati tzv. “šiptarski” metod uznemiravanja.
– Specijalci MUP-a Hrvatske napali su Plitvice 31. marta 1991., Pakrac 6. aprila 1991. i Borovo Selo 2. maja 1991. Srbi su odbili napad, odbranili selo i razbili ustaške snage, pa je to bila prva srpska vojnička pobeda u hrvatsko-srpskom ratu.
– Avgusta 1991. posle 14 – časovne borbe oslobođen je Dalj. Time je počela intenzivna borba Srba u Hrvatskoj za njihova elementarna nacionalna prava.
Na stručnom skupu na kojem je uvaženi predavač, dr. Snežana Šević ipak neće iznositi ove zaključke, nego će govoriti o “Ratnim stazama i bogazama Krajišnika i Ličana u Ćopićevoj prozi”. Trideset godina kasnije, sve u skladu sa zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti, čovjeku se zamanta. Što od silnog okretanja, ponajprije glave, potom pogleda, od stida, s očiju obitelji poginuli i nestalih hrvatskih branitelja, a onda od okretanja želuca, od mučnine, jer dok prvi leže u grobovima ili u još uvijek nepronađenim jamama i mrcilištima, nagrađuju se i promoviraju oni koji su grebali po njihovim ranama. I jedna i druga strana mogu reći – to je nama naša borba dala. I kao što rekoh… To još nije sve.”
Učiteljica Snežana Šević iz Borova Sela, koju je nagradio ministar Fuchs: ‘Hrvatski vojnici kopaju oči djeci, vade ih iz utroba Srpkinja, siluju i kolju’
Danas Šević predaje osnovnoškolcima u hrvatskoj školi, neovisno o tome po kojem programu i koje su nacionalne pripadnosti djeca kojima je učiteljica.
Sličan je obrazac u opisu sudbine srpske djece iz Doma u Jastrebarskom 1942. godine i srpske djece iz Vukovara 1991. godine.
Ostaju pitanja: koja je šteta i stigma nanesena hrvatskom narodu ovim lažima općenito, a koliko je povećana mržnja među Srbima zbog monstruoznih laži koje se već desetljećima šire prema Hrvatima? Može li hrvatska vlada i država tome stati konačno na kraj?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
