“Molim Vas gospođo Obuljen da mi kao političaru kojem su nacionalizam i sloboda temeljni postulati djelovanja i ideološkog stava razjasnite koji bi to nacionalizam i nacionalistički režim trebalo medijski kriminalizirati i koja je kompetencija činovnika i politički imenovanih članova Vijeća za elektroničke medije, pa ako hoćete i sudaca da o tome prosuđuju?”, upozorio je u ime Kluba Domovinskog pokreta saborski zastupnik dr. sc. Zlatko Hasanbegović u četvrtak tijekom rasprave o novom Zakonu o elektroničkim medijima koji je još za javnog savjetovanja, najviše pozornosti izazvalo preciznije definiranje obveze nakladnika elektroničkih publikacija za sadržaje koje generiraju korisnici, odnosno komentari čitatelja na Internetu, ali i bojazan za uvođenje cenzure, rodne ideologije i gušenje slobode govora i mišljenja.
Bivši ministar kulture Hasanbegović posebno upozorava i na “penetraciju rodne ideologije, što je i prva konkretna primjena tzv. Istanbulske konvencije”.
> Peternel (DP) za Narod.hr o cenzuri: ‘Plenković nas vraća u posttotalitarni sustav’
> Nova cenzura od Faktograf.hr i Raskrinkavanje.ba nakon što je FB uvažio žalbu Narod.hr-a
Izlaganje dr. sc. Hasanbegovića u nastavku pročitajte u cijelosti:
Poštovani,
Što su razlozi, ciljevi i stvarna pozadina ovoga zakonskog prijedloga koji sam po sebi uređuje jedno važno područje, ali poslovično ima tipična obilježja hrvatske zakonodavne prakse kao mješavine nomotehničke papazjanije, pravne i jezične nepismenosti, nedorečenosti i dvosmislenosti, te briselskim direktivama nadahnute, mimo stvarnih društvenih potreba, prenormiranosti tj. pokušaja zakonske regulacije i onih odnosa koje uopće nije potrebno regulirati, ili su već regulirani postojećim zakonima, a koji se ionako selektivno ili uopće ne primjenjuju.
O čemu je riječ? Formalno ovo je primjena u nacionalnom zakonodavstvu jedne od u pravilu nepotrebnih i konfuznih direktiva (ova je iz 2018.) briselske Kominterne koja u svojoj najodanijoj pokrajinskoj sekciji, koja se odaziva na ime Vlada mr. sc. Andreja Plenkovića, poslovično pronalazi najpouzdanijeg izvršitelja i podanika.
U suštini ovog zakonskog prijedloga nisu tehnološke promjene i zastarjelost postojećeg zakona, proširenje medijske pismenosti i određenih audiovizualnih pravila na platforme za dijeljene video sadržaja, promidžba tzv. europskih sadržaja, zaštita djece ili dostupnosti medijskih sadržaja invalidima.
U stvarnosti, budimo do kraja jasni, motivacija za zakonsku primjenu ove briselske Direktive isključivo predstavlja ideološko-cenzorski zahvat u slobodu medija te iskazivanja mišljenja i govora s ciljem dodatnog ograničavanja svake kritike Plenkovićeve vladavine i briselskih birokrata pod smokvinim listom suzbijanja ideologema tzv. govora mržnje i širenja tzv. lažnih vijesti.
Sve u protimbi s člankom 4. istog zakona u kojem se jamči „sloboda izražavanja i puna programska sloboda elektroničkih medija“ te ističe da se nijedna odredba zakona ne može tumačiti na način da daje pravo na cenzuru ili ograničenje prava slobode govora i izražavanja misli. Naravno riječ je o prvorazrednom licemjerju budući da niz kasnijih članaka i propisanih obveza i zabrana izrijekom niječe i gazi to istaknuto načelo.
Dakle, što je ideološko-cenzorski sadržaj ovog zakona? Zloporaba i primjena ideologema tzv. govora mržnje, pojma koji ne poznaje niti hrvatski Ustav niti hrvatsko zakonodavstvo uključujući i Kazneni zakon, a koji se u svakodnevici pretvara u ideološku toljagu za neistomišljenika za kojom selektivno svakodnevno posežu samozvani ideološki komesari i cenzori.
Ideološko-cenzorski duh i sadržaj ovoga zakona začet je od ministrice kulture Obuljen-Koržinek još u siječnju 2019. kada je na sjednici Vlade najavljeno donošenje orvelijanskog tzv. zakona o nedopuštenom ponašanju na internetu, koji je na sreću do danas ostao mrtvorođenče, a dodatno učvršćen verbalno-političkim prijetnjama predsjednika vlade koji je nakon pokušaja izvršenja kaznenog djela na Markovu trgu nastupio i kao istražitelj i tužitelj i sudac, te zaokružen nedavnim vladinim upućivanjem u javnu raspravu represivnog tzv. Protokola o postupanju u slučaju zločina iz mržnje, o čemu će i u Saboru i javnosti još biti riječi.
Suština ideološke pozadine ovoga zakona sublimirana je osim u njegovu duhu i sadržaju posebice u članku 14. stavku drugom u kojem se mimo postojećih odredbi ustava i kaznenog zakona, subinteligentno i na rupu pismenosti komesarski navodi da je, među ostalim, zabranjeno poticati, pogodovati poticanju i širenju mržnje i diskriminacije na osnovi tzv. rodnog identiteta te „ideja fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima“, a što nema uporište niti u Ustavu niti u bilo kojem zakonu uključujući i kazneni zakon.
Postavlja se pitanje tko će to prosuđivati i temeljem kojih kompetencija što su to u politološkom i historiografskom smislu fašistički, zašto ne i nacionalsocijalistički, bez obzira na generičku srodnost fašizama i nacionalsocijalizma postoje i suštinske razlike, a što komunistički režimi u kojem vremenu i kojem povijesnom kontekstu.
Tu se posebice po svom birokratskom idiotizmu, komunističkom mentalnom sklopu i intelektualnoj tupavosti ističe kriminalizacija legitimnog pojma nacionalizma o kojem postoji mnoštvo teorijskih konceptualizacija, i bez kojeg u konačnici i nema nacionalne države tj. diljem svijeta nacionalna država, a po hrvatskom Ustavu i Republika Hrvatska je nacionalna država, izravna je posljedica nacionalizma kao jedne od ključnih nosivih ideologija modernosti u čemu postoji teorijsko suglasje u društvenim znanostima.
Molim Vas gospođo Obuljen da mi kao političaru kojem su nacionalizam i sloboda temeljni postulati djelovanja i ideološkog stava razjasnite koji bi to nacionalizam i nacionalistički režim trebalo medijski kriminalizirati i koja je kompetencija činovnika i politički imenovanih članova Vijeća za elektroničke medije, pa ako hoćete i sudaca da o tome prosuđuju?
Nadalje cenzorski, ali još i više birokratsko-idiotski duh i sadržaj ovoga zakona sadrži članak 15. koji mimo načela slobode misli propisuje da svi audiovizualni i radijski programi te sadržaji portala moraju pridonositi npr. zaštiti okoliša, poštovanju tuđih mišljenja i uvjerenja, izobrazbi gledatelja, zabavi te, među ostalim besmislicama, poticati korisnike na sudjelovanje u kulturnom životu ili poticati ih na osjećaj pravde.
Moje pitanje glasi: tko će određivati što je to oblikovanje slobodnog mišljenja kada npr. ono što je gospodinu Bačići ili gospođi Borić i Pejović slobodno mišljenje nije i meni. Ili što je to osjećaj pravde u normativnom smislu?
Ili primjerice zašto bi portal koji promiče političku teoriju, lezbijski aktivizam, filozofiju, filateliju, planinarenje, biciklizam, gastronomiju ili teorijsku fiziku morao pridonositi zabavi, tzv. međunarodnom razumijevanju, zaštiti okoliša ili poticati sudjelovanje u kulturnom životu. Zašto, u konačnici, zakonodavac uopće treba propisivati sadržaj neke elektroničke publikacije. Takvih budalaština ima mnoštvo što ovaj zakon čini, ne samo sa stajališta slobode medija i misli, već i zdrave pameti ne samo opasnim već i bizarnim.
U konačnici, u kontekstu ideološke pozadine ovoga zakona valja ukazati i na penetraciju rodne ideologije, što je i prva konkretna primjena tzv. Istanbulske konvencije u kojoj prema Plenkovićevoj tzv. interpretativnoj izjavi, naravno, nema rodne ideologije i to putem uvođenja pojma zaštite tzv. rodnog identiteta i tu u dva ključna članka 14. i 71. koji propisuju uvjete za zabranu elektroničkih medija, ali i uvjete i kriterije za njihovo sufinanciranje javnim novcem.
Poštovana ministrice, budući da Ustav i hrvatski zakoni ne poznaju pojam rodnog identiteta molio bih vas dodatnu rodnoteorijsku edukaciju i objašnjenje što je to rodni identitet u kontekstu provedbe ovog zakona.
Zaključno u vezi s cenzorskom pozadinom zakona članak 93. stavak treći: „Pružatelj elektroničke publikacije odgovoran je za cjelokupni sadržaj objavljen na elektroničkoj publikaciji uključujući i sadržaj koji generiraju korisnici“, a što se odnosi na komentare čitatelja.
Za kršenje ove odredbe kao i više od stotinu taksativnih prekršaja predviđa se kazna od 100.000 do milijun kuna, što Agenciji za elektroničke medije, u osnovi parapolitičkom tijelu, daje položaj arbitra i vrhovnog državnog cenzora, nakladnicima nameće autocenzuru i mogući bankrot te zapošljavanje internetskih cenzora koji će se baviti samo utvrđivanjem i brisanjem različitih oblika verbalnih delikata, čišćenjem internetske septičke jame te suzbijanjem tzv. govora mržnje i lažnih vijesti po modelu samozvanih prosuditelja činjenica iz internetskog Komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, pretenciozno nazvanog Faktograf.hr.
Zaključno dopustite mi završiti jednim navodom:
Cit: „Izvor informacija je u svim klasnim društvima vladajuća klasa. Ona putem sredstava masovnog komuniciranja upravo želi da masama priopćava samo one informacije koje su s njene točke gledišta poželjne (radi lakšeg upokoravanja, eksploatiranja itd.) jer će mase pod tim utjecajem pružiti najmanji otpor.”
Riječ je o dubokim mislima gospodina Andreja Plenkovića iz njegova maturalnog rada „Sredstva masovne komunikacije“, objavljenog 1989. u osvit pada Berlinskog zida, u nakladi prestižne Poslovne zajednice grafičkih i srodnih organizacija udruženog rada Jugoslavije, za potrebe svih radnih ljudi kojima je samoupravljanje i društveno komuniciranje primarna zadaća.
Ono što je za moj tadašnji srednjoškolski naraštaj predstavljalo predmet podsmijeha i prezira, nažalost četvrt stoljeća kasnije, u hrvatskoj državi pretvara se u predmet političko-medijske i normativne zbilje, zaključio je dr. sc. Hasanbegović.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
