Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika objavljena je u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Tekst Deklaracije sastavila je tjedan dana ranije u prostorijama Matice hrvatske skupina znanstvenika, književnih i kulturnih radnika (Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić, Vlatko Pavletić), a Upravni odbor Matice hrvatske tekst je 13. ožujka 1967. prihvatio i razaslao na potpisivanje. Već 15. ožujka Deklaraciju je potpisalo tadašnje Društvo književnika Hrvatske, a ubrzo zatim i druge ustanove.
Povodom 50. godišnjice HAZU je poslala priopćenje koje donosimo u cijelosti:
Donošenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bio je jedan od ključnih trenutaka u borbi hrvatskog naroda za svoju samobitnost i vlastiti identitet koji je ujedno označio i početak kraja tragičnih hrvatskih iluzija o Jugoslaviji i jugoslavenstvu. Stoljećima su Hrvati čuvali i branili svoj jezik boreći se za njegovu uporabu u javnom životu i za pravo da ga nazivaju svojim nacionalnim imenom. Tek je uspostava slobodne i samostalne hrvatske države omogućila da ciljevi Deklaracije postanu stvarnost.
Danas je hrvatski jezik izložen globalizaciji, ali i uzaludnim pokušajima da mu se ospori pravo na postojanje, međutim hrvatski jezik danas je ne samo službeni jezik u Republici Hrvatskoj, nego i jedan od službenih jezika Europske unije priznat i normiran kao zasebni jezik na globalnoj razini. Ponosni zbog tog uspjeha trebamo se uvijek sa zahvalnošću sjećati svih koji su sudjelovali u hrabrom domoljubnom činu hrvatske kulturne i intelektualne elite, izradi i donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Neka nam oni budu uzor i nadahnuće u suočavanju hrvatskog jezika s današnjim izazovima te u promicanju jezične kulture u skladu s hrvatskom tradicijom i potrebama suvremenog društva.
