Oštrih prvih petnaest dana veljače bili su osveta za blagi siječanj, hladnoća koja ulazi u kosti, a te kosti smrznule se Bog da prosti, malo parafraziram, mrzlina uhvatila kućnike i beskućnike pogotovo, ako smo što zaštedjeli na grijanju sada je otišlo u dim. Oni pametniji otišli su u Kongo ili Zambiju gdje se može ostati kratkih rukava zbog nejasnoća posvajanja, a ima i analitičara koji postavljaju pitanja radi li se o preprodaji. Ne bi bilo prvi put – mi smo maloga Luku svojedobno prodali u Real, piše Hrvoje Hitrec u kolumni za HKV.
Nisam mogao odoljeti. Svijet športa, estrade i humora uvijek su bili povezani, a kada nisu onda bi sve spalo na čangrizavce i egotripe. Početkom prošloga tjedna umro je čovjek koji je dobro razumio rečeno trojstvo i kretao se njime kao riba u vodi, rođeni zabavljač i veliki nogometni znalac.
”Bilo je tu šarma, psihologije i iskustva stečenog u životu od lašvanskoga čardaka, preko europa i azija do Charlieja”
Pa i množina komemorativnih tekstova u tiskovinama i portalima nema onu patetičnost i uniformnost, nego u svakom drugom odlomku odišu duhovitim anegdotama vezanim uz Ćiru, baš izvanrednu figuru u ovom našem često ispraznom i namrgođenom svijetu, vječno mladom fakinu nevjerojatne socijalne inteligencije, „čitanja“ ljudi i pristupa njima tako bi se i oni skromnoga mišljenja o sebi ozarili i pomislili: eto, ako Ćiro kaže, zbilja nešto vrijedim.
> Hitrec: Neka ustančare, pupovčare i habulinčare. Ne ćemo valjda izgubiti ruke u Saboru samo zato što slave pokolj Hrvata
Bilo je tu šarma, psihologije i iskustva stečenog u životu od lašvanskoga čardaka, preko europa i azija do Charlieja, bilo je bistrine travničkoga Hrvata koji je naučio preživljavati, lucidnosti i vitalnosti koja malodušju suprotstavlja volju, i stanovite lukavosti prekrivene doskočicama.
Taj i takav Blažević, antipod Jakovu Blaževiću, bio je, htio ili ne htio, autor prvoga buđenja hrvatskog otpora nakon sloma sedamdesetih, buđenja naizgled ograničenoga na nogomet i stadione, ali u stvari nastavka Proljeća drugim sredstvima, novoga nacionalnog naboja koji su komunistički moćnici popratili uzdignutim obrvama i posrednim prijetnjama, jer ni oni nisu više bili neuki, bilo im je jasno što se događa, a ne smije se događati, pa je bljesak osamdeset druge naglo prekinut, a Ćiro shvatio poruke.
Trebalo je proći još sedam godina represije do prekida hrvatske šutnje u veljači 1989., a zatim više ništa, pa ni agresija koja je uslijedila, nije mogla zaustaviti težnju Hrvata da se oslobode i komunizma i Jugoslavije.
> Hrvoje Hitrec: Hrvatski je jezik kost u grlu protuhrvatskih aktivista
”Zato Miroslav Ćiro Blažević zaslužuje mjesto u Aleji velikana”
Eto, i zato Miroslav Blažević zaslužuje mjesto u Aleji velikana. Ćiro Nacionale. Kao da nema čovjeka kojega on nije poznavao, kao da nema čovjeka koji njega nije poznavao. Ni jedan političar, pa ni populist koji se trudio, nije mu u tomu bio ravan, ali Ćiro nikada nije podlegao porivu da se bavi politikom, zadovoljio se statusom pučkoga tribuna. Možda je nešto pokušao sugerirati, ali ga je Tuđman obeshrabrio, rekao mu: „Ti nemaš pojma o politici“, a onda još dodao, valjda u tom trenutku srdit: „A nemaš pojma ni o nogometu.“
Znači, stotine i tisuće onih koji su poznavali Miroslava Blaževića, sada prepričavaju zgode i susrete, igrači, treneri, navijači, novinari, narod. I nije zato da bi sebi dali važnost, nego doista želja da osebujnu osobu osvijetle sa svih strana, posebno ako ih je ozario, kao što rekoh, a uvijek je to činio.
Pridružujem se: lani u Saloonu, kada se slavila okrugla obljetnica osamdeset druge, sjedim pokraj Ćire već bolesnoga, ali nadalje spremnog da ozari ljude oko sebe.
Ćiro: ”Ti si jedini koji me nikada nije izdao”
Pušimo, ja kao Turčin, Ćiro neke tanke kratke cigarete koje nikada nisam vidio. Pitam ga kakve su to cigarete, a Ćiro kaže – pederske. Razgovaramo usred buke. U jednom trenutku kaže: „Ti si jedini koji me nikada nije izdao“. Naravno da mi je bilo drago, ali poznajem njegov stil i pitam (se) gdje i kada sam imao priliku izdati ga i ne nalazim odgovor, nikada nisam bio u tijelima i resorima gdje bih ga mogao izdati. Pisao sam o njemu početkom osamdesetih, na prisilnom radu u Sportskim novostima, ali sve najbolje i to je sve.
>Hrvoje Hitrec: Zašto pupovčani govore o govoru mržnje, a radi se o ljubavi?
Druga zgoda: čekajući rezultate utakmice Kolinda-Josipović, pijemo kavu moja Višnja, Ćiro i ja, a on u jednom trenutku, pokazujući Višnji na mene, kaže: „Znate, on je moj uzor.“ Oh, kako mi je tek tada bilo drago, premda izjava bila besmislena, jer u čemu bih ja Ćiri bio uzor, imao sam doduše jako nogometno prezime, ali i dvije lijeve noge. A kažu da sam desničar. No, velim, tako je osvajao ljude, neki su, kažem, nasjeli šarmeru. Vole ljudi kad ih tko hvali, a ako je taj koji ih hvali Ćiro, onda je to velika stvar.
Hoću li mu ići na sprovod, ne znam, bit će neopisiva gužva, više velik društveni događaj nego pokop u spokoju i tišini. Ovim tekstom ispraćam ga na vječni počinak, uz sućut obitelji.
Ostajem pri športu. Hrvatska matica iseljenika (uz časopis Matica) objavljuje i Hrvatski iseljenički zbornik (urednica Vesna Kukavica) na hrvatskom jeziku, ali s opširnim sažetcima na engleskom i španjolskom. Izdanje za 2023. (430 stranica!) donosi uz niz priloga iz mnogih područja života u Hrvatskoj i iseljeništvu, i dvije športske priče.
Dvije športske priče iz hrvatskog iseljeništva
Prva je o Hrvatu Georgeu Chuvalu, čuvenom boksaču kojega ni Muhhamad Ali nije mogao srušiti, o Chuvalovim korijenima (selo Proboj kraj Ljubuškog) i životu u Kanadi, ali i o užasnoj obiteljskoj tragediji: čak su tri Chuvalova sina umrla od predoziranja, a njegova žena izvršila samoubojstvo. Jest, čitatelj naglo zastane i hvata se za glavu. Taj bi tekst trebalo čitati u školama, mladim našim šmrkavcima, možda bi tko od njih odustao od droge. A i starim šmrkavcima, među kojima ima poznatih političara, da ne kažem kojih.
Drugi je prilog Banket u Clevelandu – o sjevernoameričkoj turneji Dinama 1971. Ako tko misli da nešto zna o tom gostovanju, zaključit će da ne zna puno, ni približno kao autor napisa, povjesničar Ivica Miškulin koji je sjajno rekonstruirao cijelu sagu, a ona naravno nije mogla imati samo športski karakter nego i eminentno politički, uz „upute“ jugoslavenskih diplomata i beogradskih skutonoša, i s druge strane hrvatskoga iseljeničkoga puka koji je srdačno dočekao hrvatski klub, zastavama bez petokrake, ali i bez slova „U“.
Na banketu u Clevelandu čuli se i glasovi Beogradu „neprihvatljivi“, a vodstvo Dinama je laviralo, naoko, na kraju krajeva i oni i igrači morali su se vratiti u Jugoslaviju, u Hrvatsku gdje se već naziralo finale Proljeća.
Ispričavam se onima koji ne vole i ne prate šport, ali ovo je, zahvaljujući na žalost odlasku Ćire Blaževića, eminentno športski tjedan.
”Strši podatak da je borcima NOR-a namijenjeno gotovo pet stotina milijuna”
Idemo ipak na druge teme. Mirovinske. Navodno su neke novine objavile koliko je milijuna u sklopu milijarda za umirovljenike određeno za pojedine kategorije penzionera, valjda posebnoga statusa. Strši podatak da je borcima NOR-a namijenjeno gotovo pet stotina milijuna, Hrvatskoj domovinskoj vojsci tek osamdeset sedam, valjda zato što ih je malo, oni prvi su ih na vrijeme (razoružane) poubijali da sada ne opterećuju mirovinski fond. Kako stojimo s umirovljenim pripadnicima Hrvatske vojske iz Domovinskoga rata?
Dobro, je li, oni dobivaju čak 120 milijuna više nego NOR-ovci. Posebno zabrinjava rubrika Hrvatski branitelji, izdvojeni iz HV-a (?) kojima pripada manje od pet milijuna. Čega? Kuna ili eura, ne znam, kao što ne znam jesu li svi ti podatci točni.
A mirovinski fond(ovi) glede cijele „populacije“ još se drže, ali je svima jasno da ne mogu izdržati vječno, poradi demografske slike prvenstveno, pa je vlast velikodušno dopustila umirovljenicima da i dalje rade, ki kak more, ki kak zna, i nakon 65. godine i umirovljenja.
Za razliku od Francuza koji su tako slabi da ne mogu preskočiti ni 62. godinu, pa već danima prosvjeduju u revolucionarnom zanosu. Sada dolazi i nova priča iz OECD-a koja kaže da samo Hrvati trebaju raditi preko 65 godina, valjda nešto kao ulaznica u tu organizaciju.
Potres u Turskoj i Siriji
Dotle, desetci tisuća ljudi, među njima brojna djeca nikada ne će doživjeti mirovinu. Taj je potres na granici Turske i Sirije doista apokaliptičan, slike koje nam dolaze izazivaju užas, hrpe betona i željeza pod kojima su mnogi mrtvi i još poneki živi, zgrade rasute, spašavanje kaotično.
K tomu, kao i uvijek u velikim katastrofama, kriminalci (oni uvijek prežive) pljačkaju gdje stignu, ima i oružanih obračuna u dijelu svijeta koji je ionako pod oružjem, pa spasioci iz mnogih zemalja, uključujući i hrvatske, nose glavu u torbi ne samo zbog opasnih ruševina. A sve se događa u blizini ratne katastrofe u Ukrajini, gdje ne djeluju nepredvidljive prirodne sile nego neprirodna kremaljska agresija na veliku državu, velik zalogaj koji Ruska Federacija jednostavno ne može progutati i u opasnosti je da sama bude ne progutana nego raskoljena, da ju napuste svi oni „stanovi“ i slični dijelovi heterogenog organizma. Jest, nakon propasti SSSR-a, odlazak u povijest Ruske Federacije u sadanjem obliku mogao bi biti sljedeći korak, predmnijevaju i ozbiljni analitičari.
(Kratak povratak na potres: cinici koji predlažu da hrvatska iskustva u otklanjanju posljedica potresa i u obnovi budu primijenjena u Turskoj i Siriji, trebali bi se suzdržati od crnoga humora u ionako strašnoj situaciji. Sve ima svoje vrijeme.)
Jezik naš svagdanji
Čitam novine, a što ću, navika. Čitam tako i prošle subote, dok se pokraj mene složno glože pas Tor i mačak Mak, natežu se idioti oko papira u kojemu je bio zamotan kroasan. Moji ljubimci, neodgojeni, razmaženi, nenačitani. Ja čitam, dijagonalno, kako sam se izvještio u vrijeme korektorskoga staža. I tako, dijagonalno, naletim opet i na moga ljubimca Gegu. Piše nešto o smeću u Zagrebu.
Dobro, tema je otrcana, ali i tu Gege nalazi načina za priglupu provokaciju. Citiram ga: „I tu mi pada na pamet stara hrvatska pjesma, a ide otprilike: „Neću da kopam po đubrištu sreće, ne bih da zaprljam ruke. Moć počiva negde iza debelih vrata, ja bih hteo da vladam…“ Hrvatska pjesma? Ma jest, baš hrvatski zvuči, baš bih hteo da vidim i čujem gde Hrvati tako pevaju, osim oko Čačka, u birtiji Kod žirafu vanevropsku zverku. Eh, Gege, Gege, on je hteo da vlada (jer mediji vladaju) i ispunilo mu se ne u ona vremena nego sada, trideset i druge godine hrvatske samostalnosti.
Ljubica
Kad spomenuh žirafu, sjetih se vrlo dobre televizijske (HTV) reportaže o Samoboru, u prošlom tjednu, čini mi se. Obuhvaćeno sve što je trebalo reći i vidjeti, valjda u povodu fašnika. Gledatelji su mogli opaziti prilično zapušteno pročelje na glavnome trgu i ploču koja kaže da je tu živjela Vrazova žudnja, Ljubica. Sve lijepo, ali je rečena ploča postavljena tako visoko da bi ju samo žirafa mogla pročitati.
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. Hitrec je bio saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
