Toliko se toga dogodilo u prošlom tjednu da bi se mogla napisati Knjiga o jednome tjednu. Dobili smo novu Vladu koja je nevjerojatno nalik na staru ili se to samo Milanoviću čini. A on se meni čini pomalo izgubljenim i nesigurnim, pa se zato za svaki slučaj drži vojske i Gromova. Glede Vlade: nadajmo se da ne će biti tvrde kohabitacije, jedna nam je bila dovoljna i još je u tijeku. Treba nam mekoća, nježnost, obzirnost, skromnost, poniznost i tako dalje, ali to su iluzije i sve će se opet svesti na ubadanja, podbadanja i opake razmirice, što je oporba već pokazala prvih dana u Saboru, a „većinski“ Zekanović izvukao glogove kolce i metke u čelo, valjda da bi kazao kako i „mi konja za trku imamo“, što je glupo i nepotrebno jer je onaj drugi konj već polumrtav, piše Hrvoje Hitrec za HKV.
Vlada je, znači, kakva jest, a sabornici više-manje također stari, uz neke prinove iz drugoga reda, oporbene posebno u gornjem lijevom kutu dvorane (gledajući sa stola) gdje ima novih lica, osoba osobito ženskoga spola, koje su odmah pokazale rječitost i volju da budu zapažene. Ono čega nema u Hrvatskom saboru, a trebalo bi biti, tri su čovjeka: general Sačić, povjesničar Hasanbegović i Davorko Vidović, socijaldemokrat i hrvatski branitelj. U Vladi mi nedostaje Željko Jovanović, koji se opet pojavio iz sive zone, doduše u sastavu SDP-a, ali što onda, kao čin milosti i tolerancije trebalo mu je izmisliti ministarstvo za jezikoslovlje.
Ista oporba
Elem, bivša oporba je ostala oporbom i opet će četiri godine čangrizati, histerizirati i jadati se, a za sada joj je jedina nada da će se HDZ i DP brzo posvađati, na čemu opozicija već zdušno radi, i to joj je jedina svrha. Sada barem osim HDZ-a ima novu metu, znači Domovinski pokret prema kojemu je izrazito neprijateljski nastrojena, za nju je taj pokret mračna sila s istoka Hrvatske, nova stranka opasnih namjera, opasnija od one opasne iz početka devedesetih, koja se u međuvremenu lijepo pripitomila i ideološki blago pacificirala, pa bi se s njom još nekako moglo, ali DP, zaboga…
Računamo na premijera, malodušno je zaključila oporba, on je umjereno poludesni s kraćim izletima u polulijevo, valjda će znati s tim mračnjacima. A možda ti mračnjaci opet i nisu tako loši, misli oporba, eto traže Muzej terora komunizma, što ćemo skratiti u Muzej komunizma. Pa imali smo mi i prije Muzej revolucije u Meštrovićevoj rotondi, samo ga treba malo ofriškati, a da svi budu zadovoljni na nekoliko panoa uzgred spomenuti da su komunisti četrdeset pete, a i prije i poslije, pobili nekoliko desetaka Hrvata. Dobro, možda nekoliko stotina. A budući da će muzej očito biti u Zagrebu, a u Zagrebu je na vlasti Možemo, neka njegovi kadrovi preuzmu brigu o stalnom postavu, recimo hribarizirani KIC.
Bleiburg
U isto je vrijeme pala obljetnica Bleiburga i Križnih putova, Počasni bleiburški vod i stameni Milan Kovač uspjeli su vratiti zemljište koje su im Austrijanci oduzeli, anšlusirali, pa ćemo valjda na osamdesetu godišnjicu opet preko granice, iako granice navodno nema, ta Schengen je. Za sada smo još u Macelju iliti Maclju, gdje je propovijed održao pomoćni biskup zagrebački Mijo Gorski, vrlo dobru i razboritu propovijed, odmjerenu, samo što je ljubiteljima komunizma i zločinaca uopće loše zazvonila ona njegova rečenica da pobijeni u maceljskoj šumi, njih nekoliko tisuća, čine jedan posto svih ubijenih Hrvata.
Tako lijepo, odmjereno provučena istina, pa lako dolazimo do stotinu tisuća odnosno do stotina tisuća, i bližimo se onoj neopreznoj Rankovićevoj brojci od petsto tisuća, ali u Rankovićevu korist treba napomenuti da je u trenutku kada je rečenica izrečena već bilo prošlo dosta vremena, pa je ubrojio i sve Hrvate poslane pod zemlju nakon prvoga i strašnog svibanjskoga genocida nad hrvatskim narodom. Tito je bio nešto oprezniji, nije se upuštao u matematiku, samo je rekao da su se on i njegovi s tim ološem obračunali, a govorio je kao svjedok, budući da ga se viđalo na svim pravcima stradanja Hrvata. Kružio je kao lešinar.
>Hitrec: U svemu, ljevica i ultraljevica odigrale su krivo
Podlo izručenje Hrvata (i ne samo Hrvata, ali uglavnom Hrvata) komunističkim krvnicima, Britanci i danas nazivaju – repatrijacijom. Njihovi su se licemjerni gadovi nazivali kojekako, Macmillan, Robertson ili Toby, ali to više ionako nije važno, kao što se više ne mogu naći njihovi dokumenti iz toga vremena, netragom nestali. A ako je tko pokušao optužiti Britance za sudjelovanje u zločinu, kao grof Nikolaj Tolstoj recimo (izručenje Kozaka Rusima, između ostalih) nije se dobro proveo. (Srebrenica je ponešto nalik bleiburškoj tragediji, tek s mnogo manje žrtava, ali po istom neljudskom načelu, i nisu „obavili repatrijaciju“ Englezi nego Nizozemci, nije šija nego vrat.) Ne treba zaboraviti ni Pavelića, koji nije bio Britanac, ali je podosta zaslužan kao i oni, spašavao svoju kožu a što će biti s hrvatskim vojnicima i civilima, očito mu je bilo manje važno.
U Beogradu se malo uzrujali…
I na kraju, kao što znate, ista jugovojska s crvenim zvijezdama ponovila je genocid nad Hrvatima i muslimanima devedesetih prošloga stoljeća, a posebno je stradalo hrvatsko Podunavlje iz kojega dolazi Domovinski pokret, koji ne želi da se zaboravi, ni da u hrvatskoj vlasti bude stranka s korijenima vezanim uz teroriste, stranka koja je kroz svoju tiskovinu nastavila djelovati protuhrvatski.
A nego što. U Beogradu se malo uzrujali, Vučić se razgalamio, što je pokazatelj komu ili čemu SDSS inklinira, a Pupovac je svoje duboko razočaranje iskazao odavanjem počasti nekom izmišljenom ili stvarnom proboju na Petrovoj gori ili gdje ono – istoga dana kada je obilježen Bleiburg, tek da pošalje poruku što misli o hrvatskoj tragediji prije skoro osamdeset godina i koliko ga se ona (ne) tiče, što je mirno i pribrano prenio Dnevnik HTV-a , u znak da će prenemaganje toga lika i dalje pratiti i podastirati hrvatskoj javnosti.
A Pupovac je svoje odigrao, Bogu hvala, treba se umiroviti, tako da ima vremena tražiti zemne ostatke dr. Šretera, što mu ne će biti teško. Zemlja progovara, štono reče Gorski.
Uz potragu za Šreterom, još će neko vrijeme fehtati novce iz državnoga proračuna, i dobit će sve što traži, kao opet i uvijek ugrožen, naplatit će on udaljavanje od vlasti, naplatiti od vlasti, koju valjda muči savjest što ga se morala odreći, samo što nije tiho zapjevala „Oprosti mi, Pupi“.
Kultura smrti
Vraćam se na Križne putove. Koliko je hrvatskih obitelji pobijeno, koliko je hrvatskih vojnika i civila, žena, muškaraca i djece zauvijek nestalo, onih koji bi, da su ostali živi, zasnovali obitelj, imali djecu, i koliko se ta davna tragedija odražava na današnju demografsku sliku Hrvatske? Ne bavim se izračunima, ali svakako stoji da je nastao generacijski jaz, da ne velim jama, od koje se hrvatski narod dugo oporavljao i nikada se nije oporavio, a kada se ipak malo pridignuo, zainatio se šutke iako živeći u komunističkoj represiji, došla je agresija iz Srbije i došla je agresija srpskih terorista iz same Hrvatske, užasnutih da bi se mogli naći u hrvatskoj državi. A to nikako nisu mogli dopustiti. I nisu bili potpuno nepametni devedesetih: jedan u četnike, drugi u, no, nakon nekoga vremena i u hrvatsku vlast. Pa kako komu bude.
Kultura smrti svojstvena je svakom totalitarnom režimu, kultura života trebala bi biti svojstvena svakom demokratskom društvu. I tu smo u procijepu. Zakon o pobačaju, navodno još važeći u suverenoj, demokratskoj Hrvatskoj – zakon je iz komunističkih vremena, iz totalitarnoga režima, znači. I nikomu ništa. Idemo dalje, prema izumiranju, ne trebaju nam pomagati partizani ni Britanci da nas brojčano smanje, ne trebaju nam Križni putovi, sada sami smišljamo kvaziliberalne načine da kulturu života zamijenimo kulturom smrti, da spriječimo dolazak novoga života. Hod za život pokret je nade, pokret koji se širi Hrvatskom i sve je jači, sve utjecajniji, a histerični protivnici (protivnice) sve beznačajniji. Pa iako potonje simpatiziraju ultra gradske vlasti u nekim područjima, recimo u Zagrebu, daju im njihove zastave, a Hodove barjake zabranjuju, sve je to kratkoga vijeka. Kao i te vlasti.
Nehibridna književnost
Dobro, malo sam se uzrujao. Možda i zbog onoga slučaja kada je (ipak rođeno) dijete nađeno u kanti za smeće. Bože moj, kao da imamo djece na bacanje! Prije su djevojke i žene barem ostavljale djecu pred vratima samostana i crkava, ali sada su valjda ekološki osviještene (s ogradom da je taj čin ostavljanja djeteta u kanti možda i djelo muške osobe, vidjet ćemo).
Prelazim na kulturu uopće, premda je riječ neugodna i svašta se u nju gura. Sve manje čujem riječ koja je točna – umjetnost. Postoji kao što znate i umjetnost riječi, tako se zvao i svojedobni časopis. Ali danas u nas nije važna umjetnost riječi, nije važno umijeće pisanja. Osim ideoloških naklonosti koje ne drže vodu sada se pojavio nov pojam – hibridna književnost. Tako je na pitanje o svojoj „antologiji“ nove hrvatske proze, ustvrdila gospođa koja na HTV-u preporučuje knjige.
Ovim putem joj zahvaljujem, u ime svih nas koje nije uvrstila, jer doista ne pripadamo hibridnoj književnosti niti znamo što je to, zaboga. Glede mene, ostajem u nehibridnoj književnosti, ili kraće rečeno – u književnosti. Bez pridjeva. Sve me je strah da ne dobijemo i biranu antologiju nebinarne književnosti. S tim u svezi nadošao je i jezični problem, odnosno, čitam, kako se obraćati nebinarnim osobama. Ja sam taj problem riješio. Ne obraćam im se.
O knjigama još: gospođa Mirjana Kasapović analizirala je knjigu srpskoga povjesničara Nikolića „Krajina 1991.-1995.“ I ta knjiga valjda spada u hibridnu ako ne književnost, a onda povjesnicu. Što je taj Nikolić nadrobio, mogu pretpostaviti i oni koji hibrid nisu pročitali, ali ono što mene zanima (možda sam već o tome pisao) jest da su sunakladnici Fraktura i SNV, ona Fraktura koja od hrvatske države dobiva masne subvencije, kao i SNV doduše. Tako Hrvati financiraju bljutave laži, male pontonske mostove srpskoga sveta u Hrvatskoj.
Binarni hrvatski narod
Idem među binarni narod, hrvatski narod. Eto me u prošlom tjednu u Piljenicama. Niste čuli za Piljenice, možda samo za piljenice? A vidite, Piljenice su malena, još prirodna oaza nedaleko od Kutine s druge strane Lipovljani), ubavo naselje na usporenoj Pakri koja je tu Gackoj nalik, tamnozelenom vodom promiče labud, iznad nas lete rode umjesto dronova, a ljudi srdačni i normalni. U školi desetero djece, crkva posvećena Ivanu Krstitelju, lijevo od oltara velika slika Salome s Ivanovom glavom na pladnju, pokraj crkve malo groblje na kojemu su pokopani mnogi Vidmarovići, zbog jednoga od njih, ali živoga, dolazim u Piljenice na pjesničke susrete Rijeka – šuma – nebo.
Đuro Vidmarović, potomak hrvatskih graničara, počeo je život s petrolejskom lampom, a dospio do raskošno osvijetljenih dvorana kao hrvatski veleposlanik u Kijevu, kako sam reče na večernjoj seansi u dvorani društvenoga doma, njemu posvećenom skupu, ali i književnom životu u toj čarobnoj „provinciji“ gdje bi se dalo živjeti i umrijeti pokraj tihe rijeke, pokraj mlinova koje na svojim slikama tako sjajno ovjekovječuje Ivica Bilandžić. Daleko (ah, ma nedaleko od Zagreba), daleko od književnih „veličina“ i hibridnih umotvorina živi u Piljenicama i Moslavini uopće književnost ne baš amaterska, koju treba cijeniti, podržavati, što čini Matica iz Lipovljana ali i autohtona udruga žena „Mlinarice“, nakladnik Piljeničkoga zbornika.
Gdje su ona vremena kada su rode donosile djecu u bijelim zavežljajima?
Vraćam se kući s Lipovljanskim lutalicama i Vidmarovićevim Mojim zavičajem, dotično u naslovu su Lipovljani i Lonjsko polje, ukras Moslavine inače više-manje ravne, ali je ime dobila po gori Mons Claudius. Još mi odzvanja pjesma ukrajinskoga zbora Karpati, snažna i junačka „ Hej, sokole“, u zboru uglavnom Ukrajinke i poneki postariji Ukrajinac, uz ukrajinske nošnje i domaće. Da, ima u Moslavini Ukrajinaca, neki su tu stoljećima neki odnedavno, pjesmom liječe duše i srca, slušaju vijesti i teško im je. A solo, uz gitaru, pjeva Danko Tomanić, kojega poznajem iz nekih davnih vremena, pjeva „Suze za zagorske brege“ u ovom moslavačkom kraju gdje se dodiruju kajkavski i štokavski.
Nebo se smilovalo, tek u kasnim večernjim satima crni se oblak nadvio nad Pakrom. Vozim i mislim kako je lijepa naša zemlja, ona iz bedekera i ona koje ondje nema, kiša lijeva po grmovima ruža pred plotovima seoskih kuća, kiši po pokošenoj travi i gnijezdu na visini u kojemu se skutrile rode, još nisu čule za rodnu ideologiju. Ah, gdje su ona vremena kada su rode donosile djecu u bijelim zavežljajima.
Još samo nešto: uz mene u Piljenicama Dunja iz Smogovaca, kodnim imenom Višnja. Prepoznaju ju mještani, naravno, a zatim otkrivaju i da je tu autor. Pa se povede razgovor zašto nema repriza Smogovaca. U HRT-u kažu da im je repriziranje preskupo, objašnjavam. Ma to je glupo, kaže jedna prostodušna gospođa. Tako nekako.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
