Hitrec: U fokusu ovogodišnjeg Interlibera – Ukrajina i Srbija: je li riječ o bedastoći ili nečem drugom?

Hitrec
Foto: fah, fotomontaža: Narod.hr

Još nije studeno, temperature pristojne, a koliko je stupnjeva znam po svojemu automobilu koji i nadalje pali ujutro bez većih otpora, opaki đavo čeka veće hladnoće da me ostavi na cjedilu. Ni u Ukrajini nije prehladno, a komu će zima donijeti prednost, nejasno je. Za sada ukrajinskoj vojsci ide dobro, osvojila je Herson i odbacila Ruse preko Dnjepra, Dnjipra ili Dnipra, u svakom slučaju preko velike rijeke pa se na jugu lakše diše. A Herson nije tamo neki nevažan grad, bio je i u dalekoj prošlosti trgovačka luka, a povezan je možda i s glagoljicom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Rat je u Europi

Kada je ono Konstantin (Ćiril) krenuo na put da pokrsti Kazare, zaustavio se u Hersonu i ondje otkrio slovo „š“ u samarijskom pismu, a našao je i gotski prijevod Evanđelja, možda nešto uzeo i iz njega, složena je to priča i preteška za ovu rubriku. No njegov su značajan nalaz bile kosti mučenika sv. Klimenta. U vodi, u zaljevu pokraj Hersona. Kliment nije tko god, nego četvrti papa po redu nakon Petra, pa je njegove moći Konstantin poslije nosio sa sobom u Moravsku i na kraju u Rim, gdje su on i brat mu dočekani velikim slavljem.

Na međumrežju čitam da je Herson utemeljio Potemkin, što je lažna vijest. (Za razliku od istinite da je Kairo utemeljio Hrvat, Đauhar, o čemu nas je nedavno obavijestila stanovita egiptologinja i otkrila toplu vodu, jer mi smo taj podatak odavno znali.) No, da sada ne mudrujemo i nadmudrujemo se, rat je u Ukrajini, rat je u Europi, znači, strašan rat, paklenska kremaljska agresija na suverenu državu, invazija praćena zločinima, strahota u kojoj je do sada poginulo dvjesto pedeset tisuća ljudi, branitelja, ali i ruskih vojnika od kojih mnogi i nisu Rusi nego dovedeni na klanje iz udaljenih sibirskih krajeva i od drugdje, otprilike kao Hrvati u Galiciju u vrijeme Prvoga rata, samo na drugoj strani, piše Hrvoje Hitrec u kolumni za HKV.

> Na Interliberu predstavljen roman ‘Dux Chroatorum’ Hrvoja Hitreca
> Hitrec: Okupirani mediji, razbuđivanje kulturnih i inih odnosa između Zagreba i Beograda

Milanović – perač vlastite savjesti

A Hrvati znaju što je zima, što je mrak i što su zvuci tenkova u noći, granate i otpor. U ovom mjesecu studenom kada su misli usmjerene prema Vukovaru, Škabrnji i svim mjestima stradanja, ukrajinska nam je borba još bliža, još je više osjećamo kao svoju, kao povijest koja se ponavlja ne tako daleko od nas, uostalom na prostranstvima koja su jednom davno bila i hrvatska, barem u prvoj etapi selidbe s iranske visoravni. I znamo što su otrovne potvore okupatora, identitetske, ideološke i povijesne krivotvorine u službi slamanja volje napadnutoga naroda.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sve smo mi to prošli, a nije istina što stalno ponavlja Milanović, perač vlastite savjesti, da je Hrvatsku branilo „vrlo malo ljudi“. Ma i one žene koje su nosile kolače braniteljima na Kupi, i one su pridonijele, i svi oni koji su se brinuli za logistiku, bez koje nema uspjeha u ratu, kao i liječnici na prvim crtama, ratni sanitet i tako dalje i tako dalje.

Sve je to utjecalo na moral hrvatskoga vojnika, znali su da nisu sami u mraku rovova, da je s njima cijeli hrvatski narod čiji su oni najhrabriji sinovi. Ratnici. Vukovar je po svemu posebna priča, svjetlost na istočnoj granici i tuga u tami sloma, a je li se moglo učiniti više za njegov spas (a pokušaja je bilo) ostat će vječni predmet sporova. Herojski otpor, da, a ovih je dana jedan incident daleko od Vukovara podsjetio da su se preživjeli Vukovarci borili i ginuli drugdje, na Kupresu recimo, gdje je sada razbijen spomenik njima u slavu, kao kolateralna žrtva bosansko-hercegovačkoga aktualnog kaosa i nove protuhrvatske histerije u toj neodržavanoj i vjerojatno neodrživoj državi, histerije koja u buci i podlo izazvanom bijesu ima svoj cilj, a sredstvo je proizvodnja zaborava na nepobitne hrvatske zasluge u obrani BiH, u čemu je Kupres samo jedna od bojišnica. A od koga su muslimani iliti po novome Bošnjaci naučili lagati, i to znamo. Ne razlikuje se ta nova kampanja od starijih, nedavnih, niti se razlikuje od recimo srbijanskih i srpskih uopće koje traju dugo, bit će skoro i dva stoljeća.

Časopis Zenit

S tim u svezi, prilazi mi na jednom (kulturnom, recimo tako) događaju u prošlom tjednu čovjek s brošurom na kojoj se koči napis Zenit. Nisam dobro čuo odakle mu, svakako s nekoga štanda obnavljanja „kulturnih sveza“ Zagreba i Beograda, o kojima sam već pisao u ovoj kolumni. Znači i opet neka klatež nastoji taj časopis, taj Zenit, predstavljati kao plemenitu svezu Zagreba u kojemu je u početku objavljivan, i Beograda kamo se preselio, s razlogom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Skupa s Ljubomirom Micićem, pomahnitalim velikosrbinom koji je primitivnim napisima vrijeđao Stjepana Radića (prva polovica dvadesetih prošloga stoljeća), a o hrvatskoj kulturi pisao, kao što znate, da je „vanbračno dete nenaravnoga braka dresiranog majmuna i papige“. I ono što možda manje znate, da je „Zagreb stolni grad sa crkvom sv. Krepana, a hrvatska kultura ljupina ili mućak čije je pravo ime i adresa – preuzvišena gospođa Politura Imitacija de Kultura, švindl i veštačko nasledstvo“.

“Hrvatski idioti”

No, znači, taj i takav Zenit i dalje draška čak i hrvatske idiote koji govore i pišu samo o zaslugama za „avangardu“ dvadesetih godina, dadaizam i slično, a pokušavaju skriti pravu bit velikosrpskih ispada koji su, na kraju krajeva, završili atentatom na hrvatske poslanike u Beogradu. I stvar bi bila, barem u širem krugu (ne)poznavatelja „kulturne povijesti“ ponešto zaboravljena da se ne stavlja na respirator i ovih dana, kao što se stavljala prije nekoliko godina kada su zagrebački „likovnjaci“ popušili istu priču, a sjećamo se kako je još prije ondašnji srbijanski Tadić tadanjem hrvatskom Josipoviću darovao – časopis Zenit. Samo što se tada našlo ljudi koji su znali znanje, pa izbio skandal. A s promidžbom Zenita u studenom 2022. očito je lakše, prolazi ispod radara. Ili više nema ljudi koji znaju znanje.

Nekako istodobno, a boraveći koji sat na Interliberu, nameće mi se misao o neukusu organizatora. Naime, svake je godine neka zemlja u fokusu, a ove čak dvije – Ukrajina i Srbija. Da spomenuti organizatori imaju malo sluha i pristojnosti, nikako ne bi mogli baš te dvije zemlje zajedno staviti „u fokus“, valjda kao slične, bratske itd., usred bjesomučne kremaljske agresije. Mogli su Interliber posvetiti samo Ukrajini, a Srbiji kada dođe vrijeme, kada se ostavi proruske orijentacije i protuhrvatskih ispada. Ovako ispada da je riječ ili o bedastoći ili nečemu drugom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Baš sajamski

Inače, Interliber je bio doista živahan, pun buke, zapare i knjiga, baš sajamski. I puno mladih koji od džeparca kupuju već starija, jeftina izdanja bliskih im knjiga. Vidio sam i mlade žene koje voze djecu u kolicima, djeca mirna i pribrana, gledaju kamo su ih to doveli, u šareni svijet gdje se i odrasli teško snalaze, pa i ja, srećom da je većina knjiga posvećena samopomoći. No ima i sjajnih, lijepo dizajniranih knjiga raznih nakladnika, ali takve su najskuplje.

Ima i onih doista pravih, značajnih, koje se nalaze na prostoru Školske knjige, gdje sam se ogrebao za novo hrvatsko izdanje povijesti Dubrovnika autora Robina Harrisa, engleskoga povjesnika koji se gotovo pohrvatio, uzeo hrvatsko državljanstvo i šeće s psom po Samoboru. I knjiga Pave Barišića o Starčeviću. I ona lucidnoga Nevena Sesardića o kojoj će još biti riječi jer je iznimna. Da, na Martinje je predstavljen i povijesni roman Dux Chroatorum poznatoga vam autora, u publici nekoliko akademika, veleučeni Mislav Ježić i najveći suvremeni i svevremeni kipar Kuzma Kovačić.

O potonjem u nastavku.

Povijesno pamćenje u umjetnosti

Koji dan prije Martinja predstavljena je knjige akademika Josipa Pečarića o akademiku Kuzmi Kovačiću, u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dvorana ugodno popunjena. Predsjednik Akademije, Velimir Neidhardt uvodno o slici koja zauzima cijeli zid dvorane, Marattijevoj kopiji Rafaelova Susreta pape Lava I. i Atile. Velebna slika koju je Strossmayeru poklonio talijanski plemić bila je godinama nedostupna, a zatim dugo restaurirana i šteta je da hrvatska javnost tako malo zna o njoj. A da je restaurirana zasluge pripadaju baš Neidhardtu, koji je prilikom rečenoga predstavljanja govorio i o slikama drugih majstora koje se nalaze u Galeriji, posebno o hrvatskoj umjetnosti i identitetu, baš dobro pripremljeno i baš hrvatsko predavanje, eto HAZU gori gre.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

O knjizi su govorili autor Pečarić, likovni kritičar Milan Bešlić, potpisnik ovih redaka i na kraju čovjek kojemu je knjiga posvećena, Kuzma Kovačić. S njegovim dopuštenjem objavljujem svoj govor u Hrvatskim kronikama:

„Kuzmi Kovačiću nisu potrebne laude, jer je i bez njih duboko i neizbrisivo usidren u povijest hrvatskog i europskoga kiparstva. Ipak treba reći, uvodno, on je Majstor Radovan i Meštar naših dana, kojega se još ustručavaju nazvati genijalnim umjetnikom, ne i ja koji sam to već odavno napisao, na užas mediokriteta i pobornika takozvane suvremene umjetnosti bez duše, a koji su nošeni na rukama medija i institucija.

Majstor Kuzma

Najveći je uspjeh umjetnika u jednom narodu da ga se naziva samo imenom. Kuzma, znači. Semantika kaže da ime dolazi od riječi Kosmos, a i jest Kuzmino djelo cijeli jedan svemir prepun oblika nastalih iz nadahnuća, iz duha koji ovladava materijom. Ti oblici, figurativni i oni drugi isto tako figurativni na poseban način – samo što zahtijevaju misaono i osjećajno veći napor, rekao bih – zajedno čine opus dostojan divljenja, opus koji, Bogu budi hvala, nije dovršen.

Tvoriva za kojima Kuzma poseže raznolika su kao i varijacije ponekad na istu temu. Pristup je, međutim uvijek isti: doprijeti do oblika možda već skrivenoga u tvari i udahnuti mu dušu. Ne podilaziti suvremenim gospodarima ispraznoga svijeta i njihovim uputama umjetnicima, ne biti suvremen u tom naopakom smislu, nego svevremen, a to uključuje i modernost ali i dugo pamćenje poglavito hrvatske baštine u kojoj sakralna umjetnost predstavlja lavlji dio.

U stvari, imamo dosta sreće. Kad god su naši predšasnici pomislili da je povijest našega naroda općenito i umjetnost osobito, na rubu crne rupe koja će ih neminovno progutati, pojavili su se ljudi čvrsti, nadareni i voljni, da pokažu izlaz i put, da prokažu slijepe ulice nametnutih takozvanih pravaca koji su završavali u slavljenju ružnoće i negacije umjetnosti, te otkriju one zapretane i zaboravljene staze kroz krajolike kopna i mora, po kojima su hodili velikani iz prošlosti, vjernici, hodočasnici, državnici i svetci. Dječak s Hvara izrastao je iz toga kamena i tradicije, kao mladić nije se dao odvući na ljudske i umjetničke stranputice, u zrelosti vratio dostojanstvo ne samo sakralnoga kiparstva. Dotično, kontemplativnoga kiparstva, što bi možda bila i najbolja definicija majstorovih ostvarenja.

Daleko od ljubavi institucija

Knjiga koju predstavljamo naslovljena je: akademik Kuzma Kovačić, što jest, jest, čitatelj očekuje opsežan, konzistentan životopis umjetnika, ali nije tako, a opet nije ni daleko od toga. Riječ je je o svojevrsnom zborniku, o tekstovima prikupljenim s raznih strana, iz tiska, s portala, govora i razgovora, a kada ih se pozorno iščita doista se pred nama otvara život i djelo velikoga kipara, rastresite se forme zgusnu u cjelovitu sliku Kuzmina umjetničkoga i društvenog djelovanja.

Kao autor knjige naznačen je na koricama najcitiraniji hrvatski matematičar i jedan od najutjecajnijih u svijetu, Josip Pečarić, knjiga objavljena u vlastitoj nakladi, kao što priliči u vremenima u kojima su autor knjige, a podosta i kipar kojemu je posvećena, daleko od ljubavi institucija. S tim da je Kuzma svojom umjetnošću, bliskijom ljudima od matematike, bolje uspio prevladati animozitete jer je jednostavno prevelik da bi ga se moglo prešutjeti, a mnoga su njegova djela pred očima javnosti koja znade pravedno prosuđivati.

Ne ću govoriti o pojedinim Kuzminim djelima i njihovoj recepciji, za to su pozvani drugi, a među njima su bili i jesu najbolji hrvatski likovni kritičari i povjesničari umjetnosti. Poglavito je tu Kuzmin Eckermann, to jest Milan Bešlić, koji – za razliku od mnogih kolega često zauzdanih nerazumljivim metajezikom – o kiparu godinama i desetljećima piše rečenicama i ocjenama točnim, prisnim, smislenim i jasnim.

No knjizi daju poseban pečat govori i odgovori samoga Kuzme Kovačića, kiparevi tekstovi koji nikada nisu površni nego otkrivaju i pisca boljega od mnogih ljudi od pera, zabrinutoga čovjeka koji otvara ključne teme poput pitanja pamćenja u hrvatskoj umjetnosti, dotično razorne demencije u kojoj se zaboravlja transcendentno a s njim i duša čovjekova, njegov unutarnji život.

Kuzma je i tu jasan, iz ovoga vremena bezbožnosti vraća se mnogim suvremenicima mrskoj vjeri, uvjerenju da se na astralnom luku umjetnosti čovjek stvaratelj neminovno susreće s Prvim umjetnikom, nedostižnim u stvarima vidljivim i nevidljivim… Spominjem tu, a još su mnoge teme koje kipar-pisac dotiče u ovoj knjizi, sve do naizgled banalnih a tako životnih kao što je novčana nagrada odnosno honorar za djelo koji se drastično srozao, pa Kuzma kaže da deset kipova na toj čudnoj burzi sada vrijede kao nekad jedan jedini. (A što bi tek rekli književnici, op. aut.)

Užasne posljedice koje je ostavio komunizam

I, kada smo kod tema, neizbježne su misli, prosvjedi i raspre oštre kao kiparski nož, u području nacionalnih interesa, lutanja, zabluda u prvim desetljećima ovoga stoljeća kada je postalo vidljivim kakve je užasne posljedice ostavio komunizam, baš tako točno kaže, posljedice koje i nadalje osjećamo, pa i u tzv. kulturnoj politici, a njihov je utjecaj osjetio i Kuzma na svojim doduše širokim leđima, od zanemarivanja Oltara domovine na Medvedgradu do gubitka monetarnoga suvereniteta finalu kojega se upravo bližimo, a lijepe naše to jest Kuzmine kiparski osmišljene kovanice i Šutejeve papirnate novčanice odlaze u povijest, nadajmo se privremeno. Pa sve do zagonetnoga nestanka skulpture Antuna Mihanovića koja se pretvorila u mobilni artefakt, da se našalimo, premda je stvar tragična i zato što spomenute institucije nisu pokazale zanimanje za nestaloga koji se pridružio nestalim hrvatskim braniteljima.

Protivljenja i otpori

Na kraju, u zadnjem dijelu knjige zapisana su sva protivljenja i otpori Kuzme Kovačića, ovaj put kao jedinke uključene u plejadu poznatih ljudi nazbilj koji kolektivno potpisuju proteste protiv poteza vlasti s kojima se duboko ne slažu. Popisi su to i potpisi koji bi se s vremenom izgubili u oblacima međumrežja da sada nisu tiskom objavljeni, pa će nekom budućem povjesniku biti dobrim materijalom. U svakom slučaju, potpis Kuzme Kovačića je u svakoj prilici neizbježan, kao znak da je kipar uronjen u hrvatsku zbilju, društvenu i političku, a ne sjedi izoliran na obroncima Mosora ili pred hvarskom katedralom.

I posve na kraju, Kuzmina osobnost i djelovanje mogli bi se sažeto uobličiti u geslo PRO DEO, PATRIA ET ARTE. Hvala na pozornosti.“

Eto, toliko za danas.

O autoru

* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. Hitrec je bio saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.