U zagrebačkom hotelu Esplanade u subotu je održana Međunarodna konferencija „Prekogranična posvojenja – zaštita djece i promocija roditeljstva“. Među govornicima bila je i prof. dr. sc. Dubravka Hrabar s Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu koja je održala izlaganje na temu “Međunarodni pravni okvir u borbi protiv ilegalnih posvojenja“.
Donosimo sažetak njezina izlaganja.
Spava li Hrvatska dok se događaju ilegalna međudržavna posvojenja?
Čini se da se svijet globalno probudio, no pitanje jest je li Hrvatska još uvijek spava dok se ilegalna međudržavna posvojenja odvijaju „pod našim prozorom“?
Međunarodni – globalni i europski pravni okvir u borbi protiv ilegalnih posvojenja jasan je i čvrst odgovor na ovaj moderan oblik ropstva. Pitanje je samo želimo li ga primjenjivati ili ne, odnosno pripadati svijetu trgovine djecom. Mnogo je različitih instrumenata posvećenih ovom globalnom problemu koji ima nesagledive, štetne posljedice za djecu. U ovome izlaganju ne bavim se kaznenopravnim aspektima kao ni europskim dokumentima jer će to učiniti izlagači poslije mene.
Valja odmah demistificirati dvije opće predodžbe: (a) da se međudržavnim posvojenjem pomaže siročadi bez roditelja – Europska mreža dječjih pravobranitelja (ENOC) upozorava da u stvarnosti međudržavno posvojena djeca imaju najmanje jednog živog roditelja – što upućuje na otmice, krađe i trgovinu djecom. Nadalje, (b) siromaštvo je opravdanje za odvajanje djece od roditeljske skrbi – Rezolucija UN-a o smjernicama za alternativnu skrb djece, 2010., to isključuje (t. 15).
Otmice i trgovina djecom
Otmice i trgovina djecom događaju se iz dva razloga – radi stvaranja obitelji posvojiteljima (usprkos tome da pravo na roditeljstvo ne postoji ni u jednom međunarodnom dokumentu) ili da budu dalje plasirana za prostituciju, pornografiju, prodaju organa, ropstvo.
Nelegalnim međudržavnim posvojenjima prethodi otmica i trgovina djecom. Zato Konvencija o pravima djeteta o međudržavnom posvojenju piše s određenom rezervom, stavljajući ga na dno poželjnih načina zbrinjavanja djece i dajući prednost svim nacionalnim oblicima, te zabranjuje financijske probitke koji ako postoje svjedoče o trgovini djecom.
Uz KPD tu je i Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji koji definira prodaju djece kao „svako djelo ili transakciju u kojoj dijete prenosi neka osoba ili skupina osoba drugim osobama za naknadu ili bilo kakvu drugu nagradu“ te kaznenim djelom mora biti obuhvaćen, među inim i „nepropisno dobiven pristanak, kao pretpostavka za posvojenje djeteta kršenjem važećih međunarodnih pravnih instrumenata o posvojenju“. I pokušaj izvršenja ovih djela, suučesništvo ili sudjelovanje u ovim djelima Fakultativni protokol definira kao kazneno djelo. Usto, ovaj Protokol u čl. 3. st. 1. a)ii navodi obvezu država da osiguraju da sve osobe uključenje u posvojenje djeteta djeluju u skladu s međunarodnim pravnim instrumentima. Važno je reći da se ovaj protokol primjenjuje na državljane država potpisnica bez obzira gdje su djela prodaje počinjena.
Haška konvencija
Daljnji važan dokument je: Haška konvencija o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem iz 1993. godine koja ima trojaki cilj:
- a) uspostaviti mjere zaštite koje će osigurati da se međudržavna posvojenja provode u najboljem interesu djeteta, uz poštovanje djetetovih temeljnih prava
- b) uspostaviti sustav suradnje između država ugovornica radi sprječavanja nezakonitog odvođenja, prodaje ili trgovine djecom;
- c) osigurati priznanje u državama ugovornicama posvojenja koja su zasnovana u skladu s Konvencijom.
U okvirima kaznenopravnih aktivnosti valja istaknuti postojanje mnoštva globalnih i europskih propisa i različitih strategija namijenjenih borbi protiv trgovine ljudima u kojima se trgovina – u obliku prodaje ili razmjene osoba izjednačuje s modernim oblikom ropstva. To je važno znati jer čl. 3. Protokola iz Palerma o sprječavanju, suzbijanju i kažnjavanju trgovine ljudima, osobito ženama i djecom (A/55/383; 2000.; Hrvatska ratificirala 2003; 180 zemalja stranaka) trgovinom ljudima smatra, među inim „vrbovanje, prijevoz, transfer, skrivanje ili primanje djeteta u svrhu iskorištavanja“, a službena interpretacija svrstava ilegalno posvojenje pod moderan oblik ropstva.
Što je najbolji interes djeteta?
Kratko bih se zadržala na pojmu najbolji interes djeteta koji kod međudržavnih posvojenja izaziva ozbiljne dvojbe i sumnje zbog njegove uporabe, zloporabe i manipulacije njime (ozbiljna studija N. Cantwella, 2017., str. 16), jer se za ispunjenje ovog blanketnog pravila vrlo često koristi subjektivno polazište, zanemarujući sraz različitih društvenih i kulturnih konteksta. Smatram da je na državi podrijetla djeteta da procjeni je li u najboljem interesu djeteta da bude posvojeno u inozemstvu, pa upozoravam da je Pan-afrička konferencija o međudržavnom posvojenju (2012.) ustvrdila prejaki utjecaj država primateljica na posvojivost djece (Cantwell, 17).
Glede daljnjih postupanja s djecom nakon pronalaska bioloških roditelja kojima su djeca nasilno oteta za posvojenje – smatra se da najbolji interes djeteta treba prosuđivati od slučaja do slučaja, prosuditi je li dobro da dijete ima kontakte s biološkim roditeljima odnosno da je pogrešno da najbolji interes djeteta znači da dijete „automatski mora ostati s posvojiteljima“ (Cantwell, 18). Što je u tom slučaju najbolje za dijete treba prosuditi posebno tijelo ustanovljeno u tu svrhu, a kako to čini Središnje tijelo u Nizozemskoj (Cantwell, 18).
Argument najboljeg interesa djeteta ponekad se ističe radi opravdavanja ne intervencije državnih tijela u slučaju optužbi za ilegalna posvojenja i kao opravdanje za nedjelovanje u kaznenopravnom smislu. N. Cantwell navodi da se u javnosti potpuno pogrešno posiže za argumentom kako je najbolji interes djeteta ugrožen sazna li ono da je bilo ilegalno posvojeno, te kako je najbolji interes djeteta navodno postojao u vrijeme posvojenja djeteta.
Na globalnoj razini izuzetno je važna Zajednička izjava o nezakonitim međudržavnim posvojenjima koju su u rujnu 2022. donijeli UN kao zajedničko motrište različitih specijaliziranih tijela (Odbora za prava djeteta, Odbora o prisilnim nestancima, specijalnog izvjestitelja o prodaji i seksualnoj eksploataciji djece i dr.). Cilj ove izjave je prevencija i iskorjenjivanje ilegalnih posvojenja. U njoj se ističe kriminogeno lice međudržavnih posvojenja, trgovine djecom te prisilnih nestanaka djece. Iako je ovo tek izjava koja formalno ne obvezuje, držim da će postupanje mimo nje govoriti o državi i njezinim principima. Nadam se da su u Hrvatskoj nadležna ministarstva upoznata s njezinim sadržajem i da će po njoj postupati kako retroaktivno tako i u budućnosti.
U ovoj se Izjavi ističe nekoliko važnih elemenata:
Na općenitoj razini se ističe:
Supsidijarnost međudržavnog posvojenja
Zabrana poticanja na posvajanja kroz objavljivanje godišnjih kvota posvojive djece
Potreba preispitivanja nacionalnih propisa i korijena prakse međudržavnih posvojenja
Potreba povećanja pomoći majkama i ranjivim obiteljima
Registracija djece odmah po rođenju
Ojačanje zaštite djece migranata, bolesne djece, djece zahvaćene ratnim zbivanjima, prirodnim katastrofama – moratorij na međudržavna posvojenja
Potreba vođenja statističkih podataka o ilegalnim posvojenjima
Kriminalizacija ilegalnih međudržavnih posvojenja – prisilni nestanak djeteta je ekstremni oblik nasilja nad djetetom
U potpunosti, nepristrano, obazrivo i učinkovito preispitati sva ilegalna posvojenja (uz dostupnost dokumentacije i arhiva te financijsku i tehničku pomoć)
Govori se o različitim pravima
Djetetu: pripada najbolji interes i pravo na izražavanje mišljenja, uvažavanje odnosa s roditeljima, srodnicima i zakonskim zastupnicima, pravo na istinu – tako da od države dobije pomoć u pronalaženju svojeg podrijetla
Biološki roditelji: moraju biti savjetovani prije davanja pristanka na posvojenje
Prihvatljivi su oni financijski izdatci: koji su razumni, zabranjuju se nečiste zarade;
donacije, doprinosi i humanitarna pomoć – moraju biti strogo odvojeni od postupka posvojenja; korupcija mora biti kriminalizirana.
Postupak posvojenja: trebaju provoditi nadležna državna tijela, treba ustanoviti nadzorna tijela, verificirati pozadinu svakog pojedinog posvojenja i dokumentacije (osobito za navodnu siročad); treba ustanoviti sustav informiranja i razmjene relevantnih podataka o djeci
Za postupanje RH je važno i sljedeće:
Države moraju razmotriti mogućnost ustanovljenja nezavisne komisije koja će ispitati činjenice koje govore o optužbama za ilegalna međudržavna posvojenja. Time se pomaže žrtvama u traženju istine i ponovnoj uspostavi istinskog identiteta.
Shvatiti što podrazumijeva pojam trgovine djecom kojemu opravdanje ne mogu biti emocije posvojitelja.
Zar su Hrvatsku zaobišle ove činjenice iz drugih država?
Nemoguće je da su Hrvatsku zaobišle činjenice kakve susrećemo u drugim državama o prodaji djece (npr. u Bugarskoj otkriveno 22 djece prodane u Francusku, u Kazahstanu njih 44 uz 457 djece posvojeno mimo registra, u Kini 89 djece, uhićeno 370 ljudi u lancu).
Treba li se zapitati zašto su Senegal, Benin, Gana, Lesoto, Togo, Liberija, Kenija, Nepal stavile moratorij na međudržavna posvojenja, a neke od njih potpuno ih zabranile. Zašto su neke države primateljice (SAD, Belgija, Francuska, Luksemburg, Nizozemska, UK) zabranile posvojenja iz Kambodže – zbog falsificiranja službenih dokumenata i plaćanja majkama; zašto su Australija, Švicarska, Francuska i druge zemlje zabranile posvojenja djece iz Etiopije, Gvatemale, Haitija, Nepala, Indije, Ugande?
“Ponovna kolonizacija siromašnih država”
Dokle god se od strane država primateljica i država podrijetla djeteta bude blagonaklono gledalo na međudržavna posvojenja, dokle god se ne bude primjenjivao pravni okvir i mehanizmi za borbu protiv toga – kako kaznenopravni tako i opći, dokle god svako posvojenje bude imalo – po meni- trošak veći od nula dolara, eura … bit će riječi o trgovini djecom – bez obzira je li transakciju plaćamo kako bismo bili dobri posvojitelji ili dalje dijete plasirali za trgovinu organima, prostituciju …
Dokle god države podrijetla i države primateljice budu gajile okružje koje u stvari znači kršenje djetetovih prava, dokle god pojedinci kriminalci ne budu izvedeni pred sud, dokle god se etička percepcija službenih i javnih osoba (pravobraniteljica, političara, pojedinih medija) ne promijeni, dokle god države primateljice budu žmirile na nelegalne aktivnosti – neće biti napretka.
Države, uključujući Hrvatsku moraju prestati ignorirati, tolerirati, dopuštati, promicati i opravdavati takva posvojenja navodnom idejom pomaganja djeci – jer riječ je o ponovnoj kolonizaciji siromašnih država – oduzimajući im najveće blago – njihovu djecu.
