Što to žulja Andreja Plenkovića, kakva se to nervoza uvukla u njega da usred svoje “kolosalne pobjede” na nacionalnoj razini na lokalnim izborima ima potrebu istresti je nad – novinarima? Je li moguće da su mu glavni krivci za neuspjehe u Zagrebu i Splitu baš – novinari?
Nije valjda da nije svjestan da pred hrvatskom javnošću iz tog okršaja s medijskim vjetrenjačama ne može izići kao pobjednik? Sedma sila premijera ne moli, u trenutku kad prepoznaju da udruženi imaju moć, mediji staju jedan iza drugoga kao vojska, jednako braneći i najpametnija i najgluplja svoja pitanja, nikad ne priznajući vlastite greške, krive procjene, pogrešne citate, sve ono što političarima gotovo nikad ne opraštamo, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomično prenosimo.
(…)
Ni za trenutak nisam povjerovao da Plenković ne zna da će mu ovakav ispad kod glasača centra do kojih je njemu inače itekako stalo donijeti samo – štetu. No, poruka ni nije bila namijenjena njima. A kamoli novinarima. Nije namijenjena niti biračima na ”desnici” općenito. Već isključivo članovima HDZ-a, a pogotovu onima koji u rezultatima ne vide baš tako “kolosalnu pobjedu”, već pokušavaju tražiti odgovornost za propuštene prilike i gorke poraze. Novinari su, pokušavši premijeru uzvratiti sve što ga spada, posve predvidivo otišli ne jedan nego nekoliko koraka predaleko – a to je baš ono što je Plenkoviću trebalo kako bi mu poslužilo kao dokaz dvostrukih kriterija novinara!
Ovakvom napad-je-najbolja-obrana ofenzivom protiv medija Plenković zapravo za publiku unutar stranke konstruira ad hoc zajedničkog neprijatelja od slame, incenira okršaj nakon kojega će većina stranačkih kritičara naprasno odustati od zahtjeva za dublju analizu izbornih rezultata.
U ovom trenutku tražiti razlike između kandidata, tko ih je kako, kada i zašto postavio, jesu li poraze doživjeli Plenkovićevi podobnici, a pobjede ostvarili neki drugi kandidati, značilo bi svrstavati se na stranu baš onog imaginarnog ili stvarnog vanjskog neprijatelja po kojem je Plenković u ovom napadu na medije žestoko opleo. Župan Anušić iz Osijeka i gradonačelnik Franković iz Dubrovnika tako će vrlo brzo morati stati na loptu i polizati izrečeno. Iako svatko razuman vidi da njihova kritika itekako stoji.
(…)
Plenković je u pravu za Lalića koji je u ulozi neovisnog analitičara bez anestezije uživo masakrirao HDZ-ovog kandidata. Čak se i Puhovski osjetio diskriminiran jer mediji nisu reagirali na Milanovićev napad na njega, a sad su unisono skočili na Plenkovića zbog napada na Lalića. U pravu je šef HDZ-a i da su Davor Filipović i Vice Mihanović bili izloženi prekomjernom bombardiranju iz medija. Filipovićeva izjava o Balaševiću i ćirilici napuhana je do nevjerojatnih proporcija. Mihanoviću sasvim sigurno nije pomogao doktorat napisan na jeziku koji sugerira da taj tužni tekst prije novinara nitko, uključujući i autora – nije ni pročitao. S druge strane, čini se da su ustaške pjesme i atisemitski ispadi samo pomogli Ivici Puljku i njegovom zamjeniku.
(…)
– Ne može, neću dozvoliti dvostruke kriterije – kaže Plenković.
Da, premijer i inače voli ponavljati da nešto neće dozvoliti. Kao da će ga netko pitati za dozvolu! Ideja da je netko u medijima skovao urotu da Davora dosljedno nazivaju Damir, te da je to imalo opipljivog utjecaja na izbore, jednostavno je ridikulozna. Je li ispravno Irak ili Iran? Damir ili Davor? Posve je jasno da se radi o običnim lapsusima u programu uživo. A lapsusi znaju biti zarazni.
Ako je Plenković htio ilustrativne primjere za diskriminaciju njegovih kandidata, zasigurno je mogao pronaći mnogo, mnogo bolje! Ali ako doista želi otkriti prave razloge zašto nisu prošli, te razloge mora potražiti prvo – u vlastitom dvorištu, zaključuje Hrstić u kolumni za Večernji list.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
