U Hrvatskoj treba osigurati naviše standarde zaštite žena od nasilja na način da se dosljedno provode već postojeći mehanizmi i protokoli kojima se žene štite od nasilja i da se u hrvatsko zakonodavstvo unesu pozitivne odredbe Istanbulske konvencije i drugih dokumenata, ali da se Konvencija ne ratificira jer sadrži i odredbe koje će štetiti samim ženama, odgoju i obrazovanju djece i mladih, slobodi izražavanja, savjesti i vjeroispovijedi, službeni je stav udruge U ime obitelji.
Hrvatska već ima zakone kojima je cilj zaštita od obiteljskog nasilja.
Istanbulska konvencija – Podvala pod krinkom zaštite žena usmjerena protiv svake tradicije
U Hrvatskoj postoje propisi koji štite žene od nasilja. Nije nužno usvajati Istanbulsku konvenciju koja pod krinkom zaštite žena pokušava nametnuti rodnu ideologiju, već je potrebno postojeće propise poštivati i provoditi.
8 činjenica koje trebate znati: Kako rodna ideologija šteti djeci?
Kazneni zakon u svojim člancima bavi se različitim problemima na koje se poziva i Istanbulska konvencija. U čl. 115 spominje se protupravno prekidanje trudnoće, odnosno prisile i poticaji na pobačaj te se spominju zatvorske kazne do petnaest godina (u slučaju da dođe do smrti trudne osobe prilikom prisilnog prekida trudnoće).
U istom tom zakonu spominje se i sakaćenje ženskih spolnih organa. Zagovaratelji Istanbulske konvencije taj problem često navode kao potrebu za ratifikacijom spomenutog dokumenta. Ipak, Kazneni zakon jasno govori i o tome za što se predviđaju zatvorske kazne do osam godina. Daljnji članci Kaznenog zakona govore o tjelesnim ozljedama, teškim tjelesnim ozljedama, osobito teškim tjelesnim ozljedama, teškim tjelesnim ozljedama s posljedicom smrti ili teškim tjelesnim ozljedama iz nehaja.
Osim Kaznenog zakona valja istaknuti Zakon o zaštiti nasilja u obitelji koji kao nasilje u obitelji gleda svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja. Taj zakon predviđa i različite zaštitne mjere poput one o obaveznom psihosocijalnom tretmanu, zabrani približavanja žrtvi nasilja, zabrani uhođenja i uznemiravanja osobe izložene nasilju…
Dobri zakoni i loša provedba u suzbijanju nasilja nad ženama
Na snazi je i Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Riječ je o dokumentu koji se temelji se na zakonima i podzakonskim aktima te na sadržaju i obvezama propisanim Nacionalnom strategijom zaštite od nasilja u obitelji od 2005. do 2007. godine koju je donijela Vlada Republike Hrvatske dana 9. prosinca 2004. godine.
U samom uvodu Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji piše: “Imajući u vidu službene podatke o stanju, kretanju i obilježjima pojave nasilja u Republici Hrvatskoj, razvidno je da su najčešće žrtve nasilja osobe ženskog spola različite životne dobi i obiteljskog statusa, a najčešći počinitelji punoljetne osobe muškog spola u statusu sadašnjih ili bivših bračnih ili izvanbračnih drugova, očeva i sinova.”
Iz toga se jasno vidi kako je cilj spriječiti nasilje nad ženama u RH. U Protokolu se navode obveze različitih nadležnih tijela poput policije, centara za socijalnu skrb, zdravstvenih ustanova, odgojno-obrazovnih ustanova i pravosudnih tijela.
Kako Istanbulska konvencija uz zaštitu žena “šverca” nametanje rodne ideologije
Hrvatska ima razrađene propise i zakone koji štite žene od nasilja koje mora početi dosljedno provoditi da bi se uistinu žene zaštitilo od nasilja.
Istanbulska konvencija sadrži dvije sporne stvari koje povlače za sobom štetne posljedice. Osnovna teza Istanbulske konvencije je da je društvo odredilo (nametnulo) uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje smatra prikladnima za muškarce i žene (čl. 3. c.) te da je to glavni uzrok nasilja nad ženama – stoga je primarni cilj Konvencije borba protiv rodno utemeljenog nasilja: “Rodno utemeljeno nasilje nad ženama označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene” (čl. 3. d.), IK prepoznaje “strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce” (Preambula).
Istanbulska konvencija ne sadrži definiciju pojma “žena” i “muškarac” – nigdje nije definirala da je “muškarac” osoba muškog spola, a “žena” osoba ženskog spola (to se ne podrazumijeva!). S druge strane, IK daje do znanja da su “muškarac” i “žena” svi oni koji se poistovjećuju s tim terminima, bez obzira na svoj spol (čl. 4. 3.) . To znači da Istanbulska konvencija ne štiti od nasilja osobe ženskog spola, već sve one koji se izjašnjavaju kao “žene”, bez obzira na spol.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
