“Reakcija Hrvatica i Hrvata običnih tzv. “malih ljudi”, nogometnih navijača, hrvatske mladosti, malih poduzetnika na potres me je ugodno iznenadila s obzirom da je Hrvatska podijeljena na domoljube i izdajice. Domoljubi su ustali odmah što se je moglo i vidjeti, svatko je mogao biti svjedok toga jer su bili za Dom spremni, evo što sama ta riječ i činjenično pokazuje. Svaki onaj koji je skočio u pomoć ljudima na Banovini – bio i danas jest – za Dom spreman. Oni drugi – kukavice nisu bili za Dom spremni“, ističe u razgovoru za Domovinu, australsko-hrvatski nezavisni tjednik Marko Franović, australski milijunaš i hrvatski domoljub koji je više puta obilno ulagao u Hrvatsku, a za Banovinu je nedavno dao 250 000 dolara.
Govoriti o hrvatskom iseljeništvu zadnja bar tri desetljeća u Australiji je nemoguće a da se ne spomene ime Marko Franović. Tko je zapravo Marko Franović? Možda je najbolji njegov opis u ove tri kratke slike 2021. godine.
Prvog siječnja Nove 2021. godine Hrvati iz Sydneya na prvom sastanku za skupljanje novaca za potresom opustošenu Banovinu u sat vremena skupili su $500 000. Od toga je taj dan Marko Franović dao $250 000 (dodatnih $100 000 je dao prije za potres u ožujku u Zagrebu) a Markov brat Božo dao je $100 000 tu istu večer a Ivan Špehar $50 000.
Slika druga. Dan kasnije, 2. siječanj 2021. u pola noći dok svi spavaju u kući Marka Franovića skupina katoličkih muškaraca zajedno jasno s Markom moli krunicu u sklopu pobožnosti “Krunice Hrvata cijeloga svijeta” sa Sisačkim biskupom Vladom Košićem (krunica počinje po hrvatskom vremenu u dva poslijepodne a pošto je Sydney deset vremenskih zona ispred to je tamo točno pola noći).
Slika treća. Svi se gromoglasno smiju nakon netom završene molitve krunice. Naime jedan od prisutnih pita Marka Franovića (Marko će imati 8.5.2021. punih 80. godina) kako se osjeća nakon preboljene bolesti uzrokovane Covidom 19 kada je bio mjesec dana bez svijesti na respiratoru u teškom stanju u ožujku i travnju 2020. godine i ima li kakvih posljedica i promjena, a on odgovara da jasno ima, i kaže – “…prije sam radio šest dana tjedno po desetak i više sati, te sam se ustajao svako jutro u pet minuta do četiri (3.55 AM) a sada to više nije tako – sada radim šest dana po opet desetak sati i više ali se ustajem u – četri i dvadeset (4.20 AM).”
Gospodin Franović razgovaro je s Domovinom u njegovoj kući i koje li simbolike (koju kasnije otkrivaju) u subotu, 16. siječnja – datum, na koji je Australija prije 29 godina priznala Hrvatsku, samo dan nakon zemalja Europske unije.
Domovina: Gospodine Franović vaša nesebična novčana donacija za potresom opustošenu Banovinu i grad Zagreb te mnogobrojni medijski komentari oko nesnalažanja Vlade Republike Hrvatske i izvanredna reakcija hrvatskih građana na potres povod je da vas upitam kako to sve komentirate?
Marko Franović: Reakcija Hrvatica i Hrvata običnih tzv. “malih ljudi”, nogometnih navijača, hrvatske mladosti, malih poduzetnika na potres me je ugodno iznenadila s obzirom da je Hrvatska podijeljena na domoljube i izdajice. Domoljubi su ustali odmah što se je moglo i vidjeti, svatko je mogao biti svjedok toga jer su bili za Dom spremni, evo što sama ta riječ i činjenično pokazuje. Svaki onaj koji je skočio u pomoć ljudima na Banovini – bio i danas jest – za Dom spreman. Oni drugi – kukavice nisu bili za Dom spremni.
Kako je bilo 1991., kako je bilo 1941. godine, tako je dakle bilo i 2020., a evo i ove 2021.godine. Hrvati su uvijek bili spremni za pomoć. Što se tiče pomoći koju smo počeli skupljati ovdje u Australiji ili bolje rečeno u Sydneyu (jer ne znam kako druge hrvatske zajednice ovdje to prikupljaju), mislim da je ovo malo što smo počeli u Sydneyu dobro počelo. Mislim i vjerujem da će se prikupiti još puno više novca. Žalosno je da je bilo žrtava, da su razaranja bila velika, no sve će se to obnoviti, važno je da se ljudi vrate u te krajeve a ne da se svi naseljavaju u Zagreb ili njegovu okolicu. Nažalost, evo primjera Vukovara, vratiti se u Vukovar poslije onakve tragedije nije bilo lako i ne može se zamjeriti ljudima koji su ga napustili. Nisam bio na Banovini, no vidio sam Vukovar koji je prilično dobro obnovljen, no kada sam vidio dijelove Borovog naselja u Vukovaru – tek onda sam shvatio koliko su nas i kako kao i danas naši susjedi iz Srbije mrzili – no naš narod je uvijek za Dom spreman i zato se ne bojim za opstojnost Hrvatske.
Domovina: Hrvatska vlada se oko potresa na Banovini baš u početku i nije snašla no izgleda da Hrvatska u usporedbi s drugim Europskim zemljama oko Covida 19 vodi dobru politiku jer Hrvatska je u odnosu na druge najmanje i najslabije “zaključana” a brojevi bolesnih i mrtvih već danima padaju. Što kažete na to?
Marko Franović: U vezi bolesti uzrokovane virusom Covida 19 mogu nešto reći jer sam je prošao i to na težak način. Čitao sam da se prije par mjeseci Plenković hvalio da je pobijedio koronu, no to je bacanje prašine u oči ljudima. Hrvatska vlada nije napravila ništa u vezi toga, mislim da su možda i više škodili nego dobro napravili. Korona je opasna ali gledao sam statistiku umrlih zadnjih deset godina u Hrvatskoj a i drugim zemljama uključujući i Australiju, i brojevi su sve godine otprilike isti tako da je to sve prenapuhano u cijelom svijetu. U medijima se diže strašna panika i histerija a brojevi ne lažu. Korona je virus koji je među nama već dugo godina i stalno se vraća neki put jače kao prošle godine a nekada slabije i gotovo neprimjetno. Politika i masovni mediji, tj. televizija, novine i internet su ljude zaludili strahom od korone i taj strah i sve uzrokovano njime imati će i već ima teške zdravstvene i materijalne posljedice širom svijeta pa i ovdje u bogatoj Australiji.
No da se vratimo na hrvatsku politiku. U politiku tamo idu uglavnom oni ljudi koji vide da se tamo puno ne radi, dobro se jede, a velike su mogućnosti i privilegije za obogatiti se i okoristiti, za sebe i svoje prijatelje i obitelji te kumove, tako da čovjek koji nema neku želju da postane i nešto napravi sa svojim rukama i svojim radom najbolje i najlakše mu je dizati ruku u saboru (parlamentu). I sami Milorad Pupovac podiže svoju ruku u parlamentu, doduše ne visoko, ne voli on podizati ruku za Hrvatsku, no podigne je toliko malo, da se ipak može prebrojiti. Nažalost puno je više takvih naših Hrvata, jer i oni koji su u našem Saboru nisu to sve domoljubi. Opet ponavljam, ljudi koji nisu spremni za ništa, tj. da zasuču rukave idu u politiku. Ima jasno poštenih i domoljuba koji misle i žele stvarno pomoći no čim ste vi u jednoj današnjoj hrvatskoj stranci koja god ona bila vi morate raditi onako kako šef kaže, a mi znamo tko je i što je šef.
Hrvatski šef je trenutno jedan obični Juda koji je izdao HDZ dr. Franje Tudjmana koji je izdao čitavu Hrvatsku i koji samo gleda što je za njega bolje i uvijek prvo gleda što i kako misli Europa.
Nama nikada i nije trebala Europa, mi smo u Ujedinjenim narodima, mi smo u NATO savezu, priznata smo država i to je nam je bilo dovoljno. Nama nitko ne treba davati lekcije niti tko da nas hrani jer teško onome – koga drugi hrani. Nitko nikoga nije hranio bez interesa, dobro znamo onu narodnu poslovicu – nema besplatnog ručka. Sve se mora platiti. Nitko ne kaže koliko mi financijski moramo svake godine kao članovi Europske unije staviti svoj udio u zajedničku kasu.
Europa je idealna za one zemlje koji su je pokrenuli tj. Njemačku i Francusku. Jedina zemlja na svijetu od bogatih zapadnih zemalja – koja ima suficit u trgovanju s Kinom, tj. da više izveze u Kinu nego sto iz nje uveze je Njemačka. Francuski car Napoleon je pokušao svojevremeno osvojiti Europu pa nije uspio. Hitler je pokušao isto pa nije uspio. U Drugom svjetskom ratu poginuli su desetci milijuna ljudi, u Napoleonovo doba riječ je također bila o milijunima ljudi, a danas isti ti – Njemačka i Francuska osvojili su Europu a da nisu morali opaliti ni jedan metak. Osvojili su je sa svojom industrijom i bogatstvom. I danas Njemačka i njen privredni stroj iz cijelog svijeta uvozi radnu snagu. Oni su dakle za sebe pametni, neću reći da ni onaj bandit Hitler nije bio pametan, ali je bio bandit koji treba da ostane kao primjer našeg najvećeg neprijatelja jer on u svoje vrijeme nije pomagao Hrvatskoj on je uništio Hrvatsku. Njegova vojska kao i talijanska se borila s četnicima protiv NDH i ustaša što se danas ne spominje glasno da se ne bi zamjerili današnjoj njemačkoj politici.
Hrvatska nikada nije imala prijatelja, naš najveći prijatelj bio je papa Ivan Pavao II. Drugi pape baš i nisu bili veliki prijatelji Hrvatske niti interesa hrvatskog naroda. Papa Ivan Pavao II. je bio taj koji je srušio komunizam, on je bio taj koji je službeni Vatikan pogurao i natjerao da prizna Hrvatsku prije službene Europe.
Kada govorim o tome, sjećam se te 1991. godine bio sam u jednoj grupi ljudi u australskom parlamentu koja se borila za priznanje Hrvatske, pa sam pitao jednog australskog političara – zašto Australija ne prizna Hrvatsku?
On mi je tada odgovorio – mi ćemo to učiniti kada to Europa napravi. Bio sam ljut pa sam rekao – Europa nam ne želi pomoći, nama treba sada oružje da se obranimo, Europa nam to ne da, a kada uspijemo što kupiti na crno prodaju nam to po trostruko većim cijenama, a Australija nam nažalost zbog embarga na oružje ne može pomoći osim da nam proda vunu, no nama ne treba vuna, treba nam oružje i službeno priznanje Hrvatske neovisnosti.
No ono što mi je tada taj australski političar rekao doista je tako i bilo – 15. siječnja 1992. kada u sve članice tadašnje Europske unije priznale Hrvatsku, dan kasnije 16. siječnja 1992. i Australija je priznala Hrvatsku.
Hrvatska tada – 1990. i 1991. te prve dvije ratne godine nije imala prijatelje u svijetu, osim Ivana Pavla II., sami smo se borili, a ovi koji nam nisu htjeli pomoći su to sve zapravo usporavali i na njihovim rukama je bila prolivena hrvatska krv.
U pismima koje sam tih prvih godina rata slao raznim državnicima u Europi i svijetu tako sam pisao, da nam pomognu inače će biti krivi za nevinu prolivenu hrvatsku krv. Neki su mi govorili da pretjerujem, neki da nisam u pravu, ja to sve primam pozitivno, jer znam da sam bio u pravu, ja investiram ZA HRVATSKU a ne za sebe a to sam dokazao ne danas nego onih prvih dana kada je Hrvatska počela da krvari – i to s dokumentiranim podatcima koje mogu pokazati bilo kome, neki to znaju, neki ne znaju, no to i nije važno tko zna, glavno je da ja znam što sam radio.
Pisao sam jasno i samom papi Ivanu Pavlu II., sve te kopije pisama i danas imam, mnogi su bili začuđeni kada su vidjeli kome sam sve pisao, no kada sam pisao papi Ivanu Pavlu II. njemu jasno nisam spominjao ni pisao …” da će imati hrvatsku krv na svojim rukama…” jer je on nama bio najveći a možda i jedini prijatelj u ono vrijeme, u odnosu na sve one koji su glumili da su prijatelji, a okretali su glavu od nas.
Nastavak razgovora s dobrotvorom Franovićem Domovina donosi u sljedećem broju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
