Hrvoje Hitrec: ‘Oporbi je 90-ih pomoć dolazila izvana, ne samo od Sorosa, lukavo su se organizirali radosni što lustracije nije bilo’

Foto: Narod.hr

Ako za nečim u političkom smislu žali, Hrvoje Hitrec (77) žali što su se utemeljitelji HDZ-a prevarili kad su ostavili lustraciju za vrijeme poslije Domovinskog rata. Nikad nije došla. Nije da on sada vidi povratak komunizma baš svuda, no u intervjuu za Večernji list koji djelomice prenosimo, objašnjava da su ljevičari postupno hrvatsku kulturu, film, TV očistili od onog domoljubnog, suverenističkog dijela.

Tvorac legendarnih “Smogovaca” ima još dosta dobrih scenarija za TV serije, no, kako sam tvrdi, već godinu i pol ne može se probiti na HRT ni na razgovor. Ipak, probila se vijest da je Ustavni sud poništio dvije presude te da riječ kojom ga je “častio” nije bila uvreda Stjepanu Mesiću.

Jeste li, nakon sedam godina “procesuiranja” sa Stjepanom Mesićem, sada dobili zadovoljenje što je Ustavni sud ustvrdio da političari moraju, kada zbog izjava zasluže, istrpjeti i to da im netko kaže da su – idioti?

Nezadovoljan sam što se prije sedam godina uopće dogodilo to da me netko tuži kaznenom sudu zbog prirodne reakcije na jednu skandaloznu izjavu. Poistovjećivanje vukovarskih branitelja s agresorskim razbojnicima i ubojicama zahtijevalo je i snažniji odgovor nego što je bio moj. Ja sam u tom trenutku branio branitelje, jer njih nitko nije ništa pitao, samo su ih tukli, neke i osudili. Pa tako i mene. A i ja sam hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskoga rata. Osudu je potvrdio i viši sud, ali sam na te presude podnio tužbu Ustavnom sudu, vrlo dobro sročenu tužbu, zahvaljujući odvjetniku Srećku Iliću. Godine su prolazile i prestao sam se nadati da će Ustavni sud uopće uzeti tužbu u razmatranje. Kada se to ipak dogodilo, bio sam ugodno iznenađen ishodom, a posebno obrazloženjem koje na posve nov način prilazi slobodama izražavanja pa i onda kada su izrečene na takoreći neugodan način. Ustavni sud izrijekom kaže da preuzima načela Europskoga suda za ljudska prava i odnos prema izrečenom u javnom prostoru kada je riječ o stvari od javnoga interesa. Mislim da bi obrazloženje Ustavnoga suda u ovom slučaju trebalo u cijelosti objaviti u svim glasilima jer ne radi se tu o meni ni o dotičnom drugu, nego o putu kojim je bilo pošlo hrvatsko zakonodavstvo. Zadnjih desetljeća promjenama Kaznenog zakona, puzajući, opet se pojavio verbalni delikt u oblicima uvreda, kleveta, sramoćenja, govora mržnje, što nije nego povratak u represivni duh totalitarnog razdoblja. Malo-pomalo, sada se sudska praksa, čini se, mijenja. S druge strane (ili iste) željelo se mene koji nikada nisam bio kažnjavan – kriminalizirati. Kako god okrenete, ako zbog bilo čega trebam donijeti potvrdu o nekažnjavanju, ja je, naravno, ne mogu dobiti jer sam, eto, osuđen. A što je riječ o verbalnom deliktu, a ne ubojstvu ili krađi, to nikoga ne zanima. I još nešto – taj zaključak medija da političari sada moraju nešto istrpjeti nije posve točan. Za takvo “trpljenje” potreban je snažan i važan razlog.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bili ste, zajedno s Mesićem, i jedan od utemeljitelja HDZ-a. Što vam je tada bilo “vezivno tkivo”, da je u toj stranci bilo mjesta i za “Hitrece” i za “Mesiće”?

Prekid hrvatske šutnje dogodio se jedne burne večeri 28. veljače 1989. u prostorijama Društva hrvatskih književnika, gdje je Tuđman izložio nacrt programa Hrvatske demokratske zajednice. Bilo je tada deset govornika i zgrada se tresla. Od tih deset nas šestorica bili smo književnici, uključujući Tuđmana kojega smo netom bili vratili u Društvo. Trebalo je govoriti, vikati s krovova, jer je Hrvatska bila u smrtnoj opasnosti. Ja sam govorio, i te kako. Mesića tada nisam vidio, svakako nije govorio. Poslije smo se našli u istom krugu oko pokojnog predsjednika i ne mogu reći da je isprva loše djelovao. Kada pitate što je bilo vezivno tkivo, odgovor je jednostavan – Hrvatska. Nije se pitalo tko je tko i odakle je došao, ako je bio za samostalnu Hrvatsku, dobro je došao. Ako je tko i imao putra na glavi, eh, znali smo da nije vrijeme za obračune. Ali da će i to doći na red ako uspijemo (i u tomu smo se prevarili). Primjerice: ja sam u to doba bio ravnatelj kazališta, pojavio sam se u politici niotkuda, kako je u svojem osebujnom leksikonu zapisao Hrvoje Šošić. Mesić je imao iza sebe političku karijeru, bio je u Saboru u vrijeme komunizma i u vrijeme Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Jedan, ili jedan od dvojice, koji su zahtijevali da se uhapse potpisnici Deklaracije, znači i Miroslav Krleža. Na rubu pameti. Ja sam u to vrijeme bio nepoznat, korektor u Vjesnikovoj kući nakon što sam zbog sitne intervencije u tekst Rankovićeva govora najuren iz zagrebačke Borbe 1964. U kući Vjesnik ostao sam 15 godina, kao redaktor u Sportskim novostima i SN reviji.

Nakon smrti Franje Tuđmana, od 2000. do danas, čini se kako se to vezivno tkivo među Hrvatima sve više raspadalo. To zajedništvo danas se osjeća samo kada se događaju sportski uspjesi. Ta nesloga nije ništa novo za Hrvate, zar ne?

Raspadalo se na vidljive i nevidljive načine još u vrijeme dok je Tuđman bio živ i zdrav, a posebno kada je obolio. HDZ, koji se pojavio kao pokret, polako se pretvarao u stranku sa svim pojavama koje stranka sa sobom nosi. Poglavito nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske, počela su noćna kretanja, a zaoštrilo se koju godinu poslije kada su Mesić i Manolić pokušali izvesti puč, takozvani saborski puč. Nije im uspjelo. Da jest, tko zna što bi bilo s Hrvatskom. U tom sam trenutku bio član Predsjedništva HDZ-a, ušao sam bio mimo Tuđmanove volje i bili smo neko vrijeme u zategnutim odnosima. Međutim, u tom prijelomnom času stao sam bez ikakve ograde na njegovu stranu pa su se odnosi znatno poboljšali. Dvojicu pučista smo izbacili. I moj je potpis na tom papiru. To što je dvojac tvrdio da se upustio u pustolovinu zbog Bosne, jednostavno nije istina. Riječ je bila o borbi za vlast. Ništa novo, doista. Poznajem hrvatsku povijest i kako je to uvijek otprilike isto bilo, u posljednjih desetak godina objavljen mi je niz romana iz mnogih stoljeća hrvatske povijesti, o čemu javnost ne zna ništa ili malo, da nema Denisa Derka u Večernjem bio bih u javnim glasilima posve prešućen. U povijesno-političkim pitanjima našao sam se na istoj crti s Tuđmanom, on je to moje znanje cijenio – rekli su mi poslije drugi. Zajedno smo, na sličan način, istupili i na još jednom skupu održanom prije rečenoga u DHK, na izvanrednom plenumu Društva u siječnju 1989. kada je amandman na tadašnji Ustav SR Hrvatske, tzv. jezični amandman, podignuo na noge sve što je bilo misleće u Hrvatskoj.

Bili ste 90-ih i zastupnik u Saboru. Usporedite te sazive sa sadašnjim, “težinu” i kvalitetu ondašnjih i sadašnjih zastupnika?

Zastupnik u Zastupničkom domu Hrvatskoga sabora bio sam u drugoj polovici devedesetih. U prvoj polovici sam svaštario: glavni ravnatelj HRT-a, ministar informiranja, jedan od utemeljitelja Satnije hrvatskih umjetnika, vijećnik u Zagrebu itd., no cijelo vrijeme nisam ispuštao iz oka Kazalište Trešnja, deset godina gradio sam zajedno s Gradom Zagrebom i arhitektom Andrijom Mutnjakovićem prvu kazališnu zgradu nakon HNK 1895. Sastav Zastupničkog doma Sabora u drugoj polovici devedesetih bio je najbolji do sada. Iza mene su sjedili general Markač i prof. Bujas, lijevo od mene Lacković i Rabuzin, nedaleko od nas Anđelko Vuletić. No ne samo zato, bilo je sjajnih ljudi, pravnika i drugih struka, iskrenih domoljuba. Imali smo, doduše, komfornu većinu. Tadašnja oporba tek je pomalo dolazila k sebi i vraćala se svojim doktrinama iz doba kada je vladala Hrvatskom. Počeli su se lukavije organizirati, vrlo radosni što lustracije nije bilo, skriveni partijski fondovi izvučeni su iz čarape, pomoć im je dolazila izvana ne samo od Sorosa, medijska je scena postajala protuhrvatskom i djelovala slobodno, a te slobode smo mi omogućili. Svršetkom stoljeća stvorena je psihoza, da su svi lopovi osim preodjevenih komunista. Pa su oni došli na vlast, očistili palubu od svega hrvatskog, odstrijelili sve živo, iz vojske, sigurnosnih služba, novinare koji im nisu bili po volji. I još je Mesić kao šlag na tortu obezglavio Hrvatsku vojsku. Ljudi su se počeli ponašati, u strahu, kao da se vratio totalitarni sustav, panika je nastala i u HDZ-u. Tada se i opet našlo ljudi koji su imali snagu oprijeti se beznađu. Izabran sam za dopredsjednika stranke, pisao proglase, ohrabrivao ljude, putovao po Hrvatskoj. Vrlo brzo smo uspjeli. Sanader je sve do preuzimanja vlasti dobro djelovao, ja sam se tada povukao iz Predsjedništva i to je bila moja velika pogreška. Htio sam pisati, ja sam književnik, zaboga. Kada su stvari opet otišle u krivom smjeru, više nisam imao utjecaja. A glede sadašnjega sastava Sabora, nogometnim rječnikom rečeno, riječ je o trećoj ligi, s ponekom iznimkom. Pretvorili su se u sukno za žuti tisak i druge slične medije, a loši zakoni cure iz sabornice. Većinu tih ljudi ni ja ni publika jednostavno ne prepoznajemo, anonimusi bez težine.

>Plenković se prije nekoliko dana sastao sa Sorosevim sinom: Evo o čemu su razgovarali

>Plenković tvrdi da smješta HDZ gdje ga je Tuđman vidio: Evo što je prvi predsjednik govorio o Sorosu

>Hitrec o svečanosti otvorenja EPK Rijeka: ‘Priglup spoj prvomajskih parada i frljićevskih postdramskih idiotarija’

>Hrvoje Hitrec: Komšića će se uvijek naći i bit će ih – došlo je vrijeme da se vrati Herceg-Bosna

Što vas je motiviralo na izlazak iz HDZ-a, a što na povratak u stranku?

Pa ne može stranka koja je (kao pokret) dovela hrvatsku državu do samostalnosti izručivati generale i zapovjednike trijumfalne Hrvatske vojske političkom sudu u Haagu, premreženom raznim likovima koji Hrvatsku nisu mogli smisliti. Ne može babetinu dočekivati crvenim tepihom. Dakle, kada se to počelo događati, rekao sam da ja član te stranke više ne mogu biti. Da ipak djelujem, makar iz teške pozicije, utemeljio sam s nekoliko ljudi Hrvatsko kulturno vijeće koje i danas postoji, ima portal koji je čitan, ljudi u Upravnom odboru i članovi ugledni su hrvatski umjetnici. No kada sam vidio da se moram vratiti u politiku, našao sam se među utemeljiteljima Hrasta. Ja sam toj stranci dao ime. Bilo je tu dječjih bolesti, ali tako je kako je. Kada je došao Karamarko na čelo HDZ-a, imao sam s njim dug razgovor, uvjerio me je da se vraćamo korijenima, izvorima, pa sam se vratio. On je dobio nekoliko izbora zaredom, progurao je i Kolindu za predsjednicu, ali je spletom okolnosti koje su poznate morao odstupiti. U ovom trenutku, dok razgovaramo, nije sigurno hoće li se sada kandidirati. Miraz ima.

Kada je stigao iz Bruxellesa, Andrej Plenković bio je momak koji obećava. No stvari ne stoje dobro, stranka puca po šavovima, a birači bjesne zbog kleptokracije. Cinik bi kazao da su nas Turci, Austrougari, pa i Srbijanci u Jugoslavijama manje gulili nego “Hrvatine”?

S Plenkovićem sam imao čast razgovarati samo jednom, kada je uoči izbora pozvao utemeljitelje da čuje što mislimo. Predložio sam nešto posve logično i uobičajeno – da napišemo izborni proglas. Rekao je: “Ja to neću”. Znači, ne mi to nećemo, ili slično. Sve mi je bilo jasno. Izbore je dobio, a onda je momak koji obećava pojačao taj svoj “ja” do granica nepodnošljivosti za dobar dio stranke, smjestio je u lijevi kut desnog centra, podilazio Pupovcu i izazvao turbulencije. Ne sluti na dobro. I još ga je sadašnja oporba, nadam se ne i buduća vlast, uspjela zavrtjeti – uz medijsku pomoć – da izvodi na strijeljanje jednog po jednog ministra. I opet lukavo: ne ide više partija toliko na ideološke teme, nego na ono što narod može rasrditi, nekretnine i slično, imanje, s tim da svoje pokrivaju i prikrivaju. Na stanovit način ponavlja se situacija s kraja prošloga stoljeća, drž’te lopova, desnica je ne samo suspektna nego i sklona nepodopštinama. Samo u lijevima, orjunašima i titoistima svijetla je budućnost. A Tito je bio zločinac, na svim rang-listama 20. stoljeća nalazi se na izvrsnom desetom mjestu.

Opet je upitno prvo bijelo polje na grbu, premda je ono na Markovoj crkvi, na poslijeratnim grbovima “Titove” Hrvatske. Nacionalizam se izjednačava s nacizmom, komunistički totalitarizam amnestira kao onaj s ljudskim licem i opravdava antifašizmom. Izgleda da je nacionalna podijeljenost nesavladiva. Ili jednostavno treba čekati da s vlasti nestanu Hrvati koji su rođeni u neslobodnim sustavima. Nešto poput “hrvatskog puta po Sinaju”?

Sve što ste naveli spada pod već rečeno – držati hrvatski narod u pokornosti. Ako nema Jugoslavije, nađu se stranci kolonizatori kojima takav skrušeni narod odgovara. Hrvatska je u raljama tuđinskih profitera. Pogledajte samo banke, koje bezočno varaju Hrvate. Ja sam hrvatski nacionalist, suverenist, kao i Tuđman koji je zbog nacionalizma bio zatvaran. Kao i Matoš, stari nacist, sram ga bilo. I sada opet oni nama lijepe etikete, smišljaju i druge riječi kao populist i slične. Hrvatski nacionalizam uvijek je bio i ostao obrambeni nacionalizam, pozitivno svojstvo koje nas je održalo. Još smo ondje gdje smo bili, jednom nogom u Jugoslaviji, što se na polju kulture možda najbolje vidi. Još lutamo, točno. Možda se tek za dva naraštaja oslobodimo, ako ih uopće bude.

Hrvatski pisci, umjetnici, akademici, društvena elita bila je jako angažirana oko ostvarivanja sna o državi. Sada, čini se, kada je riječ o smišljanju nacionalne strategije, gotovo je neprimjetna. Gdje su pisci, književnici, gdje je HAZU, akademici, kao da im je važniji osobni status i novac?

Tu atmosferu sa svršetka osamdesetih i početka devedesetih među hrvatskim umjetnicima, i uopće na kulturnom planu, jednostavno danas ne možete zamisliti. Taj naboj, taj gnjev, tu odlučnost. Zato je toliko umjetnika bilo oko Tuđmana. Danas su svi na neki način pacificirani, ne svi, u kulturne ustanove uvukli su se kulturtregeri orjunaški i pokrili prostor. Književnike više ionako nitko ne poštuje, HAZU je posebna priča, još gore je u Matici hrvatskoj, u Institutu za jezik i jezikoslovlje, crvena falanga ukotvila se na Filozofskom fakultetu gdje sam svojedobno diplomirao komparativnu književnost, s malim zaostatkom jer sam morao raditi i tezgariti da preživim. Diplomski sam položio na neobičan način: dr. Ivo Hergešić i ja popili smo bocu konjaka, pitanja nije bilo. Umjetnici su danas uplašeni, mladi vide koliko je sati pa se “prilagođavaju vremenu”, vide da je sve lijevo pa i oni moraju ako žele barem skromnu egzistenciju. Film i kazalište su uzurpirani. Moji scenariji ne prolaze u HAVC-u, i opet zbog krivog prezimena, a ja sam zbilja solidan scenarist. Film Nevena Hitreca „Snivaj, zlato moje“ svakako je jedan od najboljih u samostalnoj Hrvatskoj, po mojem scenariju i na podlozi knjige Ivana Pahernika “Još Hrvatska ni propala”. No, razni “Matanići” i “Polimci” pojavljuju se sada kao visoki povjerenici i komesari, zaključuje Hitrec u intervjuu za Večernji list.

Intervju u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Večernji list