Čitali smo ovih dana o još jednoj Vladinoj alkemiji koja ne služi ničemu nego da zamagli, neutralizira ili barem ublaži posljedice krivog sjećanja, nepoželjnih interpretacija, nepodobnih imenovanja ulica i trgova, proizvodnje i distribucije (čitaj: kontrole) znanja u vezi s nasljeđem nedemokratskih režima koji su vladali na prostoru današnje Hrvatske.
Znači, po Vijeću za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima komunistički simboli koji se odnose na „antifašističku borbu“ i ep o „narodnooslobodilačkoj borbi“ u Drugom svjetskom ratu nisu sporni. Ali su komunistički simboli sporni kad se vežu za zločine komunizma koji su postojali i koji su odgovorni i za agresiju na RH 1990-ih. Kaže Vijeće da se ti simboli onda mogu u legislativi zabraniti i procesuirati.
Radi se opet o jednoj potpuno šizofrenoj situaciji gdje će se arbitrarno odlučivati (svaki put neko povjerenstvo ili tko?) o tome koja situacija i lokacija dozvoljava, a koja ne dozvoljava uporabu određene simbolike.
Mirko i Slavko
Na primjer, kad je partizan Mirko s petokrakom na glavi bacio bombu na njemački bunker u nekom selu – tamo je petokraka dobrodošla i simbol je antifašizma, ali kad je Slavko godinu dana kasnije s tom istom petokrakom na glavi ubijao hrvatske zarobljenike i civile te ih u cilju skrivanja zločina bacao u jamu, tada je petokraka zabranjena? Ide li to tako?
Što sa situacijom kad se u jednom selu dogodila partizanska vojnička akcija protiv okupatora, ali nekoliko mjeseci kasnije, ti isti partizani su u tom istom selu brutalno pobili nevine civile jer eto, malo su se osvetili. Kako će se tada pravno regulirati uporaba petokrake u tom selu – u tom zavičaju?
Što je s „oslobađanjem“ gradova? Koliko mora biti pobijenih zarobljenika, civila i ranjenika nakon ulaska partizana u hrvatske gradove 1945. godine da bi se isticanje petokrake moglo zabraniti? Ako su ih ubili samo oko 500 onda može petokraka, ali ako su ih ubili oko 800 i više onda ne može? U Rijeci su nakon „oslobođenja“ grada u roku odmah smaknuli nekoliko stotina, a u roku od godine dana procjena je da je od partizanske ruke ubijeno oko 1000 osoba. To ne smeta za ponosnu uporabu petokrake? Radi se o premalom broju brutalno stradalih od petokrake?
Ne znam kako se te vrijednosne kockice, pozdrav „Za dom spremni“ i petokraka mogu smisleno zajedno posložiti u mozaik koji prikazuje vrijednosti ovog društva. U takvoj kombinaciji suprotnosti ne možemo prepoznati ništa konzistentno ni postojano što čini čvrste vrijednosne temelje našeg društva. A bez snažnog vrijednosnog temelja koje prihvaća velika većina građanstva, ne postoje šanse za zdravo i stabilno društvo. Po meni, trebalo je jasno zabraniti sve znakove i pozdrave koji simboliziraju dva propala zločinačka režima.
Zdrava i bolesna društva
Nasuprot ovoj papazjaniji, zdrava društva imaju jasne (službene) vrijednosti i pomoću službene uporabe simbola, imenovanja ulica i trgova, ustanova, udruga i ostalih javnih tijela to vrlo jasno komuniciraju prema građanima. Na taj se način, između ostalih, stvara i komunicira društveni/državni identitet.
Za razliku od Hrvatske, u razvijenim državama vrlo je jasno i tko su nacionalni heroji – tko su osobe koje utjelovljuju njihova postignuća, vrijednosti i duh nacije. One u društvu imaju trajan i nepromjenjiv značaj za nacionalni identitet. Za SAD (uz mnoge druge osobe) to su npr. George Washington, Thomas Jefferson, Abraham Lincoln i Franklin Delano Roosevelt. Za Veliku Britaniju, između ostalih, to su Oliver Cromwell, Queen Elizabeth I, Winston Churchill, Horatio Nelson.
U Hrvatskoj je izgleda „Drug Tito“ najsnažnije utjelovljenje vrijednosti suvremene Hrvatske te jedan od najpozitivnijih političara na ovim prostorima, ili je barem uz bok Franji Tuđmanu. To je vrlo tragično i obeshrabrujuće s aspekta demokratskog razvoja ovog društva. Takvom stanju je ponajprije kriva nakazna „pomirba“ nepomirljivog, koja se, između ostalog, vidi i u Ustavu RH (Zavnoh kao jedan od temelja suvremene Hrvatske).
Da smo na vrijeme prekinuli s vrijednostima države iz koje smo plebiscitom (i krvavo) izašli i da ekipa koja je prigrabila vlast nije novu hrvatsku državu učinila suprotnom od onog zbog čega je narod ginuo, danas bi bilo mnogo manje tog otužnog lamentiranja i zagovaranja titoizma i petokrake. Teško je bilo očekivati lustraciju i uspostavu demokracije za vrijeme agresije i okupacije te činjenice da je mirna reintegracija Vukovara i Baranje dovršena tek 15. siječnja 1998. Ipak, ni tada još nije bilo kasno. Ali u to je vrijeme Franjo Tuđman već bio u poodmakloj fazi bolesti i poluge vlasti već su preuzimali neki drugi ljudi. Potom je došla 2000. godina i umjesto lustracije pokrenuta je detuđmanizacija. Tek je Kolinda Grabar Kitarović učinila prijeko potrebnu simboličnu gestu i izbacila bistu JBT-a iz svojeg ureda.
Ustavne vrijednosti
Ako nam je Zavnoh ustavna vrijednost i suvremena Hrvatska počiva na odlukama tog tijela, pitam se je li itko od sudionika u uništavanju spomen-doma Zavnoha (taj objekt uništila je Hrvatska vojska 1991. godine) odgovarao za taj čin ili nije? Ako nije, zašto nije, jer ispada da je Hrvatska vojska uništavala temelje države za koju se borila – koju brani! Ili to nije bila prava Hrvatska vojska? Ili je Hrvatska vojska uništila objekt koji je imao iste simbole kao i agresori koji su hrvatsku vojsku pokušavali uništiti?
Znači, još jedna šizofrena situacija koju je proizvela Vlada RH.
Nadalje, ako je Zavnoh temelj naše države, što se čeka s obnovom te zgrade – spomen-doma? Tko će i kako rekonstruirati mural koji je prikazivao „zajedničku borbu Srba i Hrvata protiv fašizma“? Može li i hoće li itko na zid te zgrade vratiti odluke trećeg zasjedanja Zavnoha? Za sad, stvar ide slabo, sporo. Ipak, prošlo je skoro 27 godina od kad je taj spomen-dom uništen.
Stoga pitam se, zašto stvar ide sporo? Naime, svaka ozbiljna država itekako vodi računa o mjestima koja su udarila pečat njezine državnosti. Ostaje dojam da taj spomen-dom nije stvarno dio hrvatskih vrijednosti (čak ni većine u vladajućoj klasi) i da hrvatski čovjek ipak zna da ta zgrada skriva istinu nešto drukčiju od zvanične. Da je to tijelo koje je tamo zasjelo i donijelo neke odluke bilo tek dio aparata KPJ koje je poslužilo da se legitimira stvaranje nove, komunističke jugoslavenske države. Uostalom, tko je te vijećnike imenovao? Na kojim izborima? Gdje? Narod zna i to da su vijećnike tog tijela odredili komunisti, one iz svojih redova, kao i one iz redova HSS-a i predstavnike Srba.
A što ćemo s odlukom da su Srbi, zajedno s Hrvatima ravnopravan narod u RH, a ne nacionalna manjina i što ćemo s prihvaćanjem dobrovoljnog ujedinjenja s ostalim jugoslavenskim narodima u federativnu Jugoslaviju. Sve nam to kaže Zavnoh. Je li to i danas vrijedi ili taj dio Zavnoha ne prihvaćamo? To su bile sporedne, manje važne odluke? U međuvremenu se nešto pokvarilo? Ti koji su to odlučili nešto su krivo radili kasnije? Znači, to ipak više nije naša vrijednost? Pa onda što je to bitno u Zavnohu na što se suvremena hrvatska država nastavlja? Meni se čini da je ona raskinula sa svime bitnim što Zavnoh zagovara.
Povijesne laži
Znači, ponovo i uvijek treba opovrgavati sve tvrdnje balkanskih „antifašista“ da bez Tita, SFRJ i partizanskog pokreta, bez tog fantomskog Zavnoha ne bi bilo današnje Hrvatske jer to je tek manipulacija kojom balkanski komunisti opravdavaju jugoslavenski zločinački sustav i svoje mentore.
Nasuprot i danas održavanom epu o „narodnooslobodilačkoj borbi“, partizanima, komunistima i njihovim odlukama, istina je da se pravo na samoopredjeljenje hrvatskog naroda nije rodilo na kojekakvim sjednicama AVNOJ-a, ZAVNOH-a; nije ga izmislio Ustav SFRJ – ono je bilo i bit će tu, ono je organsko, izvorno i neotuđivo.
Naše je društvo bolesno od višedesetljetne propagande i indoktrinacije da danas stvarno više nitko ni u što ne vjeruje. Došlo je to toga da smo upravo mi sami, građani Hrvatske, stvarni nastavljači nakaznih totalitarnih i nedemokratskih sustava koji su izgleda za dugo vremena onemogućili bilo kakvu šansu da društvo izađe iz takvog okvira. Jer kako je Hannah Arendt rekla, idealan subjekt totalitarizma nije uvjereni nacist ni uvjereni komunist, nego ljudi koji više nisu sposobni razlikovati stvarnost i fikciju, istinu i laž.
Hoćemo li ikad izaći iz začaranog kruga totalitarnog uma i hrvatskih povijesnih laži?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
