Foto: Narod.hr

Udruga U ime obitelji svim saborskim zastupnicima dostavila je analizu šteta i koristi Istanbulske konvencije iz koje izvan svake sumnje proizlazi da ratifikacija nije u interesu niti žrtava nasilja niti građana RH.

Agrumentaciju donosimo u cijelosti:

Zaštita svih žrtava od svakog nasilja definirana je kroz 48 odredbi Istanbulske konvencije (od poglavlja „Prevencija“ do poglavlja „Migracija i azil“) koje sadrže mjere i mehanizme za sprječavanje i kažnjavanje nasilja nad ženama i djecom te zaštitu žrtava – svih 48 mjera i mehanizama je već ugrađeno u hrvatsko zakonodavstvo.

Ostalim odredbama Konvencije državama strankama nameće se uvođenje “rodne” ideologije, proizvoljno uplitanje u unutrašnji pravni poredak Hrvatske kroz nadzorno tijelo za provedbu Istanbulske konvencije (GREVIO) te netransparentno financiranje organizacija civilnog društva proračunskim novcem namijenjenim za zaštitu žrtava nasilja. Svi nabrojani učinci Konvencije ni na koji način ne doprinose sprječavanju i zaštiti od nasilja te tako nisu u interesu ni žrtava ni javnosti.

1.) Hrvatsko zakonodavstvo je, napose od siječnja 2018., u potpunosti usklađeno s 48 mjera koje Istanbulska konvencija traži za sprječavanje nasilja i zaštitu žrtava.

Sabor je u srpnju 2017. donio novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2018., a sadašnja Vlada u rujnu 2017. novu Nacionalnu strategiju zaštite od nasilja u obitelji 2017. – 2022., koji usklađuju hrvatsko zakonodavstvo i javnu politiku s mjerama i mehanizmima Istanbulske konvencije. Zaštitu žrtava od nasilja također reguliraju Kazneni zakon, Zakon o kaznenom postupku, Obiteljski zakon, Prekršajni zakon, Zakon o prekršajnom postupku, Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja te drugi zakoni, propisi i podzakonski akti.

DAKLE: nije potrebno ratificirati Istanbulsku konvenciju kako bi se u Hrvatskoj učinkovito štitilo žrtve od nasilja. Potrebno je dosljedno provoditi već postojeće pravne i druge mehanizme zaštite!

U privitku Vam dostavljamo:
➢ tablicu s usporednim prikazom odredaba Istanbulske konvencije i odredaba hrvatskog zakonodavstva u kojima su mjere i mehanizmi Istanbulske konvencije sadržani;
➢ presliku Istanbulske konvencije na kojoj je žutom bojom označeno svih 48 mjera i mehanizama Istanbulske konvencije (od poglavlja “Prevencija” do poglavlja “Migracija i azil”) te navedene odredbe hrvatskih zakona, propisa i javnih politika u kojima su te mjere i mehanizmi sadržani.

2.) Istanbulska konvencija sastavljena je po načelu “SVE ili NIŠTA” – nije ju moguće ratificirati uz stavljanje rezervi na sporne ideološke dijelove o “rodu”, obavezi financiranja i konzultiranja udruga civilnog društva ili na proizvoljni nadzor komisije GREVIO.

Konvencija je usvojena bez glasovanja, pod pritiskom i po hitnom postupku, bez vremena da države članice Vijeća Europe rasprave njene odredbe. Nacrt Konvencije objavljen je krajem 2010., a konačan tekst usvojen od strane Vijeća ministara četiri mjeseca kasnije, 7. 4. 2011., i to – po prvi puta u povijesti donošenja konvencija – bez glasovanja.

Prema članku 78. Istanbulske konvencije, nije moguće staviti rezerve na ideološke odredbe o “rodu”, obvezu financiranja organizacija civilnog društva i proizvoljni nadzor GREVI-ja.

Moguća interpretativna izjava na Istanbulsku konvenciju, koju najavljuje premijer Plenković, ne može modificirati, mijenjati ili ograničavati obveze koje se nalaze u Istanbulskoj konvenciji niti mijenjati njihov pravni učinak. Dakle, ako ratificira Konvenciju, Hrvatska će morati provoditi sve obaveze sadržane u Konvenciji – provoditi odredbe o “rodu”, unijeti koncept “roda” u obrazovni sustav, obavezati se na financiranje i konzultiranja udruga civilnog društva i na proizvoljni nadzor komisije GREVIO.

Kako stoji u Vodiču za praksu glede rezervi uz međunarodne ugovore (čl. 4.7. 1.) Komisije UN-a za međunarodno pravo, interpretativnom izjavom može se samo specificirati ili razjasniti značenje ili doseg odredaba međunarodnog ugovora. Dakle, u praksi interpretativne izjave imaju zapravo samo deklaratorno značenje – pojašnjenje i obrazloženje odredbi međunarodnog ugovora koje se, nakon ratifikacije, primjenjuju u svom nepromijenjenom smislu.

DAKLE: u Konvenciji se pod krinkom zaštite žena od nasilja pokušavaju državama nametnuti ideološke odredbe, financijske obaveze i uplitanje u pravni poredak na koje se ne mogu staviti rezerve!

3.) Neusuglašena definicija “roda” kao društvenog konstrukta neovisnog od biološke stvarnosti

Istanbulsku konvenciju sastavila je “grupa stručnjaka”, a ne konferencija država članica Vijeća Europe. Ta je “grupa stručnjaka” odgovorna za unošenje neznanstvenog i neusuglašenog koncepta i definicije “roda” kao društvenog konstrukta neovisnog od biološke stvarnosti (čl. 3. c.) u Konvenciju i ideoloških termina poput “rodno uvjetovanog nasilja” (čl. 3. d.), “rodnog identiteta” (4. d.), “nestereotipnih rodnih uloga” (čl. 14. 1.), koji su po prvi puta uneseni u neki međunarodni ugovor.

Definicija “roda” koju Konvencija donosi u čl. 3. c. neusuglašena je i razlikuje se od definicije “rodne jednakosti” u Ugovorima EU koja se odnosi na jednakost između muškaraca i žena (čl. 2. Ugovora o EU, čl. 8. Ugovora o funkcioniranju Europske unije).

Profesorica obiteljskog prava s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Aleksandra Korać Graovac, komentirala je da ne možemo znati pravne posljedice ideoloških odredbi o “rodu”, upravo jer su nejasne: “Kako će Odbor ustanovljen Istanbulskom konvencijom [GREVIO] ili Europski sud za ljudska prava, tumačiti npr. pojam „nestereotipne rodne uloge“ i obvezu države da podučava o njima u redovitim obrazovnim programima, možemo nagađati.”

Odredbe o “rodu” ni na koji način ne doprinose suzbijanju nasilja nad ženama!

DAKLE: ratifikacijom Istanbulske konvencije bi se u hrvatsko zakonodavstvo unijele ideološke odredbe, neusuglašene definicije „roda“ podložne proizvoljnom tumačenju, koje bi bile iznad zakona, a koje nikako ne bi doprinijele sprječavanju nasilja i zaštiti žrtava.

4.) Istanbulska konvencija obvezuje da se neusuglašena definicija “roda” poučava na svim razinama obrazovanja (čl. 14. 1.) te promiče u “neformalnim obrazovnim okruženjima”, uključujući i vjerske obrazovne ustanove, sportskim i kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima (čl. 14. 2.). Protiv ratifikacije Istanbulske konvencije se zbog negativnih posljedica na obrazovni sustav izjasnilo Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

DAKLE: neznanstveni, neusuglašeni i ideološki koncept “roda” bi se ratifikacijom Istanbulske konvencije poučavao u školama kao obavezan, kao neka vrsta državne ideologije.

5.) Istanbulska konvencija uvodi proizvoljan nadzor odbora koji je ustanovljen Istanbulskom konvencijom (GREVIO) nad hrvatskim pravosuđem, politikama i trošenjem proračunskog novca

GREVIO je “grupa stručnjaka” koju je ustanovila Istanbulska konvencija, a nadzire kako države koje su ratificirale Konvenciju provode njezine odredbe. Izvješća država koje su ratificirale Istanbulsku konvenciju pokazuju da se GREVIO na potpuno proizvoljan način upliće u zacrtane politike država članica te vrši pritisak da se provode “rodne politike” sukladne definiciji „roda“ koju donosi Istanbulska konvencija, a ne onoj definiciji “rodne jednakosti” kao jednakosti između muškaraca i žena oko kojeg postoji suglasje u Ugovorima EU.

DAKLE: ratifikacijom Istanbulske konvencije bi “grupa stručnjaka” dobila pravo proizvoljno utjecati na pravosuđe i obrazovni sustav RH te na upravljanje financijama. Davanje takvih ovlasti jednom odboru nema nikakvog opravdanja!

6.) Istanbulska konvencija obvezuje države da financiraju udruge, konzultiraju ih o politikama koje provode, a odabir udruga, njihovo djelovanje i financiranje opet nadgleda GREVIO

Država koja ratificira Istanbulsku konvenciju obvezna je prema čl. 8. u svom proračunu osigurati sredstva za financiranje nevladinih organizacija te ih je obavezna uključiti u donošenje zacrtanih politika.

U ime obitelji je zatražila od nadležnog ministarstva podatke o tome koliko je žena i djece u posljednje 3 godine zbog nasilja u obitelji dobilo zaštitu u 19 skloništa za žrtve nasilja, koliko su u prosjeku vremena provele u sigurnim kućama te koliki se broj žena u navedenom razdoblju nalazio u sigurnim kućama zbog obiteljskog nasilja, a koliki zbog trgovine ljudima. Do sada nismo primili te podatke.

DAKLE: Najveću financijsku korist od ratifikacije Istanbulske konvencije imale bi, prema svim dostupnim informacijama, upravo udruge koje su najglasnije u zahtjevima za ratifikacijom. Istovremeno ne postoje dovoljno jasni kriteriji i mjere nadzora koji bi osigurali da sredstva poreznih obveznika dolaze na učinkovit način upravo do onih kojima su namijenjena te tako stvarno olakšaju i poboljšaju živote žena i djece, žrtava nasilja.

7.) Do danas je Konvenciju ratificiralo 28 od 47 država članica Vijeća Europe, odnosno 17 od 28 država članica EU. Slovačka i Bugarska su u 2018. odustale od ratifikacije, a Latvija i Litva zaustavile zbog velikog protivljenja javnosti i stručnjaka glede nametanja neusuglašenog koncepta “roda” i postavki “rodne” teorije koje državama strankama nameće Konvencija.

U Hrvatskoj se 80 posto sudionika javne rasprave o ratifikaciji u srpnju i kolovozu prošle godine izjasnilo da ne želi ratifikaciju Istanbulske konvencije i rodnu ideologiju, već učinkovito sprječavanje i kažnjavanje nasilja nad ženama i djecom ta zaštitu žrtava!

Zaključno, iz gore navedenih argumenata proizlazi da ratifikacija Istanbulske konvencije ne osigurava sprječavanje i učinkovito kažnjavanje nasilja te zaštitu žrtava dok ima brojne štetne posljedice te tako nije u interesu ni žrtava nasilja, ni svih hrvatskih građana i građanki.

Izvor: narod.hr