Nedavno preminuli novinar Inoslav Bešker, o kojemu je praktički cijelo društvo, od najviših državnih predstavnika pa do svih onih koji imaju potrebu reći nešto u javnosti, proteklih dana nizalo pohvale, bio je jedan od onih osoba koje su si vjernošću jugoslavenskom komunističkom režimu priskrbile utjecaj u neovisnoj Hrvatskoj.
Ne bi bilo vrijedno velikog spomena da je jedini, o tome bi se govorilo samo kao o kuriozitetu, ali odavno je jasno da najutjecajniji, možda i najbrojniji, dijelovi hrvatskih elita ne samo da vuku korijenje iz jugoslavenskog režima, nego su služeći njemu stekli podlogu za biti netko i nešto u današnjoj Hrvatskoj.
Bešker je ogledni primjer paradoksa s kojim Hrvatska živi
Zvuči kao paradoks, to i jest paradoks, ali paradoks kojega su svjesni svi Hrvati i žive s njim kao s kroničnom bolešću. Bilo u politici, gospodarstvu, kulturi, medijima, u najutjecajnijim dijelovima društva poluge moći u rukama su izdanaka sluga komunističkog režima ili njegovih izdanaka.
>Inoslav Bešker: Odlazak jednog od posljednjih jugoslavenskih medijskih ideologa koji je Stepinca nazvao ‘zlom dušom’
Inoslav Bešker samo je jedan od najočitijih primjera sustava čiji su se zakleti neprijatelji progurali na njegovo čelo i sada služe kao uzori.
Bešker i slični nisu slučajno, niti zabunom, bili stupovi jugoslavenskog režima. Niti su u međuvremenu, čast iznimkama, doživjeli prosvjetljenje, spoznali da su bili u krivu i prihvatili ideju demokracije i hrvatske neovisnosti. Oni su odgajani da budu režimski sluge dok ne postanu komesari. Činili su to s uvjerenjem, predanošću i strašću, sve do posljednjeg trenutka. Dok nisu shvatili da je njihov tim izgubio i da moraju naći nove jasle.
Revnost kojom su branili režim svjedoči o dubokim uvjerenjima, utoliko je prelazak na stranu demokracije i hrvatske neovisnosti bio iznenađenje. Međutim, uvjerenja su očito ostala, samo se pokazala krajnja prilagodljivost aktera novim okolnostima.
Iskovan u kadrovskoj kovačnici Partije
Bešker je bio od samog početka odan idejama samoupravnog socijalizma, revolucije i bratstva i jedinstva. Postojan kao klisurina, što je u tipičnoj totalitarnoj dinamici kao i svi drugi morao uporno dokazivati. To je i činio.
>Milka Planinc može, Stepinac i Kuharić – ne? Zagreb nema niti jedne ulice posvećene svojim slavnim nadbiskupima
U partiju se učlanio sa sedamnaest godina, kao srednjoškolac i pun ambicija krenuo je ostvarivati njezine ciljeve. Počeo je pisati u tada pokrenutom glasilu Saveza omladine Hrvatske Omladinskom tjedniku, čiji su prvi urednici bili Antun Vujić i Žarko Puhovski.
Savez omladine Hrvatske bio je nasljednik Narodne omladine Hrvatske, a kasnije se zvao Savez socijalističke omladine Hrvatske. Članstvo u njemu bilo je obvezno, a imao je ulogu širiti komunističku indoktrinaciju među mladima i nadzirati gibanja među mlađom populacijom.
U njegovu sastavu djelovao je Centar za društvenu djelatnost omladine, koji je nakon sloma Hrvatskog proljeća preimenovan u Centar društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske. Prvi urednik naklade CDD SSOH bio je Inoslav Bešker. CDD je izdavao tjednik Polet, kojemu su urednici bili Pero Kvesić i Ninoslav Pavić, a voditelj znanstvene djelatnosti mladih bio je Furio Radin.
Podoban i sposoban – i prilagodljiv
Bešker je u međuvremenu stekao ime, pokazao se kao podoban i sposoban. Radio je za Vjesnik, Večernji list, Slobodnu Dalmaciju, BBC, Radio 101, Danas, Hrvatsku radioteleviziju, Jutarnji list i Globus. Vrijedno je učio, diplomirao je novinarstvo u Zagrebu, a kasnije, dok je živio u Italiji, iskoristio je svoje veze i nakupljeno znanje kako bi doktorirao slavistiku u Milanu.
Prometnuo se u jednog od vodećih medijskih komesara, njegova napisana riječ bila je putokaz pravovjernima i strah i trepet krivovjercima. Postao je politički autoritet. Ta je uloga neizbježno obuhvaćala redovite tirade na račun domoljuba i Crkve. Svaku misao koja je bila na tragu autentičnog hrvatstva valjalo je zatrti u temelju. Komesari poput Beškera pisali su osvrt na sve pojave i događaje i rasvjetljavali ih u duhu partijske linije.
Kako se Kuharić usuđuje hvaliti Stepinca?!
U tim okolnostima nastao je i onaj poznati tekst u Vjesniku od 24. kolovoza 1985., u kojemu se Bešker obračunao s kardinalima Franjom Kuharićem i već pokojnim Alojzijem Stepincem. Bešker se kao vojnik partije nije libio propisivati Crkvi liturgijske sadržaje, pa je i u tom slučaju osudio Kuharića jer je na misi pohvalno govorio o Stepincu.
Na stranu pitanje kako će Kuharić govoriti o Stepincu nego pohvalno, Stepinac je naposlijetku bio i ostao oličenje Crkve, ali partija i Bešker tu logiku nisu uzimali u obzir. Za njih je Stepinac bio zločinac i valjalo je osuditi Crkvu jer o njemu govori pohvalno.
>Kako je Inoslav Bešker u Vjesniku pisao o kardinalima Kuhariću i Stepincu: ‘U sprezi s vjerskim parolama ističu se bezočne fašističke invektive’
U Beškerovu tekstu pod naslovom “Bogoslužje za zlu dušu”, Stepinac je ta “zla duša” i time su odmah uklonjene sve teološke dvojbe. Naposlijetku, kako je napisao, o Stepincu “su sud i javnost rekli svoje”.
Da tvrdnja ne bi ostala bez dodatnih argumenata, Bešker piše kako “ostaje činjenica, povijesno i sudski utvrđena, da se Stepinac spanđao s bandom najgorih krvoloka … da je Stepinac, u ime Katoličke crkve na ovome tlu, prihvatio rezultate nasilnog pokrštavanja Srba, da je kovao planove za spas tzv. NDH … da je harangirao u pastirskom pismu protiv narodne vlasti”.
Naposlijetku, tipičnom metodom tadašnjih medijskih batinaša, Bešker je u tekstu izveo završni udarac, nazvavši Stepinca nalogodavcem Andrije Artukovića.
Režim nezamisliv bez takvih stupova
Takvi tekstovi činili su novinarski profil Inoslava Beškera sve do raspada Jugoslavije. Branio je stečevine socijalističke revolucije, napadao Crkvu i propisivao joj kako bi se trebala ponašati. Takvi novinari bili su udarna igla režima, bez njih bi on bio nezamisliv.
Hrvatska se u suočavanju s vlastitom prošlošću našla u priličnom neredu. Za razliku od, primjerice, Njemačke u kojoj je arhiv bivše istočnonjemačke tajne službe dostupan, pa žrtve režimskog terora mogu provjeriti tko ih je pratio i slao u zatvor, u Hrvatskoj su arhivi Udbe uglavnom nedostupni. Svo suočavanje s totalitarnom prošlošću svelo se na nekoliko skromnih istraživačkih projekata, pri čemu je teško utvrditi što su autentični podatci a što podmetnuta kukavičja jaja same Udbe.
Prirodno okružje u okviru obavještajnih službi
No u prominentnim slučajevima poput Beškera, ta se prošlost dade donekle rekonstruirati. U nekim publikacijama opširno se navodi iskaz Radenka Radojčića, nekadašnjeg službenika Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i suradnika jugoslavenske vojne protuobavještajne službe KOS, u kojemu se spominje Bešker kao suradnik KOS-a pod kodnim imenom “Oliver” i opisuje njegov profil i uloga.
No čak i ako ti navodi i nisu točni, točno je da je Bešker napisao sve ono što je napisao. I to je dovoljno za opis njegova profila kao režimskog sluge koji je bez milosti gazio po svim protivnicima, prokazivao ih i stavljao na stup srama.
I kasnije, kao priznati medijski autoritet u neovisnoj Hrvatskoj, on je u vrijednosnom i ideološkom smislu nije promijenio. Nije se libio povremeno iskriviti informacije i prilagoditi ih svome svjetonazoru. Svojedobno je zamjerao sadašnjoj predsjednici talijanske vlade Giorgiji Meloni njezino posezanje za dobrim dijelom Hrvatske, a u jednoj drugoj prilici dao je do znanja da je Hrvatska dio svoga područja stekla etničkim čišćenjem Talijana.
>Osoba koju je Bešker proglasio primjerom ‘hrvatske, katoličke homofobne kulture’: Muslimanka koja govori turski
Braneći dvojicu homoseksualaca koji su se u Belgiji sukobili s heteroseksualnim parom, nije okolišao sudionicu u tom sukobu, navodno Turkinju, nazvati Hrvaticom i predstavnicom “katoličke homofobne kulture”.
Na kraju, priznati i čašćeni autoritet
U međuvremenu se nametnuo kao stručnjak za Crkvu, pa je kao takav poslan za dopisnika u Rim. Ondje je očito stekao dobre veze, produbio znanja, pa je i nakon proglašenja hrvatske neovisnosti tumačio Hrvatima smisao, poslanje, strukturu i postupke vrha Katoličke crkve. Postao je jedan od vodećih medijskih autoriteta u Hrvatskoj, čemu su pridonijeli i njegovi poučni, vrijednosno neutralni tekstovi o svakodnevnim pitanjima.
Bešker se prilagodio okolnostima i istodobno nastojao okolnosti prilagoditi sebi. Bio je izuzetno aktivan u pojedinim kulturnim i medijskim projektima koji su obuhvaćali prostor bivše države, nastojeći u novim uvjetima oživjeti to propalo jedinstvo.
Danas ga slave svi čija se riječ čuje u javnosti, od predsjednika Sabora, predsjednika vlade, pa do ministrice nadležne za te stvari. Utoliko on predstavlja primjer strukturnog poremećaja u modernoj Hrvatskoj, jer činjenica da država danas slavi one koji su joj bili smrtni neprijatelji i svim se silama borili da do nje ne dođe.
I ne samo to, Bešker i drugi stupovi komunističkog režima svojim životom, djelom i svakim svojim postupkom dosljedno svjedoče sve ono što je suprotno vrijednostima na kojima počiva moderna hrvatska država. O moralu da i ne govorimo. Osobe koje su u Jugoslaviji bile strah i trepet, danas se postavljaju kao uzori.
Inoslav Bešker, služeći vjerno komunističkom režimu protiv Hrvatske, sam je sebi otvorio vrata za snažan utjecaj u Hrvatskoj. Nije jedini.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
