Ivan Bekavac: Mračni svijet Titove komunističke diktature

Josip Broz Tito
Foto: Carl Albert Research and Studies Center / wikimedia commons

Početkom veljače 2021. u dnevnim novinama što izlaze u Zagrebu najavljeno je da će neku temu iz bliže hrvatske prošlosti obraditi ‘oslobođenu mitomanije i unaprijed zadanih uloga’. Provjeravamo jesmo li dobro pročitali. Ipak je ovo zemlja neuredna prijelaza u posttotalitarno društvo! Čitamo ponovno. Znači li to da bi se takav pristup mogao primijeniti i na razdoblje titoizma tj. komunističke diktature i njezinu ostavštinu u kojoj je komunistička historiografija i prije istraživanja kome među povijesnim akterima kakva konačna ocjena pripada, tko je pravedan uvijek i u svemu, a kome uvijek pripadaju najgore ocjene, piše Ivan Bekavac za Hrvatsko slovo.

Današnji zagovornici Titova režima još uvijek poznaju samo ‘unaprijed zadane uloge’. I na početku trećega decenija 21. stoljeća, glavnim medijima u Hrvatskoj upravlja ‘progresivna’ (revolucionarna) struktura, koja zastupa unaprijed ‘utvrđenu istinu’. Zahtjev da se takav pristup promijeni nazivaju običnim zanovijetanjem ‘revizionista’!

U takvim je okolnostima oko nas mnoštvo ‘zabranjenih pitanja’. Svoja su razumijevanja svijeta nazvali ‘znanstvenim’, uvjereni da su proniknuli u ‘zakonitost’ povijesnih mijena i uvidjeli nužnost ‘klasne borbe’, pa su odlučili umjesto ‘klase’ obespravljenih tumačiti njezine ideale i ciljeve, iako je njihov učitelj Marx ‘klasnu borbu’ vidio drukčije. Stvarali su komunističke partije koje su u svojim pobjedničkim razdobljima prigrabili upravljanje svim državnim poslovima. Na vrhu je bio gospodar svega, Veliki vođa, a država njegov ‘posjed’. Veliki je Vođa, pod konac života, svom generalu (I. Miškoviću) rekao da će ‘nakon njega otići sve k vragu’. Nije, naravno, Tito prvi izgovorio: ‘država to sam ja’, ali je tako živio.

Svijet tajni. To što je pad Berlinskoga zida simbolički označio kraj toga vremena, ne znači da zemaljskom kuglom još ne plove lađe ‘istinonosaca’. U našoj je zemlji ‘narativ’ o borbama i pobjedama komunista od 1941. do 1990. među ‘lijevim’ snagama ostao nepromijenjen. Njihova nastojanja da u to moraju povjerovati i drugi postaju sve intenzivnija. Ne povjerovati znači izdati ‘antifašizam’ (‘antinacizam’).

U ovom ćemo se tekstu više zadržati nad ‘antinacizmom’. Titov je ratni put nazivan ‘narodnooslobodilačkim’ ali i revolucionarnim. Njegovi su gerilci vjerovali da oslobađaju narod i provode revoluciju. U to je vrijeme bilo i drugih partizanskih pothvata, ali su mnoge tajne još uvijek skrivene, a laži proglašene istinom. ‘Martovski pregovori’ 1943. između Titovih i Hitlerovih ljudi, koji su, usput govoreći, pridonijeli oslobađanju iz ustaškoga zatvora i jedne od Titovih žena, bili su velika partizanska tajna. Tito godinama nije želio govoriti o tomu. Štoviše, govoreći pred svojim suborcima sa Sutjeske, desetljećima kasnije, optužio je izaslanike na tim pregovorima da su se bez njegova odobrenja samostalno pokušavali dogovoriti o separatnom miru s Nijemcima.

Vratit ćemo se toj temi. Govorimo o povijesti koja se nije smjela istraživati, jer se nije ni imalo što istraživati, sve je bilo baš onako kako su zapisali Titovi ljudi. Zanimaju nas, dakle, moralni obzori toga svjetonazora, jer se u nekim svojim očitovanjima povijest zna vraćati s istim zamislima ali u pogubnijoj provedbi. Na prvo mjesto stavljamo odnos prema svetosti ljudskoga života i ljudskoga dostojanstva. Kakva je s tim u vezi komunistička ostavština?

Moralni obzori. Današnji bi neotitoisti htjeli da se i u demokratskom životu zadrži politički moral njihovih uzora. Kao da im je teško razumjeti da nije slobodno demokratsko društvo ono u kojem se ljudi nadmeću izvikivanjem parola i dozivanjem države da zabrani one drukčijega sadržaja, da nije sloboda u zabranjivanju nekoga svjetonazora, u korist potpuno drukčijih uvjerenja, kako su desetljećima zahtijevali ‘revolucionari’.

Vjerujemo da samo tamo gdje započinje provjeravanje vlastitih stavova i tolerancija prema drukčijim, argumentiranim uvidima, započinje stvarno zauzimanje za slobodnu zajednicu slobodnomislećih ljudi koji se među sobom poštuju. Međutim, u suprotstavljanju komunističkoj dogmatici ne će, primjerice, biti dovoljno bilo kojom teškom kvalifikacijom pokušati pokriti cijeli život nekoga čovjeka, makar se on zvao i J. B. Tito.

Pa i onda kad se pokaže da iza njegovih postignuća ne stoji ni ideologija ni promišljena politička platforma, nego desetak izlizanih fraza koje ne znače ništa, osim što dobro prikrivaju stvarnu žudnju za vlašću, moći, bogatstvom i slavom bez obzira na cijenu koju će za to platiti ljudi koji bi htjeli drukčije odlučivati o zajedničkom životu.

Tito je uspijevao jer je mogao, jer je imao prirođene sposobnosti i okolnosti koje su mu išle na ruku, a često je njegovo djelovanje bilo u dosluhu s ‘dogovorima’ nadmoćnih svjetskih sila koje su, zbog svojih interesa, na nj prenosile i dio svoje moći.

U Moskvi su se u listopadu 1944. Churchill i Staljin dogovorili da će prema budućoj Titovoj državi primjenjivati ‘načelo’ ‘fifty/fifty’, ‘50% prema 50%” interesnoga utjecaja. Uz to London je već od 1943. počeo slati pomoć partizanima umjesto četnicima kako je do tada bilo, a pri Titov Vrhovni štab s britanskom je misijom došao i utjecajni Churchillov obavještajac Fitzroy Maclean. Velike nije zanimala ni ideologija, ni praksa sporednih aktera na svjetskoj sceni, nego vlastiti interes i probitak.

Bijelo odijelo, sat i cigare. Tita je na vrh KPJ postavio Staljin 1937. Te je godine Josip Broz u Parizu upoznao Hertu Haas. S njom je, nakon nekoga vremena, u Zagrebu živio pod drugim imenom (ing. Slavko Barić) do svibnja 1941. I Herta Haas je bila komunistkinja. Njezino je tajno ime u Zagrebu bilo Marija Šarić.

Herta je kao ilegalka u Pariz donijela lažne putovnice za Kominternine revolucionare. Tamo je bio i On. Već je bila čula za novoga šefa KPJ, ali ju je ipak “iznenadio, šarmantnim samouvjerenim stavom, elegantnim bijelim odijelom, s vrhunskim satom, poznatim cigarama. Bila je šokirana, nije vjerovala da se radi o liku s kojim se trebala sastati.” Tako ga je, nakon puno godina opisala svojoj unuci, koja i danas živi u Zagrebu. (Jutarnji, 4.10.2020).

Kad je Tito otišao iz Zagreba Herta je ostala trudna. Nema pouzdanih podataka o tomu jesu li se vjenčali. Godinu ranije Tito se bio oženio s Johanom Anom Koenig (ilegalno ime Lucija Bauer), a prije toga je jedan brak sklopio 1918. s četrnaestogodišnjom Pelagijom Belousovom. Dakle, nakon Titova odlaska u svibnju 1941. Herta je rodila sina (Mišu). Uskoro su je ustaše uhitile i zatvorile. Tito se u partizanima tijesno povezao s novom damom imenom Davorjanka. Tek nakon nje je došla Jovanka. Partizani su uz pomoć svoga obavještajca Zvonka Morića saznali u kom je zatvoru Herta Haas.

U ožujku 1943. partizani su se našli u tešku položaju. Borili su se s Nijemcima s jedne strane, a s četnicima s druge strane. Tito je odlučio pregovarati s Nijemcima. Najprije u Gornjem Vakufu, a nakon toga u Zagrebu i Sarajevu. Vrhovni zapovjednik je pripremao razgovore, a ovlaštenja pregovaračima potpisao je v.d. načelnika Vrhovnoga štaba Velimir Terzić. Pregovarači su bili Koča Popović, Milovan Đilas (Miloš Marković) i Vladimir Velebit (Vladimir Petrović). Uspjeli su ishoditi samo kratkotrajno primirje, jer više razine s Njemačke strane nisu pristajale na pregovore.

Bestidni postupci. Govorilo se i o razmjeni zarobljenika. Titovi su ljudi držali u zarobljeništvu majora Streckera koji je Nijemcima bio važan čovjek, a druga je strana držala u zarobljeništvu ljude koje su partizani svakako htjeli osloboditi. Pretpostavljalo se da je Herta Haas, koja je u toj razmjeni oslobođena, bila Titu važna zarobljenica, ali je on to kasnije opovrgavao govoreći da je Đilas postupao na svoju ruku. Izravni svjedoci tih vremena bili su začuđeni takvim ocjenama i Titovim odnosom prema majci svoga sina. Kasnije, desetljećima, Tito nije htio priznati da su uopće postojali takvi pregovori iako je Milovan Đilas javno potvrdio točnost informacije o tomu.

Ljudi su pisali da se Tito više sramio tih pregovora nego Križnoga puta i Gologa otoka. Nije lako povjerovati da je ta tvrdnja uopće točna. On se, kako se dade vidjeti iz današnje perspektive, ničega nije stidio. Kad više nije bilo nikakvih dvojbi o postojanju pregovora, s partizanske se strane pojavljuju opravdanja, nove formulacije nakana i postignuća – ukratko, nastoji se prikazati potpuna bezazlenost pregovaranja s Hitlerovim ljudima.

“Koliko sam razumio instrukcije, našim jedinicama stiješnjenim u dolini Neretve trebalo je nekoliko dana predaha…” napisao je kasnije V. Velebit u svjedočenju partijskim istražiteljima. “U svrhu zaustavljanja njemačkih nadiranja dobili smo zadatak da njemačkom komandantu izjavimo da u danoj situaciji ne smatramo Nijemce našim glavnim protivnicima, već četnike, i da smo spremni povesti pregovore s njima koji bi mogli dovesti do obustave borbenih akcija.” (kurziv, IB). Kraj rata Tito je dočekao na strani pobjednika.

Rušenje ‘Proljeća’. Iz Moskve je, nakon dogovora Staljina i Churchilla u listopadu 1944., jedan britanski diplomat poslao Amerikancima poruku u kojoj spominje i Tita. Navodi da je te godine živio tri ili četiri mjeseca pod britanskom zaštitom na Visu, a onda ‘odjednom odmaglio, ne ostavivši adresu, već stražare nad svojom pećinom da ispadne da je još uvijek ondje. Potom je produžio za Moskvu, gdje je vodio razgovore, a g. Molotov je tu činjenicu jučer priznao g. Edenu.’ Taj je Titov postupak diplomat nazvao bestidnim.

Nakon razlaza Tita sa Staljinom 1948., kapitalistički je Zapad počeo davati zajmove, naoružavao i hranom spašavao Titovu državu Kad više nije mogao otplaćivati goleme zajmove koje je dobio od SAD-a, Tito je pokucao ponovno na ruska vrata. Tamo je umjesto Staljina tada bio Hruščov. Tito je uspijevao koristiti geopolitički položaj svoje države u vrijeme ‘hladnoga rata’. Ta se prosudba može ilustrirati i okolnostima u kojima je presuđeno politici vodstva SKH i SRH u Karađorđevu koncem 1971.: u rujnu te godine Tita posjećuje Brežnjev, a u studenom je Tito u službenom posjetu SAD-u. Rusi upozoravaju na prozapadnu, hrvatsku kontrarevoluciju i separatizam, a Amerikanci se pribojavaju da bi nestabilna Jugoslavija mogla postati lakim sovjetskim plijenom.

Rušenje ‘Proljeća’ dobro je primljeno na obje strane. Geostrateški interesi bili su visoko iznad demokratskih, slobodoljubivih ideala. Amerika je htjela Tita bliže sebi, neovisno o komunističkoj diktaturi, a SSSR suprotno od toga. Iako je napustio kominformsko društvo, vjerovali su da je Tito i dalje ‘drug’ i da će ako dođe do najgorega, stati uz SSSR. U tim je okolnostima Tito mogao ‘šefovati’ ne samo Jugoslavijom, nego i nesvrstanima te im poklanjati ili prodavati i rusko i američko oružje.

Što je za Titom ostalo? ‘Progresisti’ i danas skrivaju da je nakon Titova odlaska s ovoga svijeta 1980. za njim ostao golemi vanjski dug njegove države, (više od 20 milijarda dolara, kako pišu upućeniji). Inflacija je 1981. bila oko 45% godišnje. Ni danas ne žele priznati da je 1982. Jugoslavija zapravo bankrotirala. Međunarodnim kreditorima je priznala da više ne može vraćati svoje dugove, pa su reprogramirani. Svejedno o Titovoj državi ‘lijevi’ danas govore kao o zemlji blagostanja. A ona to nije bila. Bila je siromašna, jednostranačka diktatura koja se pedesetih godina prošloga stoljeća, uz vrlo povoljnu američku pomoć, počela oporavljati, pa onda opet pala na niske grane.

Loše su vijesti prešućivane, manipuliralo se i obmanjivalo i u Titovo vrijeme i nakon njega. Je li tko spominjao koliko su plaćena Titova tajna skloništa? Je li tko zavirio u Titov vozni park? Iako znalci tvrde drukčije, Titovi ‘nasljednici’ i dalje po medijima nude svoje mitove o ekonomskoj snazi Titove države, o tome kako se tada živjelo bolje, da se nije živjelo na dug, da su bili gospodarska sila koja je izvozila i svi su imali posao. Sve je bilo drukčije. Čemu, zapravo, danas služi lažno prikazivanje života u jednoj komunističkoj diktaturi?

Pošteni i obrazovani. Je li tako teško vidjeti koji je smisao nastojanja u javnom životu današnje Hrvatske da se umjesto razgovora o okončanju procesa otklanjanja posljedica jednoga totalitarizma, uporno nameće ispitivanje samoga smisla hrvatske samostalne države? Početkom veljače 2021. u jednom dnevnom listu, stalni komentator, opisujući sebe kao učena čovjeka, iznosi svoje uvide u hrvatsku današnjicu.

Priča o tomu kako protuvirusni on-line život u njegovoj brojnoj obitelji, punoj mladosti, učenja i nada, donosi svakodnevne zaplete i poteškoće, pa pokušava usmjeriti misao prema zaključku, koji potkrepljuje i aktualnim primjerima, pribojavajući se da sva ta učenost za kojom mladi žude, možda i ne padne na plodno tlo. Tražeći razloge tomu, vraća se pričom u vrijeme bana Jelačića, dakle u sredinu devetnaestoga stoljeća i spominje banove složene odnose s knezom A. Windischgratzom, samo zato da bi mogao ‘posuditi’ jednu rečenicu za ‘opis’ hrvatske današnjice: “Kako je ono pitao Windischgratz: Ima li u toj Hrvatskoj poštena čovjeka? Na vlasti, dakako.” Tomu je dodao da “nikad najbolji neće doći na vrh – nego će uvijek onaj neuk, ali s vezom, upravljati obrazovanima koji nisu u stranci”. (Večernji, 6. veljače 2021, B. Beck).

Dosta hrabre, neumjesne i obeshrabrujuće riječi! Odgovor ‘knezu’ i ‘knezovima’: ima u Hrvatskoj na vlasti poštenih ljudi, i ne upravljaju obrazovanima samo neuki ljudi. Nepoštenih i neobrazovanih ima u vlastima mnogih država, posvuda po svijetu. Hrvatska, ni u kom slučaju, nije u tomu iznimka niti zaslužuje takve paušalne ocjene. Vlast koju su u ‘ono vrijeme’ organizirali komunisti u tom bi pogledu zasluživala znatno veću pozornost. A pozornosti prema (neukosti) vođa nije bilo jer se za kritičku riječ išlo tamo gdje je devet godina proveo jedan od Titovih najbližih suboraca iz vremena rata – M. Đilas.

Nova klasa. On je imao prigovora na račun ‘nove klase’, a ona ga je zbog toga dala utamničiti. Vrlo okrutan ‘dijalog’. Tu su okrutnost već bili osjetili ‘klasni neprijatelji’, protivnici komunizma, a onda i staljinisti. Mnogi, doista mnogi, nisu trebali učiniti ništa, nego samo postojati, da bi osjetili ruku komunističke okrutnosti i životima platili to što nisu bili na strani komunista. Ali Đilas je bio na njihovoj strani i gotovo svi koji su bili na Golom otoku, osumnjičeni da im je u mislima bliži drug Staljin, nego drug Tito. Za stigmatizaciju i zatvor, bilo je, dakle, dovoljno ne biti na Titovoj strani. ‘Mali’ je problem u tomu što sve to zaostala komunistička sila prešućuje ili prikazuje u iskrivljenu obliku, osvjetljujući samo uljepšano lice komunizma koje nema nikakve veze s onim što je doista bilo. Je li to moralno postupanje?

Da nije pred nama govor o posljedicama komunističkih revolucija (oslonjenih na ‘filozofiju naučnog socijalizma’) nikad ne bismo spominjali formalno obrazovanje njezinih vođa, jer pisac ovih redaka ne vjeruje da su školske diplome potvrde o ljudskoj pameti i poštenju. I pored pozivanja na znanstvenu fundiranost marksističke ideologije, život je pokazivao da je provedba komunističkih postavki često bila u rukama ljudi vrlo slabo educiranih za provedbu tako složenih projekata, kao što je potpuna preobrazba ljudske zajednice. Ali njihovo obrazovanje nije limitiralo njihove društvene pretenzije.

Spasonosna pomoć Zapada. Kako svijet znanosti ne može napustiti strogi formalni postupak u sustavnom stjecanju i verificiranju znanja, tako ni primjena znanstveno fundiranih znanja ne može funkcionirati bez pomoći osposobljenih i upućenih. Spominjanje zanata u ovom kontekstu nema, dakle, nikakve veze s časnim poslom zanatlija, nego s upravljanjem državom. Titovu su komunističku državu vodili bravar (Vođa), krojački šegrt (A. Ranković, potpredsjednik), stolar (I. Gošnjak, ministar obrane), postolar (M. Špiljak, gradonačelnik Zagreba, 1949./50.; predsjednik države 1983.-1984.)…

I nije zbog toga propala, kao što ni u Venezuela, zemlja s najvećim rezervama nafte na svijetu, u kojoj danas više od 80 posto ljudi živi u siromaštvu, ne propada zbog šoferskoga zanata njezina predsjednika, bio on komunist, ili ne bio, niti bogatstvo B. Gatesa ovisi o razini njegova obrazovanja. Predsjednik Sjevere Koreje školovao se na prestižnim učilištima u Europi, ali nije zbog učenosti postao predsjednikom države, generalnim sekretarom Radničke partije i vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga. Sve kao Tito. I on ima privatne ‘Brijune’ i golemo bogatstvo, a i njegova je zemlja jednom od najsiromašnijih i najzatvorenijih država na svijetu, a Titova se država raspala u krvi. Poznavanje onoga što je bilo moglo bi pomoći boljem razumijevanju onoga što se danas događa.

Bilo je više razloga koji su podupirali benevolentan stav zapadnih zemalja prema komunističkoj zemlji izvan Staljinova zagrljaja. Kad se našao izvan dosega Staljinove ‘skrbi’, Tito je morao uvjeriti svoje podanike da svijet kapitala, buržoazije i demokracije, protiv koga je vodio ‘revolucionarni rat’, najedanput i nije tako loš. Pomoć s te strane znala je biti i posve besplatna. Titova se država na krilima američke pomoći počela ubrzano razvijati. Stizali su obilati zajmovi, naoružanje, hrana, važne sirovine, žito, pamuk. Već je u studenom 1951. stiglo 1000 tenkova, 200 zrakoplova – 43 lovca, protutenkovsko oružje u vrijednosti od 25 milijarda dolara. Isporuka oružja nije ni bila tajna jer je trebala služiti odvraćanju od potencijalnih vojnih ugroza s druge strane.

Nesvrstani. Titova se država 1954. uključila i u raspravu o kolonijalnim pitanjima, uz prigovore Francuskoj i Velikoj Britaniji. I pored toga nastavljen je program američke ekonomske i vojne pomoći i s novim isporukama hrane, ali se Jugoslavija sve teže nosila s vraćanjem prijašnjih zajmova. Tražili su nove kredite uz rok otplate od pet godina, ali Amerikanci nisu na to pristajali. Pomoć su nudili na kratkoročnoj osnovi kako bi osigurali ovisnost Jugoslavije i zadržali njezin vojni potencijal u slučaju sukoba sa Sovjetskim Savezom.

Tito je i pored svega toga morao imati svoje ‘misije’. Francuska je mornarica u kolovozu 1957. dokazala ilegalnu jugoslavensku aktivnost, zaplijenivši 70 tona vojnog materijala s teretnog broda „Srbija“, upućenog u Maroko. Najveća zapljena zbila se u siječnju 1958. kad su jugoslavenski brod, zaustavila dva francuska ratna broda. De Gaulle je prekinuo diplomatske odnose s Titovom državom. Godine 1958. Tito se ponovno dogovara sa SSSR-om o kupnji oružja. Potkraj te godine opet je na Galebu krenuo na Daleki istok.

Pratio ga je brod Lovćen natovaren oružjem tobože za Indoneziju, ali je dio iskrcao u Egiptu, za Alžir, a ostalo u Indoneziji. Veliki je konvoj krenuo i u veljači 1961. Galeb su pratila četiri vojna broda, s ukupno 1200 mornara, tri posebna aviona i više od 100 dužnosnika. Putovanje po Africi trajalo je 72 dana. Na poklon su nošeni skupocjeni automobili, posebno Naseru, a tu je bila i milijunska pomoć Egiptu. U rujnu te godine u Beogradu se održala I. konferencija nesvrstanih.

Milijarde dolara. U vrijeme kad se Tito okrenuo Zapadu, navodno zbog straha od sovjetske vojne intervencije, početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, tražio je savjete i pomoć koja se odnosila i na njegovu osobnu sigurnost. Naime, u više se navrata hvalio kako je izbjegao susret sa Staljinovim lovcima na svoju glavu, ali da je javio kako nije siguran hoće li Staljin svoju sačuvati ako on pravoga pošalje u Moskvu.

Tito se, za svaki slučaj, htio bolje zaštiti, ne pitajući za cijenu. S NATO-ovim stručnjacima započeli su razgovori (1954.) o gradnji podzemnih skloništa otpornih na sve vrste napada. Od toga vremena pa do svoje propasti, Jugoslavija je, prema tvrdnjama jednoga od njezinih kasnijih ministara obrane (Prvoslava Davinića) potrošila oko 90 milijarda dolara na gradnju tajnih sigurnosnih nadzemnih i podzemnih objekata. Zbunjujući je bio njihov broj, luksuz i bezobzirnost naručitelja prema siromašnoj državi.

Nakon što su sredinom 1960-ih otvorene granice, preko milijun ljudi odmah je pobjeglo na Zapad tražeći posao, što je značajno smanjilo nezaposlenost i povećalo dotok konvertabilnih valuta. Opet je ‘omraženi’ kapital pridonio poboljšanju ukupnoga stanja, kao i pedesetih godina. Mediji su u posttitovskom razdoblju iznosili da je gradnja podzemnog centra u Konjicu koštala 4.6 milijarda dolara, ali izvor s vrha propale države spominje znatno veću cifru: 8,5 milijarda.

Tito nije mislio samo na taj oblik zaštite. Bio je okružen velikim bogatstvom i luksuzom. Imao je mnoge ljetnikovce i kuće za odmor po cijeloj državi. Samo za nj su se čuvali Brijuni i mnoga lovišta. Iako se pisalo da je komunistička partija njegov glavni oslonac, upućeni su znali da se za vrijeme svoje diktature Tito najviše pouzdavao u vojsku. Vojska je imala što je htjela, a Tito njezinu zaštitu. Tajna politička policija bila je u funkciji progona ‘klasnoga neprijatelja’ i kritičara režima.

Rastrošnost i luksuz proleterskoga ‘vođe’. U Beogradu je na Dedinju sagrađeno podzemno zapovjedno središte, pravi podzemni grad za dugotrajni boravak tridesetak ljudi, opremljen svim tadašnjim najmodernijim sustavima za komunikaciju i autonomno održavanje života unutar skloništa. Podzemni zaštitni objekti građeni su po cijeloj tadašnjoj državi: u Srbiji (7), u BiH (6), Hrvatskoj (5), u Sloveniji (3), u Crnoj Gori (3) i u Makedoniji (2).Vis, Kupari, Kumrovec, Konjic, Drvar, Goražde, Han Pijesak, Bugojno i Kumanovo samo su neke od lokacija gdje su građeni tajni gradovi.

Uz skloništa, vile, dvorce, vlakove i brodove Tito je imao i automobile kakvih je u vrijeme nabavke moglo biti nekoliko u cijelom svijetu. U svom je voznom parku imao nekoliko Mercedesa 600 (Pullman), pa i vrlo rijetki Mercedes 600 Pullman (Laundelet) s otvorenim zadnjim dijelom i preklopivim krovom. Kad je godinama nakon njegove smrti Laundelet došao u jednu aukcijsku kuću početna je cijena bila 22 milijuna kuna. Generalni sekretar KPJ, koji se u Parizu 1937. pojavio pred H. Haas u elegantnom bijelom odijelu, s vrhunskim satom i poznatim cigarama, udobno je živio u svom ‘crvenom carstvu’. Već 1954. putovao je na svom brodu Galeb u Indiju u lov na tigrove i slonove. Pratili su ga dva ratna broda (Triglav i Biokovo) i teretni prekooceanski brod Dinara.

Iako i Tito i Maduro i Kim Jong-un pripadaju komunističkim diktatorima, to ne znači da je grabežljivost, neljudskost, diktatorstvo došlo s komunistima. Uzroci su drukčijih korijena. Ovdje govorimo o neskladu parola i proklamacija s jedne strane i prakse, djela, života s druge strane. Diktatori su svoje prirođene sposobnosti i nadprosječnu socijalnu inteligenciju uglavnom koristili za osobnu slavu, bogaćenje i svakovrsne zemaljske užitke, a račune za sve to uvijek je plaćao netko drugi.

Prema ‘novom’ poretku. Nakon pada Berlinskoga zida i formalne propasti lenjinsko-staljinskoga projekta, Hrvatska je krenula prema demokratskom, pluralnom i tolerantnom društvu, a onda se ponovno suočila sa silama ‘revolucije’ koje su tobože bile nestale s povijesne scene. Neko su vrijeme bile prikrivene u važnim segmentima društva, a onda se i to promijenilo.

Zagovornici ‘drukčijega poretka’ pokušavaju okrenuti povijest u drugom pravcu, oživljuju Titov mitski svijet i uporno potkopavaju narodno samopouzdanje, posebno kroz medije, estradu i institucije u kulturi. Pripremaju se nove galge. “Od dana kada je Hrvatska proglašena nezavisnom državom, a tomu je ove godine točno trideset godina, hrvatsko mentalno i vizualno polje postepeno su okupirale svastike, crne poput žohara, u svim veličinama.” (Dubravka Ugrešić, Jutarnji,23.2.2021.)

Povijest se prepisuje iz partijskih dokumenata komunističke države, a svaki poziv na slobodno istraživanje i uspoređivanje provjerljivih, znanstveno utvrđenih činjenica o onome što je iza nas, nazivaju ugrozom ‘antifašističkoga’ nasljeđa, odnosno nedopustivim revizionizmom. Sve to iza kulisa motri ‘nova’ Moć, koja nadzorom protoka informacija javnost usmjerava na svoju stranu.

*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatsko slovo