Zasjeo ili ne u neku od ključnih fotelja EU, Andrej Plenković vraća se u Zagreb kao politička zvijezda, jedan onih koji su bili u križaljci, pa makar i kao rezervno, kompromisno rješenje. Kao jedan od dva pregovarača EPP-a, u završnici je odigrao važnu ulogu, spriječivši da umjesto pučkog “spitzenkandidata” Webera u fotelju šefa EK zasjedne socijalist Timmermans. Je li to doista bilo protiv želje Angele Merkel, kao što to sugeriraju izvješća?, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Je li nas Plenković stvarno posvađao s najmoćnijim državama Europe, kako to drsko sugerira baš Zoran Milanović, misleći da smo zaboravili što je on prije šest godina napravio s Lex Perković? Možda ne bi trebalo žuriti sa zaključkom, jer van der Leyen zapravo željeznoj kancelarki odgovara mnogo više od Webera, jedina “šteta” je što je usput žrtvovan i sustav “spitzenkandidata”. No, kako god ih nazivali, jasno je da izbori za EK ostaju naoko komplicirana igra u kojoj 27 igrača danima jure loptu – a na kraju uvijek pobijede Nijemci. Van der Leyen je produljena ruka Angele Merkel, najdugovječnija njezina ministrica. No, Francuz je zapravo taj koji može otvarati šampanjac. Premda je Macron u smjeru Plenkovića odapeo otrovnu strelicu da neki tu igraju za osobne ambicije, na koncu je rezultat zapravo idealan za njega. Na čelu EK pučanka, ali izrazito liberalna van der Leyen, poznata ne samo po zalaganju za zajedničku europsku vojsku, već i za Sjedinjene Europske Države, po uzoru na SAD. O liberalnom odnosu prema imigrantima i istospolnom braku da i ne govorimo. Na ostala ključna mjesta dolaze socijalisti ili liberali, a Macron u ECB instalira Christine Lagarde, šeficu MMF-a, ali bez ikakvog iskustva u vođenju središnjih banaka.
Plenković je itekako pogurao do rješenja s kojim će dva najmoćnija europska lidera zadovoljni. U Zagreb se vraća s aureolom europskog igrača, koji se na toj sceni ravnopravno nosi s glavnim glumcima, daleko iznad potencijala posljednje članice EU. No, kao što je i sam rekao, “nije realno da pokupimo sve vrhnje ovog svijeta”, hrvatski doseg trenutno nije ni Europsko vijeće, već Vijeće Europe, na čelo kojeg je zasjela hrvatska ministrica Marija Pejčinović Burić, po svojem profilu kao rođena za tu administrativnu funkciju. Prosječni Hrvatić niti ne razlikuje te dvije institucije, ova druga jest relativno nevažna, a ta funkcija još nevažnija, ipak, za malu Hrvatsku je i to na simboličkoj razini velika diplomatska pobjeda, no u prvom redu – pobjeda Andreja Plenkovića. Uspjeh je to od kojeg će biti malo praktične koristi, ali dolazi uz enormnu cijenu. Da Sabor nije ratificirao Istanbulsku konvenciju od toga ne bi bilo ništa, a Plenković je bio spreman riskirati baš sve kako bi Burić i sebe približio tom cilju. U Saboru mu je poslušnost na trenutak otkazala čak jedna trećina zastupnika njegove koalicije, krenuo je val prosvjeda i referenduma, a sve kulminiralo na izborima, na kojima je HDZ pao na 22 posto, a Plenković u Bruxelles u neto iznosu pučanima nije donio ni jedan jedini mandat. Dakle, Pirova pobjeda.
(…)
Plenković je u problemu: čak i ako sam podnese ostavku na mjesto ministra, Kuščević ne nestaje, on ostaje politički tajnik HDZ-a, a time i dalje epicentar potresa. A ako Plenković pak zamoli tajnicu da pripremi odluku o razrješenju HNS-ovih ministara, čudotvorcu Kuščeviću bi trebao dati i ministarstvo graditeljstva. Zamislite što bismo sve tako mogli izgraditi! Jer, sveti Lovre zaspe u štalici, a probudi se u vili s bazenom. Omiljena kokoš mu je, veli, hrvatica, a omiljena ovca – Hrvat.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
