U listopadske nedjelje u seoskim i poljoprivrednim područjima Lijepe Naše tradicionalno su vrlo svečano slavljene mise zahvalnice za plodove rada u poljima, vrtovima, voćnjacima i vinogradima, a u brojnim župama slave se i danas premda nešto manje svečano. Na tim misama zahvalnicama osobito su s punim srcem Bogu zahvaljivali vjernici čiji je život ovisio o ljetini, o plodovima polja, vrtova, voćnjaka i vinograda te nisu krili ni svoju radost ni svoje povjerenje u ljepotu života, bez obzira na to što je taj i takav život ostajao u okvirima skromnoga. Pogleda li se samo u razdoblje prije pedeset godina, a osobito u još ranije godine, životni standard tadašnjih ljudi u hrvatskim seoskim sredinama ni po čemu se ne može mjeriti s današnjim standardom, a svi stariji iskreno će potvrditi da je tada bilo više radosti, zajedničke pjesme, druženja, radovanja i otvorenosti životu, piše Ivan Miklenić za Glas Koncila.
Premda su osjetno manje imali i premda nisu imali ni na koji način stvarno osiguranu starost, i premda su znali da se, bez žrtvovanja svoje slobode i svojih vrjednota, ne mogu probiti u krug povlaštene klase tzv. socijalističkoga društva, ljudi nisu gubili nadu, nisu se bojali života, nisu odustajali od rada i borbe za bolji život i nisu se bojali rađati nove živote. Danas je dojam da je u to doba zahvalnost, u prvom redu Bogu, pa i svijest o ljepoti življenja, bila proporcionalna zadovoljstvu postignutim svojim radom i životom u bračnom i obiteljskom zajedništvu bez obzira na ograničene i često skromne mogućnosti i neizbježne nedostatke.
Mise zahvalnice sve slabije posjećene
Danas kad je većina hrvatskih sela ostala bez više od polovice svojih stanovnika i kad je uspjeh poljoprivrednoga rada kao temelja osobne i obiteljske egzistencije postao gotovo sporedan segment u hrvatskom društvu i gospodarstvu, mise zahvalnice sve su slabije posjećene, a sve više urbanizirani ili kako se često dvojbeno smatra civilizirani ljudi sve manje osjećaju potrebu zahvalnosti. Neopravdano i neetično prekonoćno obogaćenje pretežno bivših komunističkih direktora i bivših partijskih sekretara u samostalnoj Hrvatskoj često rađa silne frustracije i u pojedinaca i na društvenoj razini te je u mnogim sredinama i kod mnogih ljudi došlo do eksplozije nezadovoljstva što se ne mogu mjeriti ili ravnopravno nositi s novo-obogaćenima. Drugim riječima u samostalnoj Hrvatskoj brojni tzv. prosječni ljudi više se ne mire s činjenicom da ne mogu, ne uspijevaju prodrijeti u novu skupinu povlaštenih koji si mogu priuštiti život na vrlo visokom standardu pa su razočarani, nesretni, nezadovoljni.
Brojni od onih koji su napustili svoje radno mjesto i svoj dom u Hrvatskoj i pošli raditi i živjeti u druge europske zemlje upravo se regrutiraju iz tih redova razočaranih, nesretnih i nezadovoljnih. Za brojne od tih ljudi ne može se reći da su u Hrvatskoj živjeli ispod razine suvremenoga civilizacijskoga standarda, da si nisu mogli priuštiti makar skromnije osobno vozilo za svaku zaposlenu osobu u obitelji, da im je nešto nedostajalo od elementarnih potreba za svakodnevni normalan i čovjeka dostojan život, a ipak su bili toliko nezadovoljni da su donijeli tešku odluku i pošli svoju sreću tražiti izvan domovine. Čini se da je napast materijalnoga i društvenoga prestiža bila jača od mogućega i opravdanoga zadovoljstva dosad postignutim svojim radom, od zadovoljstva životom u svom obiteljskom, lokalnom i domovinskom zajedništvu. Čini se da su ti ljudi živeći u domovini izgubili radost, a često i osjećaj za nematerijalne, ali bitne vrjednote. Takvi ljudi teško mogu uopće i pomisliti na ikakvu zahvalnost, pa i na zahvalnost Bogu.
Dobar čovjek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo
Takvi su ljudi vrlo često, osim što podliježu napasti materijalnoga i društvenoga prestiža, žrtve crnila, negativnosti i prijetnja zlima, koje u hrvatskom društvu neumorno, smišljeno i sustavno od samoga osamostaljivanja Hrvatske proizvodi i širi glavna struja javnoga mnijenja služeći se moćnim medijima i osobito društvenim mrežama. Ti su se ljudi često, premda toga nisu svjesni i premda bi to i sami sebi teško priznali, odrekli svoga osobnoga zdravorazumskoga promišljanja, pomirili se s površnošću j prihvatili kao vjerodostojnu sliku života u Hrvatskoj kakvu prikazuju instrumentalizirani autori i mediji.
Poznata je maksima: Dobar čovjek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo. To znači i da su dobri ljudi sposobni prepoznati, vidjeti i cijeniti dobro koje postoji oko njih na svim razinama života od osobnoga preko obiteljskoga do društvenoga. Ako brojni ljudi u Hrvatskoj ne vide ništa dobro, nije problem ni približno toliko u hrvatskim prilikama koliko je to problem za te ljude osobno. Vrijedi to i za usmjeravatelje i kreatore glavne struje javnoga mnijenja i za one medijske djelatnike koji neumorno šire crnilo, ubijaju volju za život, sve izvrću na stranu zla, jer i oni bi, kad bi u njima prevladavala dobrota, širili dobro i na taj način olakšavali neizbježnu životnu borbu za boljitak. No pitanje je osjećaju li ti usmjeravatelji i kreatori glavne struje javnoga mnijenja išta prema stvarnomu hrvatskomu općemu dobru, prema hrvatskim legalnim i legitimnim nacionalnim ciljevima i interesima?
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
