Ivanka Pavić: Laž u službi patriotizma

Pavić
Foto: Privatni album

Danas, s povećim zakašnjenjem, poslušah na YouTube-u Gorana Šarića (objavljeno 17. veljače 2022.). Za sebe kaže da je rođen u Rijeci, da je diplomirao na  Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, da se bavi istraživanjem povijesnih činjenica… Drži predavanje u Novom Sadu. Tema predavanja je “Čija je dubrovačka književnost?”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Srbijansko svojatanje dubrovačke književnosti

Slušajući ga, postadoh bogatija za jedno njegovo temeljno otkriće: “Sva je dubrovačka književnost nadahnuta Kosovskom bitkom!” Dalje, u onom starom  epskom deseteračkom pjevu,  slijede njegove milozvučne, “komšijske istine”: Hrvati su samo čakavci i kajkavci, štokavci su isključivo Srbi, Dubrovnik je prije stotinu godina brojio 10 000 stanovnika, uglavnom Srba katolika te su zato imali štokavsko narječje i ijekavski izgovor, u cijeloj starijoj dubrovačkoj književnosti samo se triput  spominje riječ hrvatski (u pismu Srbina Dominka Zlatarića Jurju Zrinskom, u Vetranovićevu pismu  Petru Hektoroviću, a u Gundulićevu Osmanu samo u trima stihovima!). Predavač upozorava da u svojim  pismima Zlatarić i Vetranović to čine    isključivo iz poštovanja prema primateljima pisama – jer je Hektorović čakavac, a Zrinski i čakavac i kajkavac!). Bože, doista je vrijedna divljenja tolika uljuđenost starih dubrovačkih Srba!

> HNiP reagirao na deklaraciju interkatedarske srbističke konferencije o svojatanju hrvatskog jezika, književnosti i kulture

Za pridjeve ilirski i dalmatinski kaže da su sinonimi za pridjev srpski… I tako Šarić, “hrvatski teolog i istoričar”, niže svoje argumente na temelju kojih zaključuje da su hrvatski i srpski jedan jezik, da je jezik koji Hrvati nazivaju hrvatskim zapravo samo varijanta, tj. dijalekt srpskoga jezika u koji su “ustaški jezikoslovci” kasnije unosili izmišljene riječi ne bi li stvorili leksičke različitosti, da je njegov jezik u Rijeci  “srpskohrvatski”, da je dubrovačka književnost dragocjeno kulturno blago srpskoga naroda. Ima tu još mnogo “sistematski  istraženih činjenica” , usmjerenih isključivo na utabanu suptilnočaršijsku otimačinu.

Kosovska bitka kao nadahnuće

No vratimo se Kosovskoj bitki kao nadahnuću svim starijim dubrovačkim piscima. Padaju mi na pamet dvojica Dubrovčana: Šiško Menčetić i Đore Držić. Da nije  progovorio Goran Šarić, ne bih znala da sam pjesme tih dvaju autora od gimnazijskih i studentskih dana do danas pogrešno doživljavala i interpretirala.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ja sam, sirota, mislila da su njihove “gospoje” žene u koje su zaljubljeni i za kojima uzdišu – a kad ono, oni zaljubljeni u Kosovsku bitku! Živjeti u tolikoj zabludi pomogli su mi i moji “ustašoidni profesori” u gimnaziji i na Fakultetu. Budući da su oni ovu dvojicu pjesnika  nazivali petrarkistima, sada shvaćam da je i Petrarkina Laura bila metafora za Kosovsku bitku. Bit će da je Petrarca  proročanski predvidio Kosovsku bitku – jer se rodio osamdesetpet godina prije njezina odigravanja. Slava vasceloj Italiji!  “Srbi svi i svuda”, rekao bi slavni Srbin Vuk Stefanović Karadžić.

A Marin Držić, nećak “srpskoga pisca Džora Držića”! Tek mi je nakon Šarićeva predavanja postalo jasno da je dundo Maroje išao u Rim obilježiti 162. godišnjicu Kosovske bitke ( toliko je godina prošlo od Kosovske bitke do napisane komedije), tj. podučiti  Talijane kako se  suprotstaviti Turcima i kako se “pravi boj bije za  srpski rod i otadžbinu”, da je Držić kritizirao i ismijavao  dubrovačku vlastelu jer, kao “Srbi katolici”, nisu dovoljno veličali svoje “junačke pobede” na svetom im Kosovu polju…

‘Otimači srpskoga jezika i kulture’

Oprosti mi, Bože, što sam se dala tako teško zavesti, svrstati se u poduži red Hrvata “otimača  srpskoga jezika i kulture”. Jednako ti tako hvala, Bože moj, što si nam se konačno smilovao i podario nama zavedenima bar jednoga “hrvatskoga teologa i istoričara”  da nas izbavi iz “ustaškoga, crnomantijaškoga i klerofašističkoga mraka” koji nam nije dopuštao spoznati da je Dubrovnik apsolutno srpski, kao i sve što je u njemu stvarano! Neoprostiv je i grijeh onih koji su dopustili da “antisrpski raspoloženi Hrvati” stoljećima otimaju Srbima svetoga Vlahu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Da je naš Matoš imao mogućnost slušati predavanje Gorana Šarića, “hrvatskoga teologa i  istoričara”,  zasigurno bi mu te suptilno iznesene “činjenice” pomogle   razumjeti i opravdati “komšijska” htijenja te bi odmah dao prednost šargarepi i pirinču, a ne mrkvi i riži. Uvjerena sam da tada  ne bi pisao o Gundulićevoj Dubravki koja pjeva o dragoj i slatkoj slobodi, koja “na sve četiri strane svijeta pjeva tek pitomi, zdravi sklad HRVATSKIH krajeva, HRVATSKOG pejsaža, sklad našeg neba, zraka, sunca i zemlje”. Da je tada znao da je autor Dubravke Srbin ( a Dubrovnik srpska zemlja!), shvatio bi da se u Dubravki  pjeva o skladu SRPSKIH krajeva i SRPSKOGA pejzaža..

‘Istine’ u srpskoj politici

Da bismo lakše razumjeli  “istine” što ih je izgovorio “hrvatski teolog i istoričar” Šarić, valja nam se prisjetiti  Dobrice  Ćosića, srpskoga književnika, ideologa i “oca srpske nacije”. On je detaljnije pojasnio “istine” u srpskoj politici: “Laž je vid srpskoga patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno…”

Ako imamo na umu Ćosićevu izjavu, shvatit ćemo  da je Goran Šarić čovjek koji svoj patriotski zadatak obavlja “stvaralački, maštovito  i inventivno” – jer se mudro služi epitetom “hrvatski”. Taj mu epitet  pojačava dojam “isinitosti” svega izgovorenoga  na predavanju u Novom Sadu. Dakle, njegova je  posebna “inventivnost” prepoznatljiva upravo u načinu njegova predstavljanja. Tko bi od Hrvata  na prvu posumnjao u “istinu” što je izgovara “HRVATSKI teolog i istoričar”?

Tekst se nastavlja ispod oglasa
> Hitrec: Srbijanska glad za svojatanjem hrvatske kulture

Slušajući Šarićeve “istine”, stasao je i poneki  Hrvat kome je stvaranje Zakona o hrvatskom standardnom jeziku doista besmislen posao, usmjeren isključivo na negiranje “činjenice” da su hrvatski i srpski jedan jezik u kome je ono što ” antisrpski raspoloženi hrvatski jezikoslovci” nazivaju hrvatskim jezikom zapravo samo varijanta, tj. dijalekt srpskoga jezika. Upravo je zato važno  baviti se Goranom Šarićem i njemu sličnim “hrvatskim teolozima i  istoričarima”. Iako smo se  već  podosta naslušali “istorijskih činjenica”, nužno je sustavno podsjećati na njih,  pogotovo kada su one u službi “patriotizma” koji je iznjedrio Deklaraciju o granicama srpskoga jezika i Granice srpske književnosti.

O autorici

* Prof. Ivanka Pavić nakon skoro 40 godina radnoga staža umirovljena je kao profesorica savjetnica za hrvatski jezik. Radila je u Osnovnoj školi Matka Laginje u Zagrebu. Tijekom svoga radnoga vijeka vodila je Županijsko stručno vijeće učitelja Hrvatskoga jezika Grada Zagreba, Vježbaonicu za studente Učiteljskoga i Filozofskoga fakultete u Zagrebu, održavala nastavu studentima Učiteljskoga fakulteta u Petrinji iz kolegija Hrvatski jezik i Hrvatski pravopis, metodički priređivala lektirna djela, objavljivala stručne članke u časopisu Hrčak, sudjelovala u radu niza povjerenstava svoga resornoga Ministarstva te u povjerenstvima Grada Zagreba, držala predavanja i vodila radionice na stručnim skupovima, sudjelovala sa svojim učenicima na Smotri učeničkih literarnih, dramskih i novinarskih ostvaraja LIDRANO na školskoj, općinskoj I državnoj razini. Dobitnica je Državne nagrade “Ivan Filipović” za 2008. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.