Danas, s povećim zakašnjenjem, poslušah na YouTube-u Gorana Šarića (objavljeno 17. veljače 2022.). Za sebe kaže da je rođen u Rijeci, da je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, da se bavi istraživanjem povijesnih činjenica… Drži predavanje u Novom Sadu. Tema predavanja je “Čija je dubrovačka književnost?”.
Srbijansko svojatanje dubrovačke književnosti
Slušajući ga, postadoh bogatija za jedno njegovo temeljno otkriće: “Sva je dubrovačka književnost nadahnuta Kosovskom bitkom!” Dalje, u onom starom epskom deseteračkom pjevu, slijede njegove milozvučne, “komšijske istine”: Hrvati su samo čakavci i kajkavci, štokavci su isključivo Srbi, Dubrovnik je prije stotinu godina brojio 10 000 stanovnika, uglavnom Srba katolika te su zato imali štokavsko narječje i ijekavski izgovor, u cijeloj starijoj dubrovačkoj književnosti samo se triput spominje riječ hrvatski (u pismu Srbina Dominka Zlatarića Jurju Zrinskom, u Vetranovićevu pismu Petru Hektoroviću, a u Gundulićevu Osmanu samo u trima stihovima!). Predavač upozorava da u svojim pismima Zlatarić i Vetranović to čine isključivo iz poštovanja prema primateljima pisama – jer je Hektorović čakavac, a Zrinski i čakavac i kajkavac!). Bože, doista je vrijedna divljenja tolika uljuđenost starih dubrovačkih Srba!
> HNiP reagirao na deklaraciju interkatedarske srbističke konferencije o svojatanju hrvatskog jezika, književnosti i kulture
Za pridjeve ilirski i dalmatinski kaže da su sinonimi za pridjev srpski… I tako Šarić, “hrvatski teolog i istoričar”, niže svoje argumente na temelju kojih zaključuje da su hrvatski i srpski jedan jezik, da je jezik koji Hrvati nazivaju hrvatskim zapravo samo varijanta, tj. dijalekt srpskoga jezika u koji su “ustaški jezikoslovci” kasnije unosili izmišljene riječi ne bi li stvorili leksičke različitosti, da je njegov jezik u Rijeci “srpskohrvatski”, da je dubrovačka književnost dragocjeno kulturno blago srpskoga naroda. Ima tu još mnogo “sistematski istraženih činjenica” , usmjerenih isključivo na utabanu suptilnočaršijsku otimačinu.
Kosovska bitka kao nadahnuće
No vratimo se Kosovskoj bitki kao nadahnuću svim starijim dubrovačkim piscima. Padaju mi na pamet dvojica Dubrovčana: Šiško Menčetić i Đore Držić. Da nije progovorio Goran Šarić, ne bih znala da sam pjesme tih dvaju autora od gimnazijskih i studentskih dana do danas pogrešno doživljavala i interpretirala.
Ja sam, sirota, mislila da su njihove “gospoje” žene u koje su zaljubljeni i za kojima uzdišu – a kad ono, oni zaljubljeni u Kosovsku bitku! Živjeti u tolikoj zabludi pomogli su mi i moji “ustašoidni profesori” u gimnaziji i na Fakultetu. Budući da su oni ovu dvojicu pjesnika nazivali petrarkistima, sada shvaćam da je i Petrarkina Laura bila metafora za Kosovsku bitku. Bit će da je Petrarca proročanski predvidio Kosovsku bitku – jer se rodio osamdesetpet godina prije njezina odigravanja. Slava vasceloj Italiji! “Srbi svi i svuda”, rekao bi slavni Srbin Vuk Stefanović Karadžić.
A Marin Držić, nećak “srpskoga pisca Džora Držića”! Tek mi je nakon Šarićeva predavanja postalo jasno da je dundo Maroje išao u Rim obilježiti 162. godišnjicu Kosovske bitke ( toliko je godina prošlo od Kosovske bitke do napisane komedije), tj. podučiti Talijane kako se suprotstaviti Turcima i kako se “pravi boj bije za srpski rod i otadžbinu”, da je Držić kritizirao i ismijavao dubrovačku vlastelu jer, kao “Srbi katolici”, nisu dovoljno veličali svoje “junačke pobede” na svetom im Kosovu polju…
‘Otimači srpskoga jezika i kulture’
Oprosti mi, Bože, što sam se dala tako teško zavesti, svrstati se u poduži red Hrvata “otimača srpskoga jezika i kulture”. Jednako ti tako hvala, Bože moj, što si nam se konačno smilovao i podario nama zavedenima bar jednoga “hrvatskoga teologa i istoričara” da nas izbavi iz “ustaškoga, crnomantijaškoga i klerofašističkoga mraka” koji nam nije dopuštao spoznati da je Dubrovnik apsolutno srpski, kao i sve što je u njemu stvarano! Neoprostiv je i grijeh onih koji su dopustili da “antisrpski raspoloženi Hrvati” stoljećima otimaju Srbima svetoga Vlahu.
Da je naš Matoš imao mogućnost slušati predavanje Gorana Šarića, “hrvatskoga teologa i istoričara”, zasigurno bi mu te suptilno iznesene “činjenice” pomogle razumjeti i opravdati “komšijska” htijenja te bi odmah dao prednost šargarepi i pirinču, a ne mrkvi i riži. Uvjerena sam da tada ne bi pisao o Gundulićevoj Dubravki koja pjeva o dragoj i slatkoj slobodi, koja “na sve četiri strane svijeta pjeva tek pitomi, zdravi sklad HRVATSKIH krajeva, HRVATSKOG pejsaža, sklad našeg neba, zraka, sunca i zemlje”. Da je tada znao da je autor Dubravke Srbin ( a Dubrovnik srpska zemlja!), shvatio bi da se u Dubravki pjeva o skladu SRPSKIH krajeva i SRPSKOGA pejzaža..
‘Istine’ u srpskoj politici
Da bismo lakše razumjeli “istine” što ih je izgovorio “hrvatski teolog i istoričar” Šarić, valja nam se prisjetiti Dobrice Ćosića, srpskoga književnika, ideologa i “oca srpske nacije”. On je detaljnije pojasnio “istine” u srpskoj politici: “Laž je vid srpskoga patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno…”
Ako imamo na umu Ćosićevu izjavu, shvatit ćemo da je Goran Šarić čovjek koji svoj patriotski zadatak obavlja “stvaralački, maštovito i inventivno” – jer se mudro služi epitetom “hrvatski”. Taj mu epitet pojačava dojam “isinitosti” svega izgovorenoga na predavanju u Novom Sadu. Dakle, njegova je posebna “inventivnost” prepoznatljiva upravo u načinu njegova predstavljanja. Tko bi od Hrvata na prvu posumnjao u “istinu” što je izgovara “HRVATSKI teolog i istoričar”?
> Hitrec: Srbijanska glad za svojatanjem hrvatske kulture
Slušajući Šarićeve “istine”, stasao je i poneki Hrvat kome je stvaranje Zakona o hrvatskom standardnom jeziku doista besmislen posao, usmjeren isključivo na negiranje “činjenice” da su hrvatski i srpski jedan jezik u kome je ono što ” antisrpski raspoloženi hrvatski jezikoslovci” nazivaju hrvatskim jezikom zapravo samo varijanta, tj. dijalekt srpskoga jezika. Upravo je zato važno baviti se Goranom Šarićem i njemu sličnim “hrvatskim teolozima i istoričarima”. Iako smo se već podosta naslušali “istorijskih činjenica”, nužno je sustavno podsjećati na njih, pogotovo kada su one u službi “patriotizma” koji je iznjedrio Deklaraciju o granicama srpskoga jezika i Granice srpske književnosti.
O autorici
* Prof. Ivanka Pavić nakon skoro 40 godina radnoga staža umirovljena je kao profesorica savjetnica za hrvatski jezik. Radila je u Osnovnoj školi Matka Laginje u Zagrebu. Tijekom svoga radnoga vijeka vodila je Županijsko stručno vijeće učitelja Hrvatskoga jezika Grada Zagreba, Vježbaonicu za studente Učiteljskoga i Filozofskoga fakultete u Zagrebu, održavala nastavu studentima Učiteljskoga fakulteta u Petrinji iz kolegija Hrvatski jezik i Hrvatski pravopis, metodički priređivala lektirna djela, objavljivala stručne članke u časopisu Hrčak, sudjelovala u radu niza povjerenstava svoga resornoga Ministarstva te u povjerenstvima Grada Zagreba, držala predavanja i vodila radionice na stručnim skupovima, sudjelovala sa svojim učenicima na Smotri učeničkih literarnih, dramskih i novinarskih ostvaraja LIDRANO na školskoj, općinskoj I državnoj razini. Dobitnica je Državne nagrade “Ivan Filipović” za 2008. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
