Ove godine u Europi se raznim manifestacijama obilježava 30 godina od pada Berlinskog zida i komunizma, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
Ono što mene muči u povodu ove obljetnice jest jedna heretička ideja: Jesmo li nakon pada komunizma slobodniji ili se zapravo ništa nije supstancijalno dogodilo?
(…)
Od verbalnog delikta do korektnosti
I komunizam i liberalizam imaju jedan te isti feler: oni sebe smatraju zadnjom referentnom točkom i normom svega što se događa u društvu, jer i liberalizam (Fukuyama) i komunizam sebe smatraju “krajem povijesti”.
Tako Legutko piše: “U komunizmu je sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral… Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”
Tko se ne uklapa u ovu totalitarnost, i jedan i drugi sustav nazivaju “nazadnim snagama”, ili “neprijateljima otvorenog društva”, kako bi rekao Popper.
Jednako tako, kao i komunizam, i liberalizam ima globalne ambicije, pa svoju ideologiju u ime demokracije i ljudskih prava bombama i raketama izvozi stvarajući kaos i razna arapska ili ukrajinska proljeća. I jedan i drugi sustav za sebe misle da nemaju alternative.
Ono pak što za sebe kaže da nema alternative je – isključivo. I nadmeno. A budući da se i jedan i drugi smatraju krajem evolucije političkog procesa, oni koji ga kritiziraju nisu tek kritičari, već – neprijatelji koje treba ušutkati ili fizički eliminirati kao u komunizmu.
Također, oba sustava su materijalistička i antimetafizička, reduciraju čovjeka samo na materijalnu dimenziju. Ono pak što je u komunizmu bio verbalni delikt, u liberalizmu je politička korektnost, odnosno, nije važno što je istinito ili lažno, već što je u skladu s liberalnim “mainstreamom”, odnosno partijom kao “avangardom radničke klase”.
I liberalizam i komunizam jednako žele preodgojiti čovjeka, redefinirati brak i obitelj (zaostale institucije), te vrše pritisak na školske i sveučilišne programe. Oba sustava se smatraju (pa onda i EU, kao SSSR) najvećim eksperimentom modernizacije u povijesti, koje jedni identificiraju s komunizmom, drugi s liberal-demokracijom. Oba sustava legitimitet nalaze u nadilaženju prošlosti koju gledaju kao na kontejner nepotrebnih, zaostalih, pa i opasnih stvari.
Stoga, jeste li se ikada zapitali kako su, od Hrvatske do Poljske, devedesetih godina komunisti s lakoćom postajali liberali, od korifeja zatvorenog društva postali korifeji otvorenog društva. Put od Tita do Sorosa trajao je treptaj oka.
(…)
Danas, u liberalizmu, ljudi su izvana slobodni, ali iznutra nisu, i traže spas u liberalnom konformizmu ne usuđujući se propitivati njegove dogme, njegov “politbiro” poput Legutka i mnogih drugih.
Eto, komunizam je mrtav, živio komunizam! Pardon, liberalizam, zaključuje Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
