Na temelju komunističkog popisa žrtava iz 1964. godine (SZSJ64) čiju je jednu elektroničku inačicu (L64) u Srbiji nabavio i ljubazno ustupio gospodin Roman Leljak u nekoliko je prethodnih članaka je otkriveno preko tisuću lažnih jasenovačkih žrtava navedenih na mrežnom jasenovačkom popisu Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac. Uglavnom se radilo o slučajevima gdje se podudara većina podataka, a u sljedećim člancima će biti objavljene nove lažne žrtve kod kojih za potpuno podudaranje dodatno treba gledati napomene mrežnog jasenovačkog popisa. Zbog spomenute velike količine lažnih jasenovačkih žrtava otkrivenih na temelju inačice L64, osim stvarnog mjesta smrti nije se toliko govorilo o ostalim detaljima vezanima uz to. Zato je tema ovog članka jedan od načina zloporabe djece za umnažanje broja lažnih jasenovačkih žrtava i skrivanje istine.
U inačici L64 je kod svake žrtve osim mjesta smrti navedena i kategorija koja za 259 osoba glasi „dečije prihvatilište“ pri čemu je mjesto smrti za njih 258 Zagreb, a za jednu Mirkovac. Od ovih 258 postoji njih 12 s istim imenom, prezimenom, očevim imenom, mjestom i godinom rođenja koji se također nalaze na mrežnom jasenovačkom popisu i koji su navedeni u jednom od prethodnih članaka. To su Ljuba Dakić (1938., Kusonje, Ilija), Ljuban Dakić (1938., Kusonje, Ilija), Petra Dakić (1935., Kusonje, Ilija), Đuro Damjanović (1942., Kusonje, Đuro), Bogdan Gajić (1938.*, Kusonje, Miloš), Pero Gavranović (1939., Klakar Donji, Simo), Svetozar Gligić (1941., Kusonje, Luka), Milan Lazić (1940., Nova Krivaja, Spasoje), Jovanka Mikač (1940., Klakar Gornji, Pero), Stana Mikač (1942., Klakar Gornji, Pero), Nada Vidaković (1941.*, Jasenovac, Zdravko), Dobrila Vidić (1940., Brusnica Mala, Luka). Nikome od njih u mrežnom jasenovačkom popisu kao jedan od izvora podataka nije naveden komunistički popis iz 1964. godine, već su tu uglavnom tri izvora podatka. Prvi je publikacija Radovana Ratkovića – Domovi pokraj Pakre: slavonsko selo Kusonje u izdanju nekakvog beogradskog društva Kusonjačana iz 2004. godine. Drugi je uradak Mihaila Pantića – Stradanje Srba opštine Srpski Brod za vrijeme Drugog svjetskog rata izdano u Srbiji 2005. godine. Oba ova uratka može se svrstati u propagandu memorandumskog tipa. Treći izvor je još nevjerojatniji od prethodnih. To je djelo Radovana Trivunčića – Jasenovačka drama objavljeno od Školskih novina u Zagrebu 1985. godine. Primjerice, o pogreškama koje je namjerno ili nenamjerno u svom uratku napravio Trivunčić negativno mišljenje imaju čak i neki povjesničari kao primjerice Škiljan kojeg se nikako ne bi moglo svrstati u revizioniste. Osim što je autor gore navedene Jasenovačke drame, spomenuti Trivunčić je i urednik nekoliko publikacija u izdanju JUSP-a Jasenovac pod bombastičnim naslovima Riječi koje nisu zaklane (III, IV), a koje se također koriste kao izvori podataka o jasenovačkim žrtvama. O pouzdanosti takvih podataka najbolje govore Trivunčićevi stavovi o 700.000 jasenovačkih žrtava. Zanimljivo je da je Trivunčićev kritičar Škiljan jedno vrijeme radio u JUSP-u Jasenovac pa se postavlja pitanje kako to da onda nisu ispravljene bar neke pogreške tj. zašto s popisa nisu izbrisane bar neke od lažnih dječjih jasenovačkih žrtava?
Čak se ni jugokomunisti u popisu žrtava rata iz 1964. godine nisu išli tako otvoreno blamirati lažnim podatcima o stradaloj djeci, ali čini se da su regionski neokomunisti još gori od njih, a četnici su ionako uvijek isti pa čak i kad su ćosavi. Ovo se sve može sažeti u nekoliko kratkih rečenica. Jugokomunisti su za neku djecu jasno rekli da su stradala u dječjim prihvatilištima. Hrvatske ustanove usprkos tome neku od iste te djece navode kao žrtve Jasenovca. To je vjerojatno u nedostatku stvarnih žrtava i zbog postojanja potrebe za povećanjem popisa jasenovačkih žrtava. Istovremeno bar jedan bivši zaposlenik JUSP-a Jasenovac je u svojem radu napisao da rad autora suradnika i urednika izdanja JUSP-a Jasenovac na kojem se neke od ovih tvrdnji o navodnom jasenovačkom stradanju spomenute djece temelje sadrži greške. Usprkos tome te greške se i dalje nalaze na jasenovačkom popisu. Znači to je slično situaciji u kojoj se primijeti da netko laže, to se javno kaže, laž se i dalje koristi kao činjenica, ali se barem može reći da je osuđena. Time se stvara lažni dojam potrage za istinom, ali se i dalje brani laž po komunističkom principu – pojavu osudi, druga spasi.
Treba spomenuti da osim zloporabe mrtve djece u JUSP-u Jasenovac postoji i praksa zloporabe preživjele djece koja se lažno prikazuju kao jasenovačke žrtve. Jedan od poznatijih primjera je Stanko Nick koji je naposljetku nakon serije napisa u kojima se spominje i uklonjen s popisa, ali nije on jedini takav. Primjerice, jedan drugi o kojem je također već bilo pisano je Stojan Ražokrak. Na mrežnom jasenovačkom popisu se navodi da je Stojan Ražokrak rođen ocu Simi 1939. godine u Jablancu i navodno je ubijen od ustaša u Staroj Gradiški 1942. godine, znači navodno se radi o dječjoj žrtvi. Međutim, na adresi https://www.youtube.com/watch?v=S5lRwT63as0 je dostupan videozapis u kojem on govori kako je rođen 1939. godine u Jablancu i kako su ga početkom 1946. godine usvojili Hedviga i Josip Markoci, Hrvati iz Zagreba, a spominje se čak i točna adresa stanovanja u Zagrebu. Kasnije su mu ispričali cijelu priču oko njegova posvajanja pa se tako na kraju preko tjednika Arena uspio pronaći svoju biološku majku Stojanku. Znači ne samo da ga Hrvati nisu ubili, već su ga spasili i kasnije odgojili. Ako JUSP-u Jasenovac nije problem niti preživjele stavljati navoditi kao žrtve, onda se opet radi o nesposobnosti ili možda o prevelikoj želji za povećanjem jasenovačkom popisa koja onda prelazi i granice istine.
Miriamin holokaust
Istina o Jasenovcu se polako, ali sigurno probija, stoga se očajni domaći jugoantife u nedostatku argumenata sve više pozivaju na strance. To je kao na školskom dvorištu kad razredni luzer, budući političar zaprijeti ostaloj djeci – vidjet ćete kad vam dođe moj tata. Tata je u ovom slučaju predsjednik Izraela Rivlin. Vjerojatno presretan što je njegova država prodala Hrvatskoj 30 godina stare zrakoplove, predsjednik Rivlin je prilikom posjeta spomen-području Jasenovac pročitao prigodni govor u kojem je spomenuta Miriam Aviezer djevojački Steiner. Prema novinskom izvoru šestogodišnja Miriam Steiner je prve ratne godine u ND Hrvatskoj upućena u logor Jasenovac. Kako se navodi „četiri dana odvojenosti od roditelja (…) bila su njezin holokaust.“ Svatko može različito doživljavati teške trenutke u životu, međutim Miriam Steiner je preživjela rat baš kao i njezini roditelji. Znači da je bila bolje sudbine od malih Ivezića iz Brotnja kod Srba koje su 1941. godine poklali Srbi-antifašisti ili od hrvatskih djevojčica s pletenicama koje su Titovi antifašisti žive zazidali u Hudu Jamu 1945. godine. Njezina obitelj je bila bolje sudbine od primjerice hrvatske obitelji Ševo koju je 1972. godine ubio jedan od Titovih antifašista, a pri tome je smaknuta i devetogodišnja Rosemarie. Miriam Steiner je bila bolje sudbine i od hrvatske djece poklane od Srba tijekom Domovinskog rata. Primjerice od djece iz hrvatske obitelji Čengić iz Ervenika kada su uz roditelje Dragu i Nevenku ubijeni i njihovi sinovi Slobodan i Goran. Sudbina Miriam Steiner je bila bolja od primjerice one hrvatskih djevojčica Verice Nikšić ubijene u Širokoj Kuli ili Katice Šimanović iz Novog Sela Glinskog. Njezin „četvorodnevni holokaust“ se čini svakako manjim od onog koji nakon krvavog srpskog pohoda nisu preživjeli četverogodišnji Dario i dvogodišnji Tomislav Jurić iz sela Kostrići ili Darko Dvorneković te Želja i Nikolina Fabac iz sela Gornje Jame. Nakon što su poklali sve Hrvate u Gornjim Jamama jedan od srpskih „junaka“ se kasnije hvalio kako je zaklanoj djevojčici Željki Fabac odrezao pletenicu kao ratni trofej. Djeca zaklana sa cijelim selom, to je svakako bio holokaust jedne male hrvatske zajednice. Srpski koljači ni mrtvoj hrvatskoj djeci nisu dali mira pa su ih nakon ubojstva još i skalpirali. Imena te poklane hrvatske djece se ne spominju u medijima, a njihove kosti leže u osami uništenih hrvatskih sela. Te kosti su dokaz da su nekad živjeli. Suprotno tome za jasenovačke žrtve postoje brojne publikacije i popisi s puno imena, ali malo je nađenih kostiju.
Zanimljivo da se na mrežnom jasenovačkom popisu prema podatku iz komunističkog projekta Dotršćina nalazi i Marija Steiner, Židovka iz Zagreba, bez imena oca, godine rođenja i smrti. Zbog manjkavih podataka ne može se tvrditi da je to u nedostatku stvarnih žrtava na popis stavljena i preživjela Miriam Steiner ili se možda radi o dupliranju neke od dvije preostale imenjakinje s popisa. U svakom slučaju indikativno je da se na popisu nalazi žrtva osim imena i prezimena bez ostalih vitalnih identifikacijiskih podataka pa čak i godine smrti. U mrežnom jasenovačkom popisu su ukupno tri Marije Steiner. Prema komunističkom popisu iz 1964. godie (SZSJ64) je Mari Steiner (1885., Tešanovci), a otac joj se zove Majer premda se prema jedinom izvoru podataka zove Maver.
Očito da se autori popisa ne zamaraju takvim stvarima pa mijenjaju podatke prema vlastitom nahođenju. Osim toga prema napomenama jasenovačkog popisa ne radi se o Židovki*, već o Hrvatici. Ostale dvije su prema novijim izvorima tj. prema komunističkom projektu Dotršćina iz sredine osamdesetih prošlog stoljeća i prema knjizi M. Švob z 2004. godine. To su Mara Steiner (1891., Zagreb) i Marija Steiner, također iz Zagreba, bez navedene godine rođenja. U oba slučaja nije navedeno ime oca tako da bi se moglo raditi i o istoj osobi u oba slučaja, a osim prema mjestu rođenja vrlo je mala razlika i prema Mari Steiner iz Tešanovaca u Sloveniji. Različita mjesta rođenja nisu bila neka prepreka za kreatore komunističkih popisa jer se osim stvarnog mjesta rođenja koristilo i mjesto boravka kao mjesto rođenja pa se u slučaju kad su ta dva podatka različita moglo udvostručiti žrtve. To znači da bi se možda u sva tri slučaja moglo raditi o istoj osobi. Od 180 zapisa na upit za Mariju Steiner u digitalnom arhivu Yad Vashema iz ND Hrvatske su samo dva zapisa o gostioničarki Mariški Steiner, šezdesetogodišnjakinji iz Grubišnog Polja, a takve nema na mrežnom jasenovačkom popisu. Prema iskazu sestre ona je bila logorašica u Jasenovcu, ali u zapisu se ne navodi da je u tom logoru ubijena ili da je u njemu umrla. To se međutim navodi u nekakvom popisu Židova s daruvarskog područja ubijenih od 1941. do 1945. godine. Nije poznato tko je autor tog popisa, ali sudeći prema dosadašnjem iskustvu s komunističkim popisima, treba biti oprezan u zaključivanju bez dodatnih podataka.
Uglavnom, dok izraelski predsjednik ima potrebu govoriti o djevojčici koja je prije 77 godina četiri dana bila odvojena od roditelja, u paradoksu hrvatskog apsurdistana ne samo da se ne govori o poubijanoj hrvatskoj djeci, već se i agresorski topnik koji je ubijao djecu po hrvatskim gradovima nagrađuje državnom sinekurom. Poanta ove priče je da nam nema naprijed dok god političari u Hrvatskoj ne postanu hrvatski političari. Treba rasčistiti prošlost da bismo imali budućnost.
1 Filip Škiljan, Stradanje Srba u Jasenovcu u Drugom svjetskom ratu, PRO TEMPORE, godina 4, broj 4, 2007., str. 40
2 https://web.archive.org/web/20180803161038/https://kamenjar.com/prof-dr-matko-marusic-dijalog-o-bleiburgu/
3 https://web.archive.org/web/20180804100020/http://www.imin.hr/dr.-sc.-filip-skiljan
4 https://www.telegram.hr/zivot/koliko-su-stari-avioni-koje-kupujemo-mozda-ce-vam-to-najbolje-opisati-ovih-17-stvari-koje-su-se-otad-dogodile/
5 https://www.telegram.hr/zivot/koliko-su-stari-avioni-koje-kupujemo-mozda-ce-vam-to-najbolje-opisati-ovih-17-stvari-koje-su-se-otad-dogodile/
6 https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Ševo
7 https://www.vecernji.hr/premium/zlocin-nad-cengicima-zgrozio-je-i-kninske-vlasti-1145212
8 https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Širokoj_Kuli_13._listopada_1991.
9 https://www.radio-banovina.hr/novo-selo-glinsko-rokovo-brezuljku-zasluzuje-istinu/
10 https://www.dnevno.hr/domovina/zlocin-kojeg-su-se-i-srbi-zasramili-pobili-cijelo-selo-pa-i-djecu-ipak-dorh-do-danas-nije-pokrenuo-postupak-137525/
11 https://narod.hr/kultura/11-prosinca-1991-gornje-jame-glina-strasan-zlocin-srba-nad-civilima-i-djecom
12 https://www.24sata.hr/news/bez-milosti-uzeli-su-pletenicu-ubijene-curice-kao-ratni-trofej-502654
* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
