Bivši pripadnici jugoslavenske i hrvatske tajne službe Josip Perković i Zdravko Mustač na sudu u Muenchenu u srijedu su proglašeni krivima za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. i osuđeni na doživotne zatvorske kazne.
Bivši direktor u naftnoj kompaniji Ina i prebjeg iz socijalističke Jugoslavije Đureković brutalno je smaknut hicima iz pištolja te udarcima sjekirom 1983. u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Muenchena. Ubijen je u improviziranoj tiskari smještenoj u garaži drugog hrvatskog emigranta, Krunoslava Pratesa, koji je istovremeno uređivao iseljenički tisak i informirao Udbu. Četvrt stoljeća nakon atentata Prates je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog pomaganja u ubojstvu, a tijekom suđenja su isplivala i imena ‘jugo špijuna’ Perkovića i njegova šefa Mustača, koji će zajedno sjesti na optuženičku klupu.
No, o mogućem suđenju hrvatskim špijunima u Njemačkoj govorilo se godinama, još od vremena kada je Perković, kao bivši dužnosnik Službe državne sigurnosti (SDS), poznatije pod starom kraticom Udba, postao jedan od šefova hrvatskih tajnih službi u novostvorenoj državi.
Kratke biografije
Rođen 1945. u Ličkom Novom Selu Perković se, kao diplomirani ekonomist, 1970. zaposlio u SDS-u. Prva mu je zadaća bila kontrola stranih studenata, no ubrzo se počeo baviti “neprijateljskom emigracijom”. U Zagreb se preselio 1979. kada je unaprijeđen u šefa II. odjela republičkog SDS-a, a 1986. posjate pomoćnijk ministra unutarnjih poslova tadašnje SR Hrvatske i šef hrvatskog SDS-a. Uspostavom nove vlasti 1990. postaje podtajnik za državnu sigurnost u MUP-u, a godinu kasnije postaje pomoćnik ministra obrane postaje pomoćnik ministra obrane zadužen za formiranje vojne obavještajne službe. Zbog optužbi da je umješan u ubojstvo Brune Bušića 1992. je umirovljen , no godinu kasnije je rehabilitiran i postavljen za savjetnika ministra obrane Gojka Šuška. Savjetnikom ravnatelja Hrvatske izvještajne službe Miroslava Tuđmana imenovan je 1996. da bi 1998. ponovno bio umirovljen.
Mustač je rođen 1942. u Zagrebu, a nakon završenoga studija ekonomije počeo je 1964. raditi u zagrebačkom centru SDS-a. Od 1979. do 1982. bio je načelnik toga centra, a od 1982. do 1986. zamjenik republičkog sekretara za unutrašnje poslove, odnosno bio je načelnik SDS-a u Hrvatskoj. Političko vodstvo SR Hrvatske po ključu je 1986. Mustača predložilo za novoga šefa saveznoga SDB-a u Beogradu koji je na tome mjestu ostao do početka 1991. godine. Nakon povratka u Zagreb, imenovan je zamjenikom predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP) koji je vodio Josip Manolić. Mustač je bio i zamjenik predsjednika Kriznog stožera Republike Hrvatske. Nakon ukidanja UZUP-a bio je neko vrijeme savjetnik Hrvoja Šarinića, koji je tada bio predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS).
Od tjeralice do izručenja
Prvi dokument kojim je Njemačka nagovijestila kazneni progon Perkovića i Mustača bila je nepravomoćna presuda Pratesu Višeg zemaljskog suda u Muenchenu iz 2008. a godinu kasnije uslijedila je tjeralica saveznog kriminalističkog ureda (Bundeskriminalamt – BKA).
2009.
12. lipnja – “U svezi s ubojstvom Stjepana Đurekovića 28. srpnja 1983. u bavarskom gradu Wolfratshausenu njemačka istražna tijela međunarodnim nalogom za uhićenje tragaju za Zdravkom Mustačem, Ivanom Lasićem, Josipom Perkovićem i Borisom Brnelićem”, objavljeno je na internetskim stranicama BKA. U obrazloženju tjeralice navodi se da su traženi bili djelatnici državnih sigurnosnih služba bivših Socijalističkih Republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine te tajne službe Saveza komunista Jugoslavije. Navodi se da je traženi Boris Brnelić djelovao kao tajni agent riječke podružnice Službe državne sigurnosti. Perković je, osim za umiješanost u ubojstvo Stjepana Đurekovića, osumnjičen da je, zajedno s još jednim djelatnikom tajne službe, u studenom 1977. pokušao “jednog Hrvata” pridobiti za ubojstvo “dvojice hrvatskih emigranata”.
5. ožujka – Njemački Vrhovni savezni sud u Karlsruheu odbacio je zahtjev Krunoslava Pratesa za revizijom procesa čime je presuda iz 2008. postala pravomoćna. Sud u Muenchenu utvrdio je da je Prates upravo Perkoviću predao ključeve garaže koju je Đureković koristio kao tiskaru. Perković je tada, kako se obrazlaže u presudi iz 2008. kojom je Prates osuđen na doživotni zatvor zbog suučesništva u ubojstvu, te ključeve predao nepoznatim osobama koje su Đurekovića 28. lipnja 1983. dočekale u garaži i usmrtile hicima iz vatrenog oružja i udarcima u glavu. Kao krunski svjedok u procesu protiv Pratesa pojavio se također bivši djelatnik SDS-a Vinko Sindičić koji je, međutim, kasnije povukao svoj iskaz.
2011.
30. svibnja – Njemački tjednik Focus objavio je da hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) uništava kompromitirajuće dokumente o Perkoviću, pozivajući se na izvore u bavarskom Pokrajinskom uredu za suzbijanje kriminala (LKA). “Dokumenti s potpisom Josipa Perkovića svjesno se uništavaju” javlja Focus, dodajući da je riječ o dokumantima povezani s Đurekovićevim ubojstvom. Neimenovani službenik LKA rekao je za Focus kako je SOA u svjetlu ulaska Hrvatske u Europsku uniju “zaokupljena sklanjenjem dokaza o mračnim poslovima”.
2013.
17. lipnja – Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko izjavio je da do europskog uhidbenog naloga za bivšeg dužnosnika jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi Josipa Perkovića nije došlo zato što je on svojevremeno bio bliski suradnik Franje Tuđmana i Gojka Šuška, nego zbog drugih razloga.
18. lipnja – Saborski Odbor za zakonodavstvo je bez veće rasprave i spominjanja “slučaja Perković” jednoglasno podupro prijedlog izmjena Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, po kojem će Hrvatska od 1. srpnja europski uhidbeni nalog primjenjivati na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine. Dan kasnije prijedlog je većinom glasova, ali uz protivljenje HDZ-a, podupro i Odbor za pravosuđe.
21. lipnja – Predsjednik Republike Ivo Josipović kazao je da se čak i uz neograničenu primjenu jedinstvenog europskog uhidbenog naloga Perkovića ne bi se moglo izručiti Njemačkoj te da se cijela priča pogrešno stavlja u kontekst jednog čovjeka.
22. lipnja – Premijer Zoran Milanović izjavio je da ga zanima što je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) učinilo u vezi slučaja Josipa Perkovića u razdoblju od 2005. do 2008. “DORH je mogao pokrenuti istragu, utvrditi istinu o krivnji ili ne, odustati od istrage, ali prekinuti zastaru pa sada ne bismo razgovarali o tome treba li se suditi u Njemačkoj jer su po svemu sudeći i žrtva i navodni počinitelj hrvatski državljani”, rekao je premijer.
24. lipnja – Državno odvjetništvo kao neutemeljene je odbacilo tvrdnje da nije surađivalo s nadležnim tužiteljima u Njemačkoj i da je štitilo Perkovića te istaknulo kako je, naprotiv, potpuno i transparentno surađivalo s njemačkom stranom. Podsjetili su i da su pokretanje postupka protiv Perkovića odbacili još 1997. kada još nije nastupila zastara. U kronologiji svojih postupanja DORH je naveo da su dvije kaznene prijave protiv Perkovića bile odbačene 1997. i 1999. te da je 2005. od njemačke strane došao zahtjev za međunarodnom pravnom pomoći nakon čega je s Njemačkom razmijenjena sva tražena dokumentaciju. Tvrdili su da je i tada odlučeno da nema osnova za drukčiju odluku od prijašnjih.
26. lipnja – Njemački Savezni ured za borbu protiv kriminala ponovno je objavio tjeralicu za Perkovićem, koja neko vrijeme nije bila na njihovim službenim stranicama. U tjeralici je navedeno da je Perković, koji se služi i imenom Tomo Novaković, “uz njegove službene djelatnosti u bivšoj SDS SRH (Služba državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske)” radio i “u tajnoj službi Saveza komunista Jugoslavije”.
26. lipnja – Mediji su objavili da njemačka kancelarka Angela Merkel ne dolazi u Zagreb na proslavu ulaska u EU zbog ‘slučaja Perković’, a oporba u Saboru ustvrdila je da se Hrvatska sramoti sedam dana prije ulaska u EU i ima veliki problem s vjerodostojnošću. Predsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Peđa Grbin, iz tada vladajućeg SDP-a, rekao je da je Hrvatska dužna kažnjavati svoje zločince i da treba učiniti sve da budu sankcionirani svi koji su ih činili, ali da što se tiče predloženog zakona o pravosudnoj suradnji s članicama EU, Eurospka komisija nakon ulaska Hrvatske u EU više nije ta koja razmatra usklađivanje hrvatskih zakona s odredbama EU.
28. lipnja – Sabor je donio zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama EU, kolokvijalno zvanim “Lex Perković”, kojim je onemogućio primjenu europskog uhidbenog naloga na zločine počinje prije kolovoza 2002. U glasovanju nisu sudjelovali zastupnici HDZ-a, koji su napustili sabornicu, obrazlažući da “ne žele sudjelovati u takvom udaru na vladavinu prava”. Za zakon je glasovalo 78 zastupnika, a šest oporbenih je bilo protiv.
2. srpnja – Predsjednik Odbora za europske poslove njemačkog Bundestaga Gunther Krichbaum naglasio je u Zagrebu da je Njemačka dala veliku potporu ulasku Hrvatske u Europsku uniju, ali je istodobno izjavio kako ga “iritira” činjenica što je Sabor donio zakon kojim se sprječava izručenje Perkovića Njemačkoj. “Moj je dojam da je zakon donešen da zaštiti Perkovića i moje je mišljenje da to nije prihvatljivo”, rekao je Krichbaum.
10. srpnja – Ministar pravosuđa Orsat Miljenić izjavio je da će o razgovorima s Europskom komisijom ovisiti hoće li Hrvatska izručivati svoje građane po europskom uhidbenom nalogu ostalim članicama EU-a za sva kaznena djela ili samo ona počinjena nakon 2002., kako je propisano zakonom o pravosudnoj suradnji s članicama EU-a.
6. kolovoza – Glasnogovornica povjerenice za pravosuđe Europske komisije Vivian Reding, Mina Andreeva, izjavila je da Hrvatska mora do 23. kolovoza predati Europskoj uniji točan rok do kojega će uskladiti hrvatski zakon o europskom uhidbenom nalogu s europskim zakonodavstvom. Reding je u pismu upućenom hrvatskom ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću koncem sprnja napisala kako ono što Hrvatska učinila 28. lipnja, usvajanjem amandmana na zakon o europskom uhidbenom nalogu, nije u skladu s europskim zakonodavstvom te da to treba korigirati, kazala je Andreeva.
26. kolovoza – Andreeva je izjavila da ni nakon isteka roka Europska komisija nije primila odgovor hrvatskog Ministarstva pravosuđa vezano za zakon o europskom uhidbenom nalogu te je najavila da će Komisija zbog toga poduzeti mjere protiv Hrvatske. “Potez Hrvatske znači da se nekoliko kriminalaca osumnjičenih za ubojstvo hrvatskih emigranata u drugoj europskoj zemlji tijekom komunističkog režima može i dalje skrivati iza hrvatskih granica i zbog toga će potpredsjednica Reading upoznati cijelu Komisiju s tim pitanjem idućeg tjedna i predložit će akcije u skladu s Člankom 39 hrvatskog pristupnog ugovora kao što je već naznačila u pismu hrvatskom ministru pravosuđa”, rekla je Andreeva.
27. kolovoza – Premijer Zoran Milanović oštro je osudio izjavu glasnogovornice Andreeve rekavši da je netočna, neargumentirana te da se na taj način ne razgovara niti s neprijateljem.
28. kolovoza 2013. – Ministar pravosuđa Orsat Miljenić izjavio je da će Vlada u redovitoj proceduri mijenjati ‘Lex Perković’.
4. rujna 2013. – Premijer Zoran Milanović kazao je da se slučaj Đurekovićeva ubojstva neće moći riješiti ako se ne promijeni Ustav i ne ukine zastara za teška ubojstva, a najavi je i da će SDP u Hrvatskome saboru predložiti osnivanje saborskog istražnog povjerenstva o tom slučaju.
16. rujna – Europska komisija najavila je mogućnost uvođenja sankcija protiv Hrvatske zbog kršenja Europskog uhidbenog naloga, zbog čega je oporba žestoko napala vladu iz koje ponavljaju da su iznenađeni mogućim sankcijama koje bi mogle imati ozbiljne političke i financijske štete za Hrvatsku.
17. rujna 2013. – Potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding rekla je u Bruxellesu da je u potpunosti neprihvatljivo da promjena hrvatskog zakona o primjeni europskog uhidbenog naloga stupi na snagu tek sredinom sljedeće godine, hrvatski predsjednik Ivo Josipović također smatra da promjene treba donijeti što prije, dok je premijer Milanović ponovio da Hrvatska neće odustati od 15. srpnja 2014. kao roka kada bi promjena zakona trebala stupiti na snagu.
19. rujna 2013. – Premijer Milanović i predsjednik Europske komisije (EK) Jose Manuel Barroso telefonski su razgovarali o sporu nastalom oko primjene europskog uhidbenog naloga, odnosno slučaju ‘lex Perković’, doznaje se iz EK kojoj je hrvatska vlada u međuvremenu uputila i ‘non-paper’ u kojem se žali na odnos prema Hrvatskoj i tvrdi da za sankcije nema razloga, jer namjerava ispuniti sve obveze iz europskog uhidbenog naloga.
20. rujna 2013. – Hrvatska i Europska komisija postigle su kompromis i izmjena zakona o provedbi europskog uhibenog naloga stupit će na snagu 1. siječnja 2014., izjavio je neimenovani visoki europski dužnosnik agenciji Reuters, a taj navodni dogovor nisu htjeli potvrdili ni u Bruxellesu niti u Zagrebu.
25. rujna – Hrvatska je postigla dogovor s Europskom komisijom (EK), prema kojem bi promijenjeni zakon o primjeni europskog uhidbenog naloga (EUN) stupio na snagu najkasnije 1. siječnja 2014., što će omogućiti prekid postupka za uvođenje sankcija Hrvatskoj zbog kršenja europske pravne stečevine.
4. listopada – Hrvatski sabor je s 83 glasa za, 28 protiv i osam suzdržanih, na prijedlog Vlade izmijenio Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s EU-om, tzv. ‘Lex Perković’. Tim je izmjenama izbrisano ograničenje primjene europskog uhidbenog naloga na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002.
2014.
1. siječnja – Perković je uhićen u Zagrebu, a Mustač u Svetoj Nedjelji. Obojica su se pred tužiteljstvom usprotivila izručenju, nakon čega im je sud odredio istražni zatvor. Ustvrdili su i da su žrtve neistinitog iskaza Udbina operativca Vinka Sindičića, kojega su u međuvremenu tužili za lažno svjedočenje. Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo kazao je da se njegov branjenik protivi izručenju jer postupak u Njemačkoj ne ocjenjuje kao “fer suđenje” te smatra da je u slučaju Đurekovićeva ubojstva nastupila apsolutna zastara. Također podsjetio je da u tom slučaju postoje dva rješenja o odbacivanju kaznene prijave koje je donijelo hrvatsko Državno odvjetništvo te da se Perkovića ne tereti za organiziranje, već samo za pomoć u Đurekovićevu ubojstvu.
3. siječnja – istražni zatvor Perkoviću je zamijenjen tzv. mjerama opreza, među kojima su oduzimanje putovnice, osobne iskaznice te zabrana napuštanja prebivališta.
3. siječnja – Bernd von Heintschel-Heinegg, glavni sudac u procesu Krunoslavu Pratesu izrazio je u razgovoru za Deutsche Welle (DW) uvjerenost da je Josip Perković suučesnik u tom ubojstvu, za koje je naredba stigla iz samog tadašnjeg političkog vrha SFRJ. “Perković je bio taj koji je dao naredbu i koji je sve imao u svojim rukama. No Perković nije taj koji je imao neke osobne koristi od ovog ubojstva. Ono je bilo naručeno od samog političkog vrha”, kazao je Von Heintschel-Heinegg. Bivši sudac je kazao i da je Sindičić, u vezi Đurekovićeva ubojstva, govorio istinu.
7. siječnja – Iz istražnog zatvora u Remetincu pušten je i Mustač koji je kao zalog da neće napustiti Hrvatsku sudu također morati predati osobne dokumente.
8. siječnja – Zagrebački Županijski sud odlučio udovoljiti njemačkom zahtjevu za Perkovićevim izručenjem, a njegov odvjetnik Anto Nobilo najavio je da će žalbu na tu odluku uputiti Vrhovnom sudu jer smatra da je nastupila zastara.
9. siječnja – Županijski sud u Velikoj Gorici odbio je izručenje Zdravka Mustača, zaključivši da je u tom slučaju nastupila zastara.
13. siječnja – Perkovićev odvjetnik podnio je žalbu na odluku zagrebačkog Županijskog suda da se Perkovića izruči Njemačkoj. U opširnoj žalbi Vrhovnom sudu odvjetnik Anto Nobilo ponovio je ranije stavove da je izvanraspravno vijeće izručenje moralo odbiti zbog zastare, ali i da je tijelo pod predsjedanjem suca Ivana Turudića pogriješilo kada je odlučilo neispitivati tzv. dvostruku kažnjivost. Također, u žalbi je ponovio da je hrvatsko državno odvjetništvo dva puta odbacilo kaznene prijave protiv Perkovića zbog Đurekovićeva ubojstva te da on u Njemačkoj ne može očekivati pošteno suđenje.
14. siječnja – Zagrebačko državno odvjetništvo žalilo se na odluku o Perkovićevu izručenju, ističući da je sud povrijedio zakon te pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da u tom slučaju nije nastupila zastara kao apsolutna zapreka za predaju. U priopćenju u kojem obavještavaju o žalbi na odluku za koju su se na sudu zalagali kao predstavnici Njemačke, državno odvjetništvo, nasuprot sudu, tvrdi da je prema hrvatskom pravu u tom slučaju nastupila zastara.
14. siječnja – Županijsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici izvijestilo je da se neće žaliti na odluku izvanraspravnog sudskog vijeća koje je zbog zastare odbilo izručiti bivšeg čelnika jugoslavenske tajne službe Zdravka Mustača
14. siječnja – Odvjetnik Anto Nobilo potvrdio je da je dobio izjavu Udbina operativca Vinka Sindičića, u kojoj navodi da je na njemačkom sudu lažno svjedočio u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića. U svojoj izjavi, danoj kod javnog bilježnika u Italiji 31. prosinca 2013., Sindičić tvrdi kako je na sudu u Muenchenu, kao glavni svjedok u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića 1983., lažno teretio Krunoslava Pratesa, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača i to po uputama njemačke tajne službe. Istaknuo je kako “ne sumnja u autentičnost Sindičićeve izjave jer je ona ovjerena i potpisana kod javnog bilježnika”.
15. siječnja – Županijski sud u Velikoj Gorici odbacio je kao nedopuštenu žalbu obitelji ubijenog hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića na odluku da se odbije Mustačevo izručenje. No, odluka o Mustačevu neizručivanju Njemačkoj ni time nije postala pravomoćna, zbog mogućnosti žalbe Vrhovnom sudu.
21. siječnja – Vrhovni sud odbio je žalbe koje je na odluku o Perkovićevu izručenju podnijela njegova obrana, ali i državno odvjetništvo. Vrhovni sud je naglasio kako je zagrebački Županijski sud pravilno utvrdio da u tom slučaju nije trebao ispitivati načelo dvostruke kažnjivosti pa time ni zastare te da je s razlogom odbacio Perkovićeve tvrdnje da u Njemačkoj ne bi imao pravedno suđenje. Perkovićeva obrana najavila je ustavnu tužbu na odluku Vrhovnoga suda te zahtjev za privremenom mjerom kojom bi se to izručenje odgodilo do pravorijeka Ustavnoga suda.
23. siječnja – Perković je u izjavi za Deutsche Welle rekao da nema nikakve veze s ubojstvom hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Njemačkoj, kao ni s bilo kakvim drugim ubojstvima. Prema njegovim riječima, bavio se “klasičnim obavještajnim poslom, na zaštiti hrvatskog teritorija”. Na pitanje novinara tko je dao nalog za likvidaciju Đurekovića, ogradio se izjavom da nema dovoljno podataka. “Ne bih to komentirao jer nemam temeljnih podataka o tim istragama”, odgovorio je Perković.
24. siječnja – Perković je izručen Njemačkoj, čime je završena sedmomjesečna pravno-politička zavrzlama koja je uzburkala i polarizirala hrvatsku političku scenu, aktualizirala neriješena politička ubojstva bivšeg režima, ali i stvorila prijepore u pravosudnim krugovima zbog različitog tumačenja europskog uhidbenog naloga i pitanja zastare. Ustavni sud prethodno je istog dana odbio njegovu ustavnu tužbu, čime su nestale sve pravne zapreke za izručenje.
25. siječnja – Istražni sudac Vrhovnog suda u Karlsruheu Perkoviću je odredio istražni zatvor, a Savezno državno odvjetništvo je najavilo podizanje optužnice u najkraćem mogućem roku.
31. siječnja – Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu dobilo je kaznenu prijavu protiv bivšeg ministra unutarnjih poslova socijalističke Hrvatske, Pavla Gažija, kojom ga se tereti za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, zbog čega je Njemačkoj nedavno izručen šef jugoslavenske i hrvatske tajne službe Josip Perković. Više prijava protiv Gažija tužiteljstvu je poslijednjih desetak godina podnio poduzetnik i bivši čelnik u Podravci Anđelko Jagečić, koji je u izjavi za Hinu ustvrdio kako se nada da će se konačno rasvijetliti cijela pozadina Đurekovićeva ubojstva i što je najvažnije otkriti nalogodavac. “Ubojstvo poput Đurkovićeva nikako se nije moglo dogoditi bez znanja Pavla Gažija”, uvjeren je Jagečić, koji smatra kako je Stjepan Đureković tek kolateralna žrtva sukoba između dviju struja u tadašnjoj državi. S jedne su strane, dodaje, bili hrvatski političari i jake tvrtke poput Ine ili Podravke čiji je utjecaj trebalo umanjiti na račun tvrtki iz Srbije. Na toj su liniji, smatra Jagečić, bili Pavle Gaži kao osoba pod zaštitom saveznog šefa represivnog aparata Stane Dolanca, dok su im se s druge strane suprotstavili hrvatski rukovodioci, među kojima je bio i Mika Špiljak. Kako bi ga spriječili da postane predsjednik predsjednistva Jugoslavije sina su mu optužili za malverzacije na štetu Ine, a u cijelom je slučaju kao kolateralna žrtva stradao Đureković, tvrdi Jagečić.
12. veljače – U intervjuu za Deutsche Welle Krunoslav Prates je kazao da je Đureković bio suradnik BND-a, njemačke tajne službe zadužene za inozemstvo, ali i da presuda kojom je kažnjen na doživotni zatvor nije donesena samo na temelju lažnog iskaza Vinka Sindičića, nego i sudačke krivotvorine. Sindičić je na sudu rekao da je Đureković ubijen kako bi tadašnji visoki partijski dužnosnik Mika Špiljak zaštitio svoga sina Vanju, također tada jednog od direktora u Ini, koji je navodno bio umiješan u financijske malverzacije oko izvoza nafte. No, Prates kaže kako je priča da iza ubojstva stoji Špiljak apsurdna, iako je potvrdio da je Đurekovića najvjerojatnije ubila Udba.
7. ožujka – Vrhovni sud prihvatio je žalbu obitelji Đureković i ukinuo rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici koji je u siječnju odbio izručiti Mustača Njemačkoj te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Odvjetnik obitelji Đureković Siniša Pavlović takvu je odluku nazvao “velikim korakom za ljudska prava”.
27. ožujka – Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Varaždinu odobrilo je Mustačevo izručenje Njemačkoj. Njegova obrana najavila je žalbu na tu odluku, dok je odvjetnik obitelji Đureković izjavio kako vjeruje da će Vrhovni sud potvrditi odluku o izručenju.
5. travnja – Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu podnijelo je žalbu na odluku o Mustačevu izručenju.
7. travnja – Mustačeva obrana podnijelo je žalbu na odluku o Mustačevu izručenju, osim zbog zastare, odvjetnica Lidija Horvat žalila se i zbog teške povrede prava na pravično suđenje jer se, smatra, nije smjela usvojiti žalba obitelji Đureković s obzirom da je riječ o ekstradicijskom postupku u kojem oštećenici ne mogu imati ulogu stranke.
15. travnja – Vrhovni sud je odbio žalbe na odluku o Mustačevu izručenju.
17. travnja – Mustač u zagrebačkoj zračnoj luci predan njemačkim vlastima te je u pratnji policajaca otputovao u Muenchen.
18. travnja – Sud u Njemačkoj odlučio je da Mustač suđenje čeka u istražnom zatvoru u Stadelheimu blizu Muenchena.
17. lipnja – Njemačko tužiteljstvo objavilo da je protiv Perkovića podiglo optužnicu kojom ga terete zbog “planiranja i pripreme” ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Wolfratshausenu pored Muenchena. Perkvoićev njemački odvjetnik rekao da optužnica “nije donijela ništa novog”. “U optužnici nema ničeg što se već višestruko nije pojavilo u, uglavnom hrvatskim, medijima”, rekao je odvjetnik Peter Wagner.
12. kolovoza – Njemačko Glavno državno odvjetništvo u Karlsruheu podiglo je pred sudskim vijećem za zaštitu države pri Višem zemaljskom sudu u Muenchenu optužnicu protiv Mustača zbog sumnje da je pomagao u ubojstvu Đurekovića. U optužnici se navodi da je Mustač od 1982. do 1985. obnašao funkciju voditelja bivše jugoslavenske tajne službe SDS te mu se predbacuje da je kao nadležna osoba Josipu Perkoviću, protiv kojeg je također krajem svibnja ove godine podignuta optužnica, dao nalog za planiranje i pripremu Đurekovićeva ubojstva.
9. rujna – Viši zemaljski sud u Muenchenu prihvatio je optužnicu Glavnog tužiteljstva u Karlsruheu protiv Mustača za suučesništvo u ubojstvu Đurekovića te donio odluku o spajanju procesa protiv Mustača i prije optuženog Perkovića. Tada je odlučeno i da bi zajednički proces trebao započeti 17. listopada. Sud u Muenchenu istodobno je dopustio sudjelovanje Đurekovićeve udovice kao sutužiteljice. Za postupak je predviđeno 50 ročišta, a presuda bi trebala biti donesena krajem travnja 2015. godine.
Suđenje
17. listopada – Čitanjem optužnice u Muenchenu je pred Višim pokrajinskim sudom započelo suđenje Perkoviću i Mustaču zbog suučesništva u ubojstvu Đurekovića 1983. u Wolfratshausenu pokraj Muenchena. Dvojica optuženika pristigli su dobro raspoloženi u sudnicu kamo su dovedeni iz zatvora Stadelheim gdje su boravili od izručenja u travnju odnosno kolovozu iste godine. Sudskim vijećem predsjeda sudac Manfred Dauster, koji je bio i član sudskog vijeća koje je 2008. osudilo Krunoslava Pratesa za suučesništvo u ubojstvu Đurekovića. Ispred zgrade Višeg zemaljskog suda u Muenchenu više desetaka prosvjednika okupilo se uoči početka suđenja u sklopu prosvjeda na kojima pripadnici hrvatske zajednice traže procesuiranje ubojstava hrvatskih emigrantskih političara koje su izvele jugoslavenske tajne službe.
20. listopada – Drugi dan suđenja Mustaču i Perkoviću protekao je najvećim dijelom u čitanju presude Krunoslavu Pratesu koji je pred istim sudom 2008. osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu zbog suučesništva u ubojstvu Stjepana Đurekovića, djelu koje se predbacuje i optuženima. U presudi se detaljno opisuju detalji iz životopisa osuđenog te pojedinosti koje su prethodile ubojstvu hrvatskog emigrantskog političara Stjepana Đurekovića 1983. u Wolfratshausenu pored Muenchena, kao i povezanost optuženog Josipa Perkovića s ovim slučajem.
22. listopada – Odvjetnicima angažiranim na “slučaju Perković” Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost (UVNS) dopustio je uvid u arhiv nekadašnjeg Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) koji nose oznaku tajnosti, tumačeći da, po Zakonu o arhivskoj građi, zbog proteka vremena nema potrebe za deklasifikacijom tih dokumenata.
24. listopada – Suđenje Mustaču i Perkoviću nastavljeno je očitovanjem predstavnika sutužiteljice na tvrdnje o nevjerodostojnosti mogućeg svjedoka optužbe Vinka Sindičića.
30. listopada – Vlada je u saborsku proceduru uputila izmjene Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s EU, poznatog kao ‘lex Perković’, vezane za europski nalog za zaštitu, ali i iza uhidbeni nalog, a tadašnji premijer Zoran Milanović ponovio je svoj stav da se to pitanje treba urediti tako da ista pravila vrijede u svim zemljama Unije, što tada, kako je rekao, nije bio slučaj.
4. studenoga – Četvrtkog dana suđenja u Muenchenu saslušani su prvi svjedoci, liječnik i policajac koji su se prvi našli na mjestu ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. pored Muenchena, a predsjednik sudskog vijeća izrazio je zabrinutost slabim odazivom svjedoka iz Hrvatske. “Dosad smo dobili samo jednu potvrdu. Zabrinut sam zbog činjenice da se svjedoci iz Hrvatske ‘prave mrtvi'”, rekao je sudac Manfred Dauster. On se požalio da hrvatske vlasti ne obrađuju pozive svjedocima i dodao da sud “poduzima potrebne mjere” kako bi se svjedoci pojavili pred sudom u Muenchenu.
5. studenoga – Na optužbe njemačkog suca koji vodi postupak protiv Mustača i Perkovića da hrvatske vlasti ne obrađuju pozive svjedocima, u Ministarstvu pravosuđa odgovorili su da su iz Njemačke primili tek četiri zahtjeva za uručenje poziva, od kojih je jednom udovoljeno, dok za ostale očekuju odgovore nadležnih općinskih sudova.
10. studenoga – Petog dana suđenja u Muenchenu iskaz su dali policajci koji su izvršili uviđaj na mjestu Đurekovićeva ubojstva.
11. studenoga – Stjepan Đureković bio je svjestan da mu se život nalazi u opasnosti i njemačka policija s tim je bila upoznata, izjavila je svjedokinja na suđenju bivšim obavještajcima za ubojstvo tog hrvatskog emigranta. Šestog dana suđenja Mustaču i Perkoviću pred Višim zemaljskim sudom u Muenchenu iskaz su dali poznanici i suradnici Đurekovića, ubijenog u garaži u Wolfratshausenu koja je neko vrijeme služila kao tiskara emigrantskog materijala.
12. studenoga – Sedmog dana suđenja nastavljeno je saslušanje svjedoka iz kruga poznanika ubijenog Đurekovića.
17. studenoga – Suđenje je nastavljeno saslušanjem Hrvoja Pratesa koji je tijekom trosatnog iskaza ponavljao da se “ničega ne sjeća” te mu je sudac, nakon što ga je opomenuo da ga lažni iskaz može odvesti u zatvor, dao odgodu do 9. prosinca, kada će ponovo sjesti na klupu za svjedoke. Hrvoje Prates je brat Krunoslava Pratesa, osuđenog 2008. na doživotnu kaznu zatvora za ulogu u ubojstvu Đurekovića, a sud je za njega pokazao interes zbog tri stvari: 27. srpnja je s bratom Krunoslavom putovao u Zirndorf, u logor za političke izbjeglice gdje je bio i sud koji je odlučivao o davanju političkog azila, 29. srpnja, dan nakon ubojstva Đurekovića, je skupa s bratom otvorio garažu u kojoj je likvidiran hrvatski emigrant, a 5. kolovoza, na dan Đurekovićeve sahrane, putovao je s braćom Krunoslavom i Željkom u Mallorcu, gdje se Krunoslav sastao s Perkovićem.
18. studenoga – U nastavku suđenja svjedočili su Krunoslav Prates i njegova bivša supruga Keti, a ročište je prošlo u pokušaju sudskog vijeća da pronađe vezu među proturječnim izjavama bivših supružnika.
24. studenoga – Jedanaesti dan suđenja završen je iskazom Krunoslava Pratesa, koji je pokušavao uvjeriti sud da je njegov raniji iskaz o ključu garaže u kojoj je ubijen Đureković lažan.
1. prosinca – Svjedoci Friedlein, Weilhammer, Kulzer i Lenzer, kojima se u spisima ne navode imena nego samo prezimena, iz Zemaljskog kriminalističkog ureda (LKA) svjedočili su o stanju sporne brave koja se nalazila na vratima garaže u Wolfratshausenu pored Muenchena u kojoj je ubijen Đureković.
4. prosinca – Sudsko vijeće Višeg pokrajinskog suda u Muenchenu odredilo je dodatnih 20 ročišta. Posljednje ročište po tom rasporedu zakazano je za 30. srpnja 2015. a ne 28. travnja kako je dotada bilo planirano.
2015.
13. siječnja – Suđenje je nastavljeno svjedočenjem Bože Vukušića kojega je sudac Dauster okarakterizirao kao “važnog svjedoka”, ali je istodobno dodao kako postoje naznake da ovog svjedoka obrana želi diskreditirati.
24. ožujka – Bivši visoki hrvatski dužnosnik Vice Vukojević svjedočio je o djelovanju Udbe i sudu predočio dokaze o širokoj mreži agenata u policiji i pravosuđu bivše Jugoslavije.
14. travnja – Bivši pripadnik hrvatske političke emigracije Petar Penava optužio je Josipa Perkovića da je izravno sudjelovao u ubojstvu Đurekovića.
15. travnja – Njemački kriminalistički inspektor Roland Bruder, koji je uključen u istragu vezanu uz proces koji se vodi protiv Perkovića i Mustača svjedočio o navodnom pritisku na svjedoke u ovom procesu. Sudac Dauster, izjavio da najavljeni svjedok Božidar Spasić ne svjedoči zbog prijetnji iz hrvatskih emigrantskih krugova. Suđenje je nastavljeno svjedočenjem Ivana Šimunovića, koji je radio za njemačke i jugoslavenske tajne službe.
16. travnja – Svjedok Stjepan Mesek opovrgnuo je suradnju s nekadašnjom Službom državne sigurnosti (SDS). Mesek je pozvan jer je svjedok Bože Vukušić, koji je već svjedočio u ovom procesu, za Meseka tvrdio da je radio kao suradnik SDS-a pod pseudonimom “Karlo”. Mesek je negirao da se ikada susreo s Vukušićem i da je ikada radio za SDS, a izjavio je i kako ne poznaje optužene Perkovića i Mustača.
22. travnja – Hrvatsko Ravnateljstvo policije potvrdilo je da istražuje navodne prijetnje Mariu Eteroviću, svjedoku na suđenju Perkoviću i Mustaču za ubojstvo Stjepana Đurekovića, ističući da su odmah nakon saznanja o mogućim prijetnjama “razmijenili saznanja s njemačkim kolegama”.
12. svibnja – Ubijeni Stjepan Đureković nije bio zanimljiv saveznoj Službi državne sigurnosti (SDS) jer je “djelovao politički a ne teroristički”, ustvrdio je na sudu u Muenchenu, bivši djelatnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti Ivan Lasić, koji je odgovarajući na izravno pitanje suda kazao kako mu nisu poznati počinitelji Đurekovićeva ubojstva. Lasić je zanijekao i istinitost vlastitog iskaza kojeg je 1992. dao Saborskom povjerenstvu za ispitivanje žrtava rata i poraća, a na kojem se djelomično i zasniva optužnica.
16. srpnja – Najviši krugovi vlade bivše Jugoslavije odlučivali su o likvidacijama oporbenih političara, rekao je u četvrtak bivši hrvatski političar i djelatnik Udbe Josip Manolić na suđenju za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića i zanijekao da je o tome imao saznanja. Ubojstva su odobravali savezni ministar policije i premijer Jugoslavije, rekao je Manolić, svjedočeći video vezom iz Zagreba. Zanijekao je da posjeduje saznanja vezana uz ubojstvo Đurekovića, za kojega je rekao da je bio kriminalac.
20. srpnja – Vanja Špiljak, sin bivšeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Mike, ustvrdio je da je optužbe o malverzacijama u INA-i pokrenuo nekadašnji visoki jugoslavenski dužnosnik Stane Dolanc. Odvjetnik Josipa Perkovića Richard Beyer zatražio je da se pozove kao svjedok Milan Damjanović, bivši pukovnik JNA i djelatnik vojne obavještajne službe KOS jer obrana smatra da Damjanović posjeduje saznanja koja dokazuju da je Đureković ubijen po nalogu KOS-a zbog njegovih saznanja o podzemnom vojnom aerodromu Željava i vojnim naftnim rezervama INA-e te da shodno tomu Josip Perković i Zdravko Mustač s ubojstvom nemaju veze s obzirom na to da su djelovali unutar Službe državne sigurnosti.
2016.
4. siječnja – Predstavnici obrane i optužbe kazali su da nisu iznenađeni odlukom suda u Muenchenu da odbije zahtjev obrane da se Perković brani sa slobode, a obrana je ujedno najavila ulaganje žalbe pred njemačkim Visokim saveznim sudom. Sud je produljio proces i posljednje ročište predviđeno je za 12. svibnja.
19. siječnja – Vladimir Šeks opovrgnuo da ima ikakve veze s otmicom bivšeg djelatnika SDS-a Ivana Lasića 1992., jednog od glavnih svjedoka u ovom procesu. Šeks je reagirao na Lasićeve tvrdnje da je bio djelatnik Udbe te je na pitanje zašto ga tada nije ispitao Vladimir Šeks, koji je obnašao dužnost glavnog tužitelja RH, odgovorio kako je zaključeno da “ne bi bilo dobro da Udbaš ispituje Udbaša”. Konzul RH u Tuzli Ivan Bandić posvjedočio je da nema saznanja o navodnoj Lasićevoj otmici, govoreći o saznanjima koja je kao djelatnik obavještajnih službi u Mostaru početkom 90-ih godina imao u vezi s tvrdnjama da je Lasić početkom devedesetih bio otet i ispitivan u vezi s Đurekovićevim ubojstvom.
11. veljače – Sudsko vijeće produljilo je suđenje za dodatnih 15 ročišta s predviđenim završetkom procesa 2. kolovoza 2016.
16. veljače – Sudac Dauster izvijestio da bivši djelatnici tajnih službi Tomislav Karamarko i Miroslav Musić, nisu dobili dozvolu Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) Republike Hrvatske za svjedočenje pred Visokim zemaljskim sudom u Muenchenu.
3. svibnja – Predstavnici obrane i sutužiteljstva na suđenju Perkoviću i Mustaču ocijenili su kako svjedočenje bivšeg ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara nije donijelo ništa novog u ovom procesu. Svjedočenje Lončara video-vezom iz Zagreba kao nevažno za proces okarakterizirao je i jedan od odvjetnika sutužiteljice u procesu, udovice Stjepana Đurekovića Gizele, Markus Meissner.
5. srpnja – Svjedočenje Vinka Sindičića pred Visokim zemaljskim sudom u Muenchenu prekinuto je pošto je predsjednik sudskog vijeća svjedoka, koji tvrdi da prima prijetnje smrću, upozorio da se smiri i odgovara na pitanja. Sindičić se predstavio kao samostalni poduzetnik i objasnio da je njegovo dosadašnje nepojavljivanje pred sudom plod brojnih pritisaka iz Hrvatske. Sindičić je u povišenom tonu poručio da ga “sada i ovdje” mogu uhititi, ali da on ne želi otkriti imena osoba koja su dala naredbu za ubojstvo Đurekovića.
26. srpnja – Tužiteljstvo je u svojoj završnoj riječi prekvalificiralo optužbu u sudjelovanje u ubojstvu te je zatražilo doživotnu kaznu.
1. kolovoza – Odvjetnik Josipa Perkovića Anto Nobilo iznio je završnu riječ u kojoj je pobio navode iz optužnice te zatražio oslobađajuću presudu.
3. kolovoza – Perković i Mustač proglašeni su krivima za pomaganje u ubojstvu Đurekovića i osuđeni na doživotne zatvorske kazne. Sud je presudu obrazložio činjenicom da su obojica obnašali važne funkcije unutar hrvatske Službe državne sigurnosti (SDS) koja je inicirala i provela Đurekovićevu likvidaciju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
