Luka Šarić: Sekretar Peđa i devet stranaka koje samostalno ne prelaze izborni prag

U utorak navečer u sjedištu Partije na Iblerovom trgu izgubljeni trometraš Peđa Grbin okupio je čelnike devet političkih stranaka u Hrvatskoj i ponudio im koaliciju za predstojeće izbore.

Socijaldemokratska partija, pravni i duhovni nasljednik Saveza komunista Hrvatske, izgubila je svoju snagu pojavom ekstremnije i modernije inačice ljevice u obliku Možemo!, te raskolom unutar stranke nakon što je Peđa preuzeo ulogu glavnog sekretara. Partija je ranjena, slaba i izgubljena, bez vođe s idejom i vizijom za stranku koja je ionako izgubila svoj smisao s propašću Jugoslavije.

Buduća premijerka i uspješna pravnica Sandra Benčić u medijima uživa veću popularnost od Peđe koji bi trebao biti predvodnik oporbe kao čelnik druge najjače stranke u državi.

Peđa kao ozbiljan političar?

Malo tko velikog Grbina smatra ozbiljnim političarem koji bi mogao postati predsjednikom vlade. Očajan u namjeri da hrvatskom narodu ponudi svoje državničke sposobnosti i umjesto Sandre ili Plenkovića postane premijer, u pomoć je pozvao potrošene, nezanimljive i iznad svega nepoznate i marginalne političare i stranke. Tko god ne prati politička zbivanja u Hrvatskoj, sa priložene slike ne može prepoznati gotovo polovicu političara, a kamoli imenovati njihove stranke.

>Zamke točkaste koalicija SDP-a i Možemo: Tko će koga i gdje iskoristiti?

Čačić i Beljak

S lijeva na desno, prvo primjećujemo Radimira Čačića (Reformisti) kojeg bismo svrstali u kategoriju potrošenog političara, neuspješnog ministra i oportunista koji preživljava na nacionalnoj političkoj sceni isključivo kao politički priljepak snažnijoj političkoj opciji. Kada bi bilo onemogućeno predizborno koaliranje, Radimir bi sada igrao golf. Pored Radimira stoji Krešo Beljak, bivši samoborski sitni kriminalac i gradonačelnik, predsjednik Hrvatske seljačke stranke koju je povezao s otvoreno komunističkom strankom Radničkom frontom.

Beljak ne da je zabio zadnji čavao u lijes HSS-a, već ga je položio u jamu i zakopao. Nekada velika stranka s bogatom poviješću i jasno definiranim vrijednostima pretvorila se u lijevo-liberalnu neomarksističku neprepoznatljivu stranku koja nema veze niti s Bogom niti sa seljačkom slogom. Kada bi bilo onemogućeno predizborno koaliranje, Krešo bi se vratio u Samobor i pokušao opet biti gradonačelnik, daleko od nacionalne politike, na radost cjelokupnog hrvatskog naroda. Treba dodati i da su i Krešo i Radimir imali problema sa zakonom, tek toliko da podsjetimo medije i javnost.

>Luka Šarić: Otpor se širi Hrvatskom, Peđa, Sandra i ostali opet će dizati šake u zrak

Dalija Orešković

Pored Kreše stoji Dalija Orešković, predsjednica stranke koja se zove Stranka s imenom i prezimenom. Pomislili bi kako je Dalija spremna na samostalan izlazak na izbore na kojima bi narod s oduševljenjem zaokruživao njezino ime i imena brojnih njezinih kvalitetnih kadrova. Međutim, ime i prezime nije toliko važno kao ući u Sabor. Nadalje, kao bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, medije i javnost treba podsjetiti da je na to mjesto postavljena konsenzusom HDZ-a i SDP-a. Toliko o njezinoj neovisnosti i nepovezanosti sa vladajućim strukturama, čime se diči u svojim galamama u Saboru i javnim nastupima. Kada bi bilo onemogućeno predizborno koaliranje, ne znamo gdje bi Dalija mogla biti, ali barem ne bila u Saboru jer njezina stranka nema potporu u narodu, a to je bit demokracije, nije li?

IDS

Pored Dalije stoji čovjek za kojeg je trebalo istražiti ispod slike tko je on. Samo trenutak… Riječ je o Daliboru Pausu, predsjedniku IDS-a, stranke koju mnogi u Istri nazivaju svojom inačicom HDZ-a. Iz toga probajte sami zaključiti što misle stanovnici našeg najvećeg poluotoka o IDS-u. Kada bi bilo onemogućeno predizborno koaliranje, Paus bi možda ušao u Sabor zbog snage koju ta stranka ima u svojoj izbornoj jedinici. Možda.

GLAS

U sredini, nasmiješen i optimističan da bi ipak mogao postati premijer stoji Peđa, predsjednik Partije koja ima snage i potpore osvojiti više od jednog mandata na parlamentarnim izborima, za razliku od devet stranaka koje su uskočile u Peđinu arku. Dva metra ispod Peđe imamo Anku Mrak Taritaš, slično kao i u slučaju Radimira, potrošenu političarku i neuspješnu ministricu, predsjednicu stranke GLAS, marginalne i nebitne stranke proizašle iz mrtvog HNS-a. Anka je svjesna da nema gotovo nikakve potpore u narodu, a GLAS nema gotovo nikakve šanse za uspjeh ako samostalno izađe na izbore. Kada bi bilo onemogućeno predizborno koaliranje, Anka bi se možda mogla angažirati u privatnom sektoru i raditi u nabavi u građevini?

Centar i Fokus

Koji metar više od Anke je pametni Ivica Puljak, predsjednik lijeve stranke Centar i aktualni splitski gradonačelnik koji je za svoj nedavni pohod na Zagreb uspio okupiti puna dva autobusa svojih glasača. Kada bi bilo onemogućeno predizborno koaliranje, Ivica i njegova pametna žena Marijana posvetili bi se znanosti i obrazovanju, gdje bi za razliku od politike mogli biti od koristi.

Pored pametnog Puljka stoji Davor Nađi iz Fokusa, regionalne stranke koja se još uvijek traži u političkom i ideološkom smislu. Stranka Fokus samostalno ne prelazi izborni prag, a njezini su političari uglavnom nepoznati hrvatskoj javnosti.

O Fokusu je teško napisati nešto zanimljivo, stoga prelazimo na čovjeka pored Davora. Kao i u slučaju Dalibora, prvo treba provjeriti o kome se radi. Dakle, riječ je o Dariju Vasiliću, predsjedniku Primorsko-goranskog saveza (PGS), regionalne lijeve stranke s čijim postojanjem većina hrvatskog naroda nije upoznata. Kada bi bilo onemogućeno predizborno koaliranje, Darijo bi bio to što je u Primorsko-goranskoj županiji jer njegova stranka samostalno ne prelazi izborni prag. Niti izbliza.

Radnička fronta

I na kraju, ponovno osoba koju je trebalo istražiti i saznati o kome se radi. Prva pretpostavka je da se radi o nekome iz komunističke Radničke fronte koja je također uskočila u Peđin brod, ne bi li protivno volji naroda zasjela u saborske klupe. Također, ako u određenoj skupini političara želite prepoznati nekog iz ekstremne ljevice, u ovom slučaju Radničke fronte, dovoljno je pogledati na odjeću.

Denis Geto, tkogod je on, na sastanak o predizbornoj koaliciji i pred medije došao je u odjeći u kojoj vjerojatno provodi besposlenu subotu u svojoj kući. Kada bi bilo onemogućeno predizborno koaliranje, Denis bi radio nešto što rade ljudi iz Radničke fronte,pozivao na konfiskaciju imovine, oduzimanje štednje s računa „bogatih“, nacionalizaciju privatnih tvrtki i slično.

Preferencijalni izborni sustav kao rješenje

U predizbornoj koaliciji iza koje stoji Peđa Grbin, koja je već sada na klimavim temeljima, nalaze se stranke i ljudi koje narod ne želi niti bi u dovoljnom broju glasao za njihove stranke kada bi samostalno izašle na parlamentarne izbore. Izborni sustav koji je na snazi omogućava politički oportunizam, trgovinu i prijevaru birača.

Mnoge marginalne stranke i ljudi čije bi ime zaokružila tek šira obitelj i krug užih prijatelja ulaze u najviše političko tijelo u Hrvatskoj i donose odluke za narod koji ih tamo nikada nije želio vidjeti. Ne samo to što u Sabor i dalje ulaze ljudi koje narod ne želi, već ulaze i mnogi nepoznati političari za čija imena 99% Hrvata nikada nije čulo.

Osim toga, sadašnji izborni sustav ostavlja previše prostora za čelnike stranaka da postavljaju svoje poslušnike u tijelo koje bi se trebalo sastojati od predstavnika naroda.

Također, preferencijalnim glasovima narod bi prisilio političare da pruže kvalitetan kadar, no s kvalitetnim kadrom najčešće otpada bezuvjetna stranačka poslušnost. A to je glavna „kvaliteta“ ljudi koje stranački šefovi postavljaju na izborne liste.

Ako se ova klimava koalicija u međuvremenu ne raspadne, u sljedećem sazivu Sabora opet ćemo imati Radimira, Anku, Krešu, Daliju i ostale kako govore „u ime naroda“, onog istog naroda koji za njihove stranke i imena i prezimena ne bi glasao kada bi samostalno izašli na izbore.

Isto vrijedi i za desnicu!