Slovenija ne odustaje od jednostrane implementacije arbitražne odluke na moru. Kopnenu granicu bacila je u stranu, a poneseno se fiksirala na morsku, računajući da je tu najviše dobila u nelegitimnome i nelegalnome arbitražnom postupku. To je, ustvari, točno ako se usporedi s kojom je površinom teritorijalnoga mora Slovenija međunarodno priznata i ušla u EU, a s kojom sada odjednom raspolaže po najnovijemu izračunu slovenskih geodeta. No tome ćemo se još vratiti. Pokažimo prvo čime danas slovenska vlast obmanjuje svoju i međunarodnu javnost. Pozivajući se na odluku proizašlu iz kompromitirane i korumpirane arbitraže, koju Hrvatska, stoga, opravdano smatra ništavnom, slovenska policija u Savudrijskoj vali od početka nove godine, gotovo svakodnevno gliserima prelazi crtu sredine, provocirajući incidente. Time što nasrću na hrvatske ribare u hrvatskome teritorijalnom moru, koje sada nazivaju slovenskim, i prijeti im kaznama, Slovenija flagrantno krši hrvatski suverenitet i teritorijalni integritet, a time i međunarodno pravo. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske trebalo bi odlučno zbog slovenskih upada u hrvatske teritorijalne vode prosvjednom notom upozoriti Sloveniju da krši hrvatski suverenitet te o tome obavijestiti mjerodavna međunarodna tijela. Jer, kako je izjavila ministrica Marija Pejčinović Burić, za Hrvatsku vrijedi ona granica sa Slovenijom koja je utvrđena 1991., s kojom su obje države zatim ušle u Ujedinjene narode i Europsku uniju, a Slovenija i u schengenski prostor. “Ljubljana po međunarodnome pravu ne smije kažnjavati hrvatske ribare budući da se arbitraža ne može jednostrano primjenjivati”, rekla je, dodavši kako Slovenija može primjenjivati svoje propise “samo na neprijeporno slovenskome teritoriju”, piše Marko Curać za Hrvatski tjednik.
Na koju granicu upozorava hrvatska ministrica?
Upozorava na onu granicu koju Slovenija namjerno ili nenamjerno “zaboravlja”, a izražena je u mišljenju Badinterove komisije, po kojem je Slovenija ispunila uvjete za međunarodno priznanje, što dakako nije mala stvar za jednu državu. U “Mišljenju br. 7, o međunarodnome priznanju Republike Slovenije od Europske zajednice i njezinih država članica”, koje je objavljeno 11. siječnja 1992., izrijekom stoji: “Republika Slovenija osim toga ističe da ona nema nikakvoga teritorijalnog spora sa susjednim državama ili sa susjednom Republikom Hrvatskom” (Hrvatska, kao što je poznato, nije trebala dati ovakvu izjavu, samo ju je Slovenija dala! op.a.). Stoga treba pitati: kako Slovenija, odjednom, ima teritorijalni spor s Hrvatskom, ako ga na dan 25. lipnja 1991., po vlastitom navodu, i to u dokumentu ključnom za njezino priznanje kao države, nije imala?! Osim toga u prosincu 1998., Slovenija u dokumentu podnesenome u sklopu pregovora za članstvo u EU, službeno je navela Europskoj komisiji da ima teritorijalno more površine 180 četvornih kilometara. Tada je u Piranskome zaljevu/Savudrijskoj vali granična crta prolazila sredinom, kako to nalaže Konvencija o pravu mora UN-a iz 1982. Jedno desetljeće kasnije 24. lipnja 2009. Jutarnji list objavio je zemljovid i tekst naslovljen: “Slovenci priznali 1998. da im pripada pola Pirana” (https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/slovenci-1998.-priznali-da-im-pripada-pola-pirana/2818064/)
Arbitražni sud bio je dužan suditi prema stanju 25. lipnja 1991. – a po tome stanju Slovenija je imala 180 četvornih kilometara teritorijalnog mora. Sve što je Arbitražni sud dosudio više od toga oteto je Hrvatskoj, protupravno. Zadatak Arbitražnoga suda bio je, na osnovi međunarodnoga prava, utvrditi granicu, a ne crtati nove granice. O kojoj se površini hrvatskoga teritorija, odnosno njezina teritorijalnoga mora radi, precizno je izračunao Slovenski Geodetski zavod, prema kojemu slovensko teritorijalno more nakon arbitražne odluke ima 213 četvornih kilometara. To znači, da je Arbitražni sud darovao Sloveniji površinu od 33 četvornih kilometara hrvatskoga teritorijalnoga mora, uz onih njezinih 180 četvornih kilometara teritorijalnoga mora s koliko je Slovenija, prema vlastitoj tvrdnji iznesenoj u službenom pretpristupnome dokumentu, ušla u Europsku uniju. Drugim riječima, to je površina od oko 23 Bledska jezera (jer Bledsko je jezero površine 1.45 četvornih kilometara, op.a.). Zar to nije sjajno? Slovenci bi za taj sramotni dar u Ljubljani trebali podići Gilbertu Guillaumeu, predsjedniku bivšega Arbitražnog suda, spomenik u obliku svjetionika, koji bi svojom svjetlošću obasjavao čitavu Sloveniju. Jer ako bi Hrvatska “uzela” Slovencima površinu i jednoga jedinog Bledskoga jezera, od zaglušujuće “dreke” najvjerojatnije bi se srušio stameni Velebit. A k tome je tzv. sud, u području “junctiona”, prenamijenio hrvatsko teritorijalno more koje se prostire na površini od oko 100 četvornih kilometara, što je usporedivo s površinom 69 Bledskih jezera! Sve to za neke u Hrvatskoj tek su “tri lignje” ili “beznačajne stvari”. Čak ima onih koji tvrde kako je Hrvatska “dobro prošla u arbitraži”, da je 90 posto granice prihvatljivo.
No, usprkos tome, nama je pitati: kad je Slovenija lagala? Je li lagala 1991., kad se radilo o njezinome međunarodnom priznanju pa je Badinterovoj komisiji rekla da teritorijalnoga spora s Hrvatskom nema, ili je lagala 2009., kad se radilo o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, a koju je blokirala na tom putu zbog navodnog “teritorijalnoga spora” s Hrvatskom i na taj način iznuđenoga Arbitražnoga sporazuma? U jednome od tih dvaju slučajeva zasigurno jest lagala jer je zaista neobično da spora isprva nema, pa ga onda odjednom ima, a relevantno je stanje uvijek na isti datum – 25. lipnja 1991. Odgovor na to pitanje još nismo dobili. Zasad samo znamo da je Slovenija varala besramno i dugo u arbitražnome postupku. No i pored toga vojnički čvrsto stupa po europskim pozornicama mašući zastavom međunarodnoga prava i podvikujući – važna je vladavina prava… Zbog toga treba pitati: jesu li to ta europska načela “vladavine prava”, “pravne stečevine” i odnosa među državama članicama, koje EU i Europska komisija proklamiraju? Ili je to podlo varanje, pokušaj otimačine državnog teritorija, a sve zavijeno u plašt prljave arbitražne odluke?! Ta arbitražna odluka, što je najgrotesknije, sada se naziva međunarodnim pravom! Je li to doista ono što Europska komisija i razne europske zemlje sada žele pomagati i podupirati? Sve što smo rekli, znaju u Sloveniji i u Europskoj komisiji i sve je to morao znati Arbitražni sud jer je morao suditi prema stanju na dan 25. lipnja 1991. Sve drugo su ispraznice, ali takve na osnovi kojih se jednoj državi oduzima njezin nesporni teritorij na moru. Sve više od 180 četvornih kilometara teritorijalnoga mora Slovenije, uključujući tu i ono u Piranskome zaljevu/Savudrijskoj vali, uzeto je od teritorijalnog mora Hrvatske. Koliko je to? Geodetski zavod Slovenije, kako smo naveli, pedantno je izmjerio!
Pritisci i ucjene slovenski su jedini argumenti
Na tome tragu slovenska aktualna vlast u svrhu ostvarivanja svojih ciljeva koristi se svim mogućim sredstvima, od pritisaka do ucjena. Slovenski predsjednik Borut Pahor najavio je put u Bruxelles kako bi zatražio “bratsku” pomoć u provedbi arbitražne odluke, a ministar vanjskih poslova Karl Erjavec ponovio je na savjetovanju pred slovenskim diplomatima (4. siječnja) poznate ucjene; da će Slovenija, ako Hrvatska ne pristane na implementaciju arbitraže, onemogućiti njezino članstvo u schengenskom sporazumu i OECD-u. U razgovoru za RTV Slovenije, dan ranije, rekao je da će slovenska policija novčano kažnjavati hrvatske ribare koji budu ulazili u vode Piranskoga zaljeva koje su arbitražom dodijeljene Sloveniji. “Fakture ćemo im slati poštom, a ako ne budu platili, imat će probleme u Sloveniji prilikom ulaska”, zaprijetio je. Od donošenja Memoranduma o Piranskome zaljevu 1993., Slovenija spram Hrvatske stalno nastupa s nekakvim ultimatumima. Diplomatsko je rješenje graničnoga spora svojedobno propalo jer su slovenski predstavnici isključivo razmišljali kako zagrabiti što više hrvatskoga teritorija, a arbitražni postupak pretvorio se u prvorazredni skandal jer su od početka podlo varali. Granično pitanje koje je isključivo bilateralno, Slovenija na sve načine pokušava pretvoriti u multilateralno, sudbonosno za opstanak EU-a. Pritom se zaogrće međunarodnim pravom koje je najprimitivnije izigrala, na način balkanske krčme, što potvrđuju transkripti razgovora slovenskoga arbitra Jerneja Sekolca i agentice, državne dužnosnice Simone Drenik, koja je tražila od Sekolca da dodatno “pritisne” njemačkoga arbitra Bruna Simmu, na večeri u njegovu obiteljskome domu kako bi se ostvarile slovenske pretenzije na kopnu. Slovenski nasrtaji na hrvatsko područje, unatoč tomu što su 1944. predstavnici tadašnjih vlasti jasno utvrdili republičku granicu na kopnu, započeli su još pedesetih godina prošlog stoljeća. Tada je Slovenija, usprkos protivljenju tamošnjega stanovništva i svećenstva, anektirala 27 hrvatskih mjesta u sjevernome dijelu hrvatske Istre, južno od Dragonje, koja je uvijek bila etnička i jezična granica između dvaju naroda. I dok ta aneksija, recimo tako, ima nekakva iznuđena pokrića u odlukama republičkih i saveznih tijela bivše države, kojom je dominirala slovensko-srbijanska osovina, uspostavljena 1918., slovensku okupaciju prostora između Kanala sv. Odorika i rijeke Dragonje nisu ovjerili ni republička ni savezna tijela. Okupacija Svete Gere, koja je izvedena 90-ih godina, uslijedila je u vrijeme kad se Hrvatska suočavala sa srbijanskom agresijom, pa nije mogla braniti i svoju zapadnu granicu.
Slovenski su implementacijski zakoni okupacijski!
Agresija se ne provodi samo uz pomoć oružja, postoji čitav spektar mogućnosti ugroze suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Razni lokalni incidenti, pritisci i ucjene, zbog pretenzija na hrvatski teritorij, koje su dobile novi zamah nakon međunarodnog priznanja Slovenije, traju više od dva desetljeća. Najpoznatiji su blokada ulaska u EU i najnovije prijetnje sa Schengenom, nasrtaji na hrvatske ribare i prijetnje kaznama zbog toga što love u hrvatskome teritorijalnom moru. Sve se to mogu smatrati svojevrsnim oblicima rata protiv Hrvatske. Ako se sada Hrvatska ne suprotstavi pokušaju krađe dijela hrvatskoga teritorijalnog mora, onih 33 četvornih kilometara koji su na prijevaru u arbitražnome postupku oduzeti Hrvatskoj, gdje će slovenskim apetitima biti kraj? Ovo što slovenski premijer Miro Cerar i ministar vanjskih poslova Karl Erjavec pričaju o tzv. implementaciji arbitražne odluke, treba stoga nazvati pravim imenom: pokušajem okupacije hrvatskoga teritorija! U međunarodnome pravu nema jednostranih odluka, a ponajmanje jednostrane provedbe takvih odluka u graničnim sporovima. Svaki jednostrani akt, kao što je tzv. slovenska implementacija arbitražne odluke, koju Hrvatska smatra ništavnom, može se smatrati agresijom. I sve te slovenske implementacijske zakone koji su doneseni u tamošnjem parlamentu treba jednostavno nazvati – okupacijskim zakonima. Njihovoj eventualnoj provedbi treba se suprotstaviti svim političkim i pravnim sredstvima. Ne treba prihvatiti da se granično pitanje pretvori u ribarsko pitanje, što pokušavaju slovenske vlasti kažnjavanjem hrvatskih ribara. Obranom hrvatskoga teritorijalnog mora do crte sredine u Savudrijskoj vali i shodno tome u Tršćanskom zaljevu obranit će se i interesi ribara. Slovenske ucjene treba uporno objašnjavati i razobličavati po svijetu, kao i “slovensko humano preseljenje” malobrojnih žitelja, koji su navodno ostali s druge strane granice nakon arbitražne odluke. Treba svijetu stalno pokazivati i žilet-žicu kojom su zahvatili hrvatski državni teritorij, a željeli su se tobože obraniti od migranata. Na arbitražnoj odluci, utemeljenoj na prijevari, ne može se ništa sagraditi. Treba početi pregovore ispočetka. Nova rješenja za granična pitanja treba naći u bilateralnim pregovorima koji će polaziti od načela i rješenja koje nudi međunarodno pravo. Ako to ne može ova generacija slovenskih i hrvatskih političara, možda će moći neke iduće, sine ira et studio.
