Već dvadesetak godina neprekinuto pratim stanje na hrvatskome jezičnom prostoru pomalo i začuđen činjenicom da još nisam naišao na cjelovitu raščlambu položaja govornika hrvatskoga jezika barem u susjednim državama (dopuštam mogućnost da mi je takva raščlamba promaknula). Budući da nisam jedan od mnogih Hrvata koji žive u kondicionalu (Trebalo bi…), odlučih s cijenjenim čitateljstvom Hrvatskoga tjednika podijeliti vlastite spoznaje koje mogu biti korisne za razumijevanje položaja naših sunarodnjaka u susjednim državama, piše dr. sc. Domagoj Vidović u kolumni za Hrvatski tjednik objavljen 6. listopada 2022. godine.
Hrvati u Crnoj Gori između velikosrpskih posezanja i bočnih udara
Budući da se u posljednjih nekoliko brojeva Hrvatskoga tjednika opširno pisalo o položaju Hrvata u Crnoj Gori, iznijet ću tek podatak da je po službenome popisu pučanstva u Crnoj Gori 2011. popisan 6021 Hrvat (realno nas ima barem 10000, od čega oko 7000 u Boki i 3000 u Svebarju). Činjenica da 2529 Hrvata (37,13 %) svoj materinski jezik naziva srpskim, 2438 (35,80 %) hrvatskim, a 1375 (20,19 %) crnogorskim mora nas zabrinuti. Posljedica je to gotovo stogodišnjega potiranja (pa i djelomične zabrane uporabe) hrvatskoga imena u objema Jugoslavijama.
Koliko su razmjeri potiranja, najrazvidnije je na barskome području. Naime, još je Ivan Franjo Jukić 1861., koji nije bio pretjerano sklon uporabi hrvatskoga imena za svoje sunarodnjake u BiH, u svojim putopisima zapisao kako katolici iz Svebarja i okolice Prizrena sebe nazivaju Hrvatima. To su koncem XIX. stoljeća za Svebarje potvrdili književnik August Harambašić i jezikoslovac (i to vukovac!) Ivan Broz.
> Dr. sc. Vidović o srpskom svojatanju hrvatske književnosti: ‘Neka zakonski zaštite srpsku bajku’
> Dr. sc. Vidović: Udar na hrvatski identitet u Boki kotorskoj osnažen sve jačim pritiskom ideje ‘srpskoga sveta’
Razlike je u govoru između katolika, muslimana i pravoslavaca u Svebarju u svojemu radu Mrkovićki dijalekat 1969. isticao i crnogorski jezikoslovac Luka Vujović, a s dijalektološkoga gledišta staroštokavski su bokeljski govori po mnogim svojim značajkama znatno bliži dubrovačkomu govoru i južnočakavskomu dijalektu nego susjednim crnogorskim govorima. Sve su to činjenice, no stanje se na terenu (u Svebarju se tek 15 % Hrvata izjašnjava Hrvatima) upućuje na veliku zbunjenost i strah mjesnih Hrvata te izloženost vanjskim utjecajima bez dostatne potpore u domovini.
Hrvati u BiH između srpskoga čekića i bošnjačkoga nakovnja
U BiH hrvatski jezik ima položaj službenoga jezika, što je, uza sve probleme koje Hrvati ondje imaju u ostvarenju vlastite ravnopravnosti, velik pomak ne samo u odnosu na jugoslavensko (kad se srpska ćirilica prva učila u školama i u čisto hrvatskim krajevima poput zapadne Hercegovinu), nego i austrougarsko razdoblje (pri čemu smo i sami griješili jer smo, gle čuda, zbog unutarnjih sukoba propustili prigodu da službeni pravopis u BiH postane jedan hrvatski pravopis). Danas je hrvatska baština na dvostrukome, srpskome i bošnjačkome, udaru.
Srpski je udar najsnažniji u istočnoj Hercegovini iz koje su Hrvati uglavnom iseljeni te danas žive uglavnom na zapadu i jugu toga područja. Nekoć su nastanjivali i prostranstva Gornje Hercegovine (današnje općine Nevesinje, Kalinovik i Gacko), u kojima su do 1945. bili glavni veleposjednici). Ondje je u srednjovjekovlju živio nemali broj nositelja osobnoga imena Hrvatin, koje je ondje potvrđeno od XIII. st. Njega su nosili i vlastelini koje naši susjedi vole prisvajati poput Hrvatina Pićevića iz Dabra kod Stoca i Hrvatina Mrđenovića iz okolice Trebinja.
Štoviše, Trebinjsko-mrkanska biskupija više je od dvjesta godina starija od Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske, a istočnohercegovački su Hrvati izdržali čak 400 godina osmanlijske vladavine i još (ovisno o kraju) 100–250 godina vladavine Nemanjića. Osim potvrda osobnih imena Hrvoje, Hrvatin i Hrvajin na hrvatsku povijesnu nazočnost upućuju ikavski odrazi jata potvrđeni na stećcima i u povijesnoj toponimiji u okolici Trebinja, Ljubinja i Nevesinja. Naravno, ni to ne priječi dio srpskih jezikoslovaca da osobno ime Hrvoje ne nazovu srpskim ili da ikavicu, kojom govori tek pokoji Srbin, proglase srpskim idiomom.
> Dr. sc. Vidović: Ozren udario na hrvatski standard i spomenuo nekakav ‘labos’ iz kojega se nakon 1990. proizvodio hrvatski jezik
Bošnjaci, pak, uglavnom udaraju po baštini doslovno izmišljajući vlastitu povijest. Ovih mi je dana Ante Čuvalo natuknuo da je oživjela rasprava o Povelji Kulina bana iz 1189. U njoj je još prije petnaestak godina sudjelovao moj pokojni profesor Radoslav Dodig u nekoliko crtica razobličivši podmetanja bošnjačke strane. Po dobrome starom običaju manji je problem to što netko sa strane piše, mnogo je problematičnije to što su hrvatski mediji, pa čak i hrvatski dopisnici najprodavanijih hrvatskih dnevnika iz BiH, prenijeli podatak da je Povelja Kulina bana pisana „starobosanskim jezikom“ kao nešto najnormalnije.
Naši se dnevnici u BiH već dugo vremena prilagođuju tržištu, pa je valjda stoga sve više sadržaja štetno za Hrvate. Već se nekoliko desetljeća u bošnjačkome jezikoslovlju povijesna uporaba glotonima bosanski, kojim se ponajprije označivalo štokavsko narječje, pokušava upotrijebiti protiv Hrvata, pa se čak i Bartola Kašića naziva jednim od prvih opisivača bošnjačkoga (oni kažu bosanskoga) jezika, a u priručnicima iz povijesti toga jezika često se pronađu i gotovi svi bosanski i hercegovački franjevci kojima je tadašnja osmanlijska vlast uglavnom radila o glavi. Pritom se zaboravlja kako se arebica, arapsko pismo prilagođeno slavenskim jezicima, nazivalo i arvaticom te da je najstariji sačuvan tekst na tome pismu Hrvatska pjesma / Pjesma na hrvatskome Mehmeda Erdeljca s kraja XVI. stoljeća.
Tim su se pismom uglavnom služili bosanskohercegovački muslimani, a u manjoj mjeri i katolici (učenici klasične gimnazije u Visokome njom su se služili donedavna kako bi šifrirali poruke koje bi mogle biti sumnjive UDBA-i). Da u sebi nisu imali nikakve hrvatske svijesti, teško da bi spomenuto pismo prozvali hrvatskim imenom. Pritom je ponovno znakovito to kako se podatak da se arebica nazivala i arvaticom uredno navodio u inačicama Opće enciklopedije u Jugoslaviji, ali je nestao u njezinim izdanjima nakon 1990.
> Dr. sc. Domagoj Vidović: Opet smo godinu proveli u dokazivanju činjenice da je hrvatski zaseban jezik
Kad je riječ o imenoslovnoj baštini, treba napomenuti kako su se u hrvatskome fondu osobnih imena uščuvala srednjovjekovna osobna imena bosanskih vladara (npr. Tvrtko i Katarina), potpuno drukčija od muslimanskih imena sandžak-begova i paša, pa su bošnjačke tvrdnje o tome kako su Hrvati pridošlice u BiH bespredmetne. Nadalje, samo su Hrvati neprekinuto od kasnoga srednjovjekovlja do danas upotrebljavali prezimena. Naime, dok se u kasnome srednjovjekovlju uz osobno ime uvijek nalazi i kakav dodatak (pridjevak ili prezime), u osmanlijskim se popisima navodi osobno ime i ime oca njegova nositelja.
Dakle, Osmanlije su među nekatoličkim stanovništvom u BiH potpuno zaustavili postupak poprezimenjavanja, a među katolicima prezime učinili poluslužbenom kategorijom jer su prezimena među katolicima opstala isključivo usmeno i u matičnim knjigama te su tako dočekala XIX. stoljeće kad se prezimena ponovno uvode u službenu uporabu u BiH. Sve to ne sprječava dio bošnjačkih onomastičara u tvrdnjama kako osmanlijska osvajanja nisu utjecala na mjesni fond osobnih imena. Očito u podatku da je posljednji bosanski kralj nosio kršćansko ime Stjepan (koje su nosili mnogi stanovnici Bosanskoga Kraljevstva), a prvi bosanski sandžak-beg muslimansko ime Mehmed (koje prije njega ondje nije nosio nitko) nisu vidjeli problem.
Razgradnja hrvatskoga narodnog bića u Srbiji
U Srbiji se već petnaestak godina postupno oblikuje tzv. bunjevački jezik. Budući da je proglašenje kojega idioma jezikom ponajprije jezikoslovno pitanje, treba se osvrnuti na status bunjevačkih govora u dijalektološkoj, slavističkoj i općenito poredbenolingvističkoj literaturi. Svi relevantni suvremeni hrvatski i srpski dijalektolozi u svojim radovima i monografijama upotrebljavaju naziv bunjevački govor (u hrvatskoj literaturi i govor bačkih Hrvata). Taj govor pripada novoštokavskomu ikavskom dijalektu. Ni u relevantnoj slavističkoj ni u poredbenolingvističkoj literaturi bunjevački se govor nikad ne naziva jezikom.
Najčešće su se pri određivanju jezične pripadnosti bunjevačkoga govora članili genetskolingvistički i vrijednosni kriterij. Po genetskolingvističkome kriteriju bunjevački govori neosporno pripadaju zapadnoštokavskomu narječju, i to njegovu novoštokavskom ikavskom dijalektu. Taj dijalekt srpski dijalektolog Miloš Okuka u svojoj monografiji Srpski dijalekti (2008.) naziva zapadnohercegovačko-primorskim navodeći kako njime „govore Hrvati i Bošnjaci“. Domeće i kako je nekoć bilo Srba ikavaca u okolici Kupresa. Govornike srpskoga jezika koji govore tim dijalektom ne spominje u Bačkoj niti Bunjevce izdvaja u posebnu etničku skupinu. To je podudarno s podatcima Pavla Ivića (Dijalektologija srpskohrvatskog jezika: uvod u štokavsko narečje, 2001.) o tome kako su Srbi ikavci vrlo malobrojni, „po pravilu u neposrednom susedstvu predstavnika ostalih naroda“. (Iz novijih radova znamo da Srba ikavaca ima i u zapadnoj Srbiji, ali je zanimljivo da se drži da su se doselili iz Dalmacije, pa se i to uklapa u gore spomenutu tvrdnju.)
> Domagoj Vidović: Zašto je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik nekorektan naziv?
Tomu treba pridodati podatak da većina istraživača ishodište Bunjevaca traži u području omeđenom Neretvom i Zrmanjom, tj. zapadnu Hercegovinu i Dalmatinsku zagoru, krajeve u kojima su govornici novoštokavskih ikavskih govora i nekoć i danas gotovo isključivo Hrvati. Dakle, po genetskolingvističkome kriteriju bunjevački govori pripadaju hrvatskomu jezičnom korpusu.
Kad je riječ o vrijednosnome kriteriju, bunjevačka je književnost od svojih početaka u XVII. st. uklopljena u tijekove hrvatske književnosti. Posebice se to odnosi na djela bunjevačkih franjevačkih pisaca koji se ničim (pa ni isticanjem vlastite pokrajinske odrednice) ne izdvajaju od ostatka svojih slavonskih, bosanskih, pa i dalmatinskih kolega. Pritom se izdvaja slučaj Hrvat Bunjevac iz Sombora Ivan Ambrozović izdao 1808. „ilirski prevod“ Pričta Jovana Muškatirovića, što pokazuje kako srpski jezik Bunjevci nisu smatrali svojim.
Kad je riječ o kriteriju identifikacije govornika, na koji se mogu pozvati pobornici zasebnosti bunjevačkoga „jezika“, treba napomenuti kako pokrajinsku odrednicu Bunjevci u Bačkoj (ne samo u Vojvodini, nego i u Mađarskoj) upotrebljava hrvatska autohtona zajednica (dakle, ne samo pripadnici bunjevačke nacionalne manjine), ali i znatan dio Hrvata u zapadnoj Lici i sjevernoj Dalmaciji. Broj je Bunjevaca koji se smatraju Hrvatima stoga znatno veći od broja Bunjevaca koji se drže pripadnicima zasebnoga naroda. Činjenica da se tijekom habsburške vladavine jezik bunjevačkih Hrvata nazivao i pokrajinskom odrednicom (o razlozima zbog čega je bilo tako postoji opširna literatura), može biti argumentom samo ako se zanemari podatak da se isti jezik nazivao i dalmatinskim.
Sve navedeno nije spriječili subotičkoga gradonačelnika Stevana Bakića, koji je inače završio Fakultet za uslužni biznis u Srijemskoj Kamenici s 45 godina i Višu školu za sportske trenere u Beogradu s 42 godine, i vladajuću većinu u subotičkome gradskom vijeću (uključujući i stranke vojvođanskih Mađara) da se postave iznad jezikoslovne struke na štetu Hrvata.
Više govornika hrvatskoga jezika nego Hrvata u Sloveniji
U Sloveniji je 2002., tijekom posljednjega popisa koji je uključivao pitanja o narodnosnoj i jezičnoj pripadnosti pučanstva, popisano 35 642 Hrvata i 54 079 slovenskih državljana kojima je materinski jezik hrvatski, što je jedinstvena pojava na području bivše države (npr. Slovenaca je u Hrvatskoj 10 517, a govornika slovenskoga 9220).
Osim već poznate činjenice da su govori u Beloj krajini i nekim slovensko-hrvatskim pograničnim dijelovima Istre genetski hrvatski, u posljednje se vrijeme istraživanjem autohtonih Hrvata u Prekomurju i njihovim uklapanjem u slovensku naciju bavio Boris Golec. Jezičnu ravnopravnost i autohtonim je i doseljenim Hrvatima jako teško ostvariti s obzirom na to da im nije priznat manjinski status, a već se dvadeset godina njihov stvarni broj ne može utvrditi.
Školovanje na srpskome na Kosovu
Posebno je tragično stanje na Kosovu gdje je ostalo tek nekoliko stotina Hrvata (uglavnom u Janjevu). Ondje se djeca, kako navodi Tomislav Ćužiću u 743.–744. broju Vijenca, školuju na srpskome te hrvatski jezik njeguje isključivo Katolička Crkva.
Ne srljajmo kao guske u maglu
Već je i iz ovoga kratkoga pregleda položaja hrvatskoga jezika razvidno kako je nužno trajno pratiti osluškivati stanje u našemu susjedstvu kako se ne bismo svakih nekoliko godina čudili različitim oblicima posezanja za hrvatskom jezičnom i književnom baštinom, ali i kako bismo spriječili vlastite naivce u daljnjemu djelovanju. Priznavanje tzv. bunjevačkoga jezika (za kojega, uzgred budi rečeno, SANU nije imala stručnjake, ali je to nije spriječilo da podrži udaljavanje dijela Bunjevaca od hrvatske matice nazivajući idiom koji je srpskim akademicima nepoznat zasebnim jezikom, no što je to u istoriji srpske laži) potvrda je postojećih pokušaja da se svi štokavci ikavci proglase Srbima.
> Dr. sc. Domagoj Vidović: ‘Ko nam, bre, jezik raspolući?’
To, nažalost, ne vide neki naši jezikoslovci poput Siniše Vukovića, koji se razmeće usporedbama hrvatsko-srpskih razlika sa stanjem u Indiji, a očito mu nije poznato da se u Indiji govori stotinama jezika s vrlo različitim stupnjevima sličnosti, od velike do nikakve, kojima Beograd obilno plješće kad tvrde kako čakavski nije hrvatski (Kako li je ono Marulić zvao jezik Judite?), a i posljedice ćemo kajkavskoga jezičnog autonomaštva prije ili poslije oćutjeti na vlastitoj koži. Razgrađivanje hrvatskoga narodnog bića (Kako to najučinkovitije provesti nego razgradnjom jezika?) nikad nas nije daleko odvelo, a sustavna državna jezična politika nije na vidiku. Da postoji, nešto bi se poduzelo kako većina Hrvata u Crnoj Gori ne bi svoj materinski jezik nazivala srpskim ili crnogorskim te da se malobrojni hrvatski učenici na Kosovu ne bi obrazovali na srpskome.
Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 6. listopada 2022.
O autoru
* Domagoj Vidović (Metković, 1979.). Osnovnu je školu pohađao Metkoviću i Pučišćima na Braču, a gimnaziju završio u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. Od 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja. Dr. sc. Vidović danas je viši znanstveni suradnik te voditelj Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.). Predmetom je njegova užega zanimanja onomastika na rubnim hrvatskim prostorima, dijalektologija i akcentologija, a bavi se i prevođenjem s esperanta.
Objavio je tri samostalne knjige i četiri u suautorstvu te tridesetak izvornih znanstvenih radova. Ujedno je urednikom ili članom uredništva u više znanstvenih časopisa. Kao jedan od autora Školskoga rječnika hrvatskog jezika dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 2013. Dobitnik je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora za 2014. godinu. Godine 2016. dr. sc. Vidović dobio je nagradu Narona u području znanosti koju dodjeljuje Grad Metković. Od 2012. do 2022. uz kraće je prekide bio kolumnistom jezične rubrike (dvo)tjednika za kulturu Hrvatsko slovo.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
