Kad antifa u Hrvatskoj nema službenu deklariranu svoju i nezavisnu vlast, a njihova je vlast uvijek nezavisna, nepolitična i kako bi Milanović i Beljak rekli – narodna, onda navale na ulice. Jer ona tuđa vlast nikada nije dovoljno nezavisna prema njihovim strogim antifašiziranim mjerilima, piše Marko Ljubić za Hrvatsko kulturno vijeće.
Naročito kad je u pitanju – obrazovanje.
To je postala neka vrsta navike udružene antifa scene u Hrvatskoj, koja trenutno nema razloga urlati po ulicama protiv ministra/ministrice kulture, jer je prehrana redovita i cjelovita s vitaminskim sastojcima, kulturnjaci su smireni jer su dobili autonomiju koja znači odreknuće države od ciljeva svojih ulaganja i prepustila im pravo na „kulturnjačku“ arbitražu i kriterije, dobili su i turbo antifu Rafaelića na mjestu šefa HAVC-a koji uspoređuje Thompsonove koncerte i „masovnu hipnozu“ Thompsonovih pristaša s Hitlerovim nacistima u Nuernbergu, zet Kazo, Stipić i kompanija održavaju epohalne rezultate radmanizacije HRT-a, Valentićka nastavlja ravnorazrađivati HINA-u, Leković je preživio atentat zahvaljujući Orepiću, manje više – sve je pod kontrolom.
S obzirom da je Pupovac svoje ranoproljetne akcije odpupovao bar do druge polovice lipnja kad kreće novo jamarenje po Hrvatskoj uz pratnju Vulina i subraće iz SPC sve tamo do kraja kolovoza, kad se autentične vrste spremaju za zimu, neke i za zimski san s prikupljenim salom, preostalo je samo – navali na obrazovanje.
Jer, tko bi, kako bi Jokić rekao, pri zdravom razumu bio protiv znanja, ako primjenimo njegovu analogiju o potpori životu iz komentara Hoda za život?
Jel’ tako?
Ali, znanje je dvojbeno, nikako se ukrcati na taj vlak potpuno, onako pošteno i revolucionarno isključiti svaki utjecaj nazadnih roditelja, Katoličke crkve, zdrava razuma, pametnih ljudi, akademika, znanstvenika, teologa, filozofa. Pogotovo onih koji nisu pripremljeni za reforme u Goldsteinovoj prosvjetiteljskoj kuhinji, ili na Cambridgeu.
Žilav neki narod.
A tu je Jokić nezamjenjiv.
I Budak je doduše, ali Budak je navikao djelovati iz sjene, iako je iskočio onako kao medo iz brloga ovih dana očito jako iznenađen razvojem stvari oko kurikula. Nisam siguran u razloge njegovoga iznenađenja, ali nekako najviše naginje prema logici da, ako je toliko progresivaca što bi Hodak rekao, ostalo i zadržano u sustavu svega i svačega, ako televizijom, HAVC-om, filmom i podfilmom tresu i ravnaju progresivci, očito je iz prilično utemeljnih razloga Budak vjerovao da će progresivac Jokić nastaviti reformirati, i to kurikularno, naciju.
Pa se iz nekih razloga izjalovilo.
Pa u sedla zajaši par sto goniča znanja po prerijama Amerike, pardon Like i Korduna, na spremljenu matricu GOOD inicijative za građanski odgoj, pa poskoče na noge junačke onih dvjestotinjak udruga, srodnih da srodnije ne mogu biti, s više od pedeset profesionalnih aktivista koji se jedni drugima samoposuđuju za silne milijune ili godišnje milijarde, kao Mandžukić u Juventusu, pa – pravac Trg.
Na hladno pivo.
I, brijanje, kako bi uzavrela, da ne kažem napaljena Kekinovica rekla.
Tamo će se uz uzavrele misli i fantazije o znanju koje se toči u prvoj pivnici bez muke i bez motike, okupljenom pučanstvu, onome bez znanja napaćenome – obratiti On.
Nije Zuppa, ako ste u prvi mah to pomislili.
Nije ni Željko Jovanović čak.
Ni Fred Matić ili Franko Vidović.
Ništa, odnosno nitko od toga.
Boris Jokić.
Kažu da će biti i Budak.
Pa će Jokić besjediti o znanju, o crnom mraku, balkanskoj krčmi, o roditeljstvu. Jedino se malo valja pribojavati da ga kojim slučajem ne čuju iz Nadbiskupije pa odmah pokrenu – kanonizaciju. Jer bi sto posto dobio turbo suglasnost metropolita Porfirija.
Glavom i bradom, a i glasovnim mogućnostima.
Ne sumnjam da će i Maja Sever ili Sanja Mikleušević, zatim Domagoj Novokmet i Ivica Zadro, posvetiti tome skupu na Trgu bar sedam osam popodnevnih HRT emisija unaprijed da ne bi ispalo da oni najavljuju i promoviraju notornu borbu za opismenjivanje Hrvatske, Vrdoljak će se angažirati u ime „vasceloga“ HNS-a protiv izručivanja reforme u krilo Željke Markić, a Vesna će Pusić s bracom Zokijem otpjevati serenadu po notama Mile Kekina. Doduše, nadam se da su iz GOOD inicijative ipak osigurali dovoljan broj štapića vate za uši. Nije lako biti revolucionar.
Kako su ti ljudi prozirni i kako je hrvatski državni establišment – bezobziran.
Evo zašto.
Nakon jednoipolgodišnjega lamentiranja u javnosti, pri čemu su mu svi najvažniji a pogotovo državni mediji bili otvoreni kao nekakvom samoproglašenom i neupitnom prosvjetiteljskom mesiji, koje je zasnivano na porukama da obrazovanje mora biti depolitizirano, da se politika ne smije miješati u reformu, programe, izbore nositelja reformi, te da samo treba davati kao i svaki pristojan luđak novac za nositelje „nepolitičkih“ inicijativa i valjda epohalnih znanja, Jokić nakon što između više kandidata nije izabran za novog-starog reformatora, predvodi revoluciju.
I to na konju Šarcu, samo ne znam koliko on pije, koliko Šarcu daje.
Jokića nitko nikada nije vidio u televizijskoj emisiji u dijalogu s autoritetima u Hrvatskoj, s ljudima koji imaju i međunarodne znanstvene reference koje on nema, nikada ga nitko nije vidio, a sudjelovao je u stotinama emisija, na konferencijama za tisak, davao izjave, debatirao u panel emisijama, da o reformi koju provodi i predvodi sjedi sučeljen s akademicima, vrsnim filozofima, teolozima, sjajnim međunarodnim stručnjacima, koji su tjekom rasprave o kurikularnoj reformi poslali stotine i stotine radova, znanstvenih priloga, primjedbi i argumentiranih kritika na cijeli spektar umotvorina Jokića i njegove kompanije.
Rijetke su kritike koje su Jokićevoj reformi davale minimum relevantnosti.
Minimum.
Sporno je doslovno sve u tome što je taj čovjek i njegova bulumenta, te njegovi pozadinski umovi na čelu s Budakom – ponudio, počevši od metodologije priprema do ponuđenih modela i ciljeva, a to piše u tolikim, javnosti gotovo potpuno nedostupnim, radovima i ocjenama.
Jokić se nikada nije usudio javno u dijalogu jedan na jedan, baš nikada sučeliti s takvim ocjenama i mišljenjima. A vrištao je s ekrana i iz medija, pri čemu je u situacijama kad nije mogao izbjeći panel rasprave na HRT-u uredno slao izrazito nedorasle suradnike, sve navodne stručnjake koji su ispadali tužni, smiješni, ili tragikomični nasuprot sugovornicima, te s obzirom na ulogu koju im je netko „nezavisan“ namijenio i – jednako tako opasni.
Jokić je slao poruke i revolucionarne parole iz – svojih medijskih brloga.
Nedodirljiv znatiželjnicima i dostupan odabranim „progresivnim“ agitpropovcima.
Sad, kad je shvatio da je valjda jako precijenio i on i kompanjoni Plenkovićev centristički antifašizam, pa nije „izabran“ kao nekolicina progresivaca s početka teksta, imamo jauk i totalnu transformaciju „umivenoga“ Jokića.
Pa junak besjedi:
„Nije mi poznat niti akcijski plan Stručnog povjerenstva. Ne brine me to kao jednog kandidata u tom natječaju, brine me to kao roditelja. Svatko bi trebao biti upoznat s onim što se događa u odgoju i obrazovanju. Cijeli taj postupak, nije važno radi li se o meni, važno je da se radi o najcrnjoj balkanskoj krčmi, sve je netransparentno, radi se o mračnim procesima, koji nisu dobri. Žrtve svega toga su vjerojatno i izabrana kandidatkinja, a problem je u ministarstvu, koje nije dobro provelo proces”.
Na to se oberjunak Budak gromko prodere da novoizabrana Buljan Culej nikada nije upravljala velikim projektima, da nema reference kao Jokić, da je ovo, da je ono.
Pa da vidimo što nam junaci stvarno poručuju.
Prvo, zar je oberjunak Budak zabaravio da je Jokić upravljao samo svojim autom i kinderkolicima prije nego je sletio iz Cambridga na čelo – projekta reforme. I to bez ikakve konkurencije. A tko bi se normalan i javio, ako ćemo pošteno, kad odluke donosi Željko Jovanović i vlada, koja je sasjekla i drvo uz koje je nekakav hadezejac sjedio.
Kako to da jedan do jučer uljuđeni reformator, vrlo uočljivo discipliniranoga i pažljivo dresiranoga javnoga nastupa, Jokić sad najednom koristi takve ružne izraze i postaje žešći i militantniji antifa od Vilija Matule ili Urše Raukar, te Sarnavke i Borićke?
Iznenađenje?
Ma kakvi.
Mogao je svatko tko je pažljivo slušao njegove riječi i prije svega govor tijela vidjeti koliko goleme energije ulaže taj tip u to da ispadne široko prihvatljiv, da njegove riječi pune patetike ostanu na razini u Londonu naučene propagande za komuniciranje u upravljanju društvenim procesima u zaostalim neokolonijalnim plemenima.
Patetično pozivanje na svoje roditeljstvo s jedva skrivenom nakanom da stotinama tisuća roditelja oduzme slobodu izbora i nametne svoje vizije odgoja i preodgoja točnije, svinjarija je petparačkoga ranga još mizernijega propagandiste od agitpropovaca ispod bukve koji su 45., nahrlili u Zagreb i preodgajali Grad što metkom, što čakijom, što maljem, što čekićem, što žicom, do te mjere da mu je danas izbor Bandić ili Anka Mrak i to Taritaš.
A Jokić govornik na Trgu. O obrazovanju!?
Isti taj Jokić neku večer u „Petom danu“ navodno podupire pravo na Hod za život, ali ističe ono antifa – ali, pa kaže kako mu racionalno smeta to što onda ispada da svi oni koji nisu hodali ili koji javno ne podupiru Hod za život, automatski ispadaju – protiv života.
Ha, tu smo.
Kad se ne slažeš s Jokićevim antifama, onda si fašist, kad ne podupireš Pupovčeve svinjarije, srbofob si i rasist, kad ne stupaš u paradi „ponosa“ sa stotinjak profesionalnih gayeva i tisuću dvije profesionalnih antifa, homofob si i protiv ljubavi, kad se ne žvališ pred Katedralom, protiv si ljubavi i slobode, kad imaš primjedbe na Jokićevu reformu – nazadnjak si i zatucanac, makar te primjedbe izrekao nobelovac.
Koji su to kriteriji, kakvi su to standardi?
Petparački.
Nasilnički.
Kako dakle pomiriti jednima pravo na velike riječi i univerzalne pojmove, a drugima isto to pravo osporavati, po kojim to civilizacijskim dostignućima i mjerilima?
Jednostavno.
Trebate biti dobro podučen antifa i nemati socijalnih skrupula.
Eto, tako se dobije javno ovakav nakazni stav i postiže hrabrost izgovoriti ove nebuloze koje čujemo od Jokića i Budaka, eto tako se inicijativa GOOD sprema na Trg, revolucionari uskaču u sedla svojih „šaraca“ Severuše, Mikleuševićke i kompanije, pokreće se – vlak reforme.
Da bi se imalo ovakvoga reformatora u ovakvim okolnostima potrebno je prije toga nekoliko sitnica, koje „šarci“ s HRT-a nikada nisu ni pokušali podastrijeti javnosti.
Evo kanona i hodograma – aktualne revolucije.
Prva je sitnica da zatuče netko, najčešće onaj tko je na vlasti godinama, nacionalnu državu.
Drugo, da naciju zaludi s delekovidnice pričom o nužnosti učenja bez knjige, bez muke, s igricama i uz hladno pivo. I Index, da ne zaboravim.
Treće, još malo pripomoći dobrotvora Soroša, a to se postiže sjedeći gologuz na Ilici, urlanjem na Trgu, bubnjanjem, tu i tamo kakvim objavljenim atentatom, otkrivenim fašistom i slično.
Potrebno je da reformatora netko godinama prije toga započme pripremati za – preodgoj hrvatskoga naroda.
Pa se našega budućeg reformatora u Zagrebu usmjeri u istraživanje ocjenjivanja u školama, zatim se malo pozabavi statistikama ocjena u školama, pa uoči znanstvene dvojbe oko vjeronauka, onoga katoličkoga, pa mu netko osigura nekih milijun kuna za doktorske studije na Cambridgeu na Imperial Collegeu u Londonu, pa mu Soroš plati objavljivanje svih mogućih priopćenja, eseja, radova, knjiga i knjižica, pa dođe reformator u Hrvatsku, pa se slučajno dogodi da upravo ministar Jovanović i Budak pripremaju reformu, pa se slučajno sam prijavi naš reformator, bude jedini kandidat, pa se žrtvuje za narod svoj, pa postade – kurikul efendija.
A sad, kad ima konkurenciju, kad nema više ni Jovanovića ni njegovih trubadura, kad ni Marasa i Matića nešto ne ide u zadnje vrijeme, kad kolegica Sabina Glasovac bubnjari i antifuje zadarskim ribarima, onda je to mračno, crno, balkanska krčma, netransparentno.
Eto, takav je naš Jokić.
I još našiji Budak.
I daje se nalog revolverašima u medijima, počinje zabrinuto lamentiranje nad Hrvatskom, iskače Jokić iz pašteta, Budak se okuražio i započeo kurikularne litanije, a sve u ime – hrvatskih roditelja i djece.
I, eto Kekina.
I, eto prosvjeda.
Žalosni su to tipovi.
Međutim, tko bi suzu isplakao zbog toga što su oni žalosni, banalni, ili bio ganut njihovom silnom brigom za našu neprogresivnu djecu i djecu tolikih neprogresivnih Hrvata? Valja biti zabrinut što državna vlast koja je na izborima dobila potporu naroda, koji je na istim tim izborima jasno kaznio te tipove, drži po svim nacionalnim prozorima i na balkonima rupčiće s posudama za suze tih štetočina. A oni ih uvijek naplate, kako tako.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
