Bila je 2003., dakle prije točno dvadeset godina, kada je i formalno svojim imenom prestala postojati Jugoslavija.
Od 1992. godine do tada živjela je pod imenom Savezna Republika Jugoslavija, kao zajednica bivših jugoslavenskih republika Srbije i Crne Gore.
Svi oni koji su Jugoslaviju doživljavali kao nešto dobro, kao nešto svoje, mogli su je u tom vremenu izgraditi kao državu po mjeri čovjeka i zemlju za poželjeti u njoj živjeti. Svi su u njoj mogli ostvariti svoje snove i imati je za svoju domovinu.
Nisu im tamo u napretku smetale ustaše, ni hrvatski fašisti.
Nažalost i na patnju mnogih, umjesto izgradnje vlastite države jugoslavenska politika pokušala je svim sredstvima srušiti tuđe države, pogotovo Hrvatsku, čije postojanje je bila najveća prepreka postojanju Jugoslavije.
Bila je to ista stara politička kuhinja iza koje je uvijek u sjeni stajalo velikosrpstvo, umotano u celofan lijepog imena Jugoslavija.
>Miki Bratanić: Od Srebrenice do Bleiburga – zločini pod istim velikosrpsko jugoslavenskim simbolima
Cijena te zle politike bila je za mnoge previsoka.
Od Slovenije, preko Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te Kosova, jugoslavenska je narodna armija zajedno sa svojim pomagačima četnicima ubila previše ljudi i porušila previše domova, te napravila neizmjernu i nepovratnu civilizacijsku štetu za sve narode.
Naravno iz njihove jugoslavenske percepcije svi su drugi bili krivi za ta razaranja, svi samo ne oni. Svi koji su htjeli živjeti samostalno u svojim državama bili su krivi.
Bili su krivi i Srbi koji su željeli živjeti mirno u samostalnoj Srbiji, a pogotovo su bili krivi oni Srbi koji su željeli živjeti mirno u samostalnoj Hrvatskoj.
Tih devedesetih godina sve su prijašnje jugoslavenske maske pale s njenog lica. Slike razaranja i ubijanja nisu se više mogle sakriti, kao prije.
Jugoslavija je postala sinonim za zlo, koje je konačno bez maske bilo vidljivo javno na svjetskoj razini.
Jugoslavenska politika je u svojoj vlastitoj zemlji stvarala kriminal, a u susjednim zemljama zločine, etnička čišćenja i genocide.
Zato je bila podvrgnuta međunarodnim sankcijama i izolaciji.
U toj Saveznoj Republici Jugoslaviji vladali su neimaština i siromaštvo, te neviđena inflacija.
Na novčanici s likom Jovana Jovanovića Zmaja pisalo je 500.000.000.000 jugoslavenskih dinara. PETSTO MILIJARDI.
(Za one koji ne znaju najveći apoen kuna u Republici Hrvatskoj bio je tisuću, a za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske pet tisuća.)
Jugoslavija je službeno prestala postojati 4. veljače 2003. godine.
Usprkos velikim naporima njenih lobista da je i danas prikažu kao isključivo nešto lijepo, ona će ostati zauvijek zapisana u kolektivnoj globalnoj memoriji kao jedno veliko zlo, u čije su ime kontinuirano činjeni zločini kroz gotovo čitavo jedno stoljeće, od one prve tiranske kraljeve Jugoslavije, preko one druge komunističke Titove, sve do one treće i posljednje radikalne Miloševićeve.
>Miki Bratanić: Priča o tisuću kuna iz Nezavisne Države Hrvatske
Ovo je 2023. godina. Jugoslavije nema imenom već dvadeset godina.
Hrvatska postoji i živi bez nje.
U temeljima Hrvatske su branitelji i njihov antifašizam kojim su obranili Hrvatsku od jugoslavenske politike.
Ipak, danas svima može biti jasno prateći medije kako Jugoslavija nije umrla potpuno. Ona živi i dalje u glavama mnogih. Najviše živi u glavama onih kojima su glave napunjene uvjerenjem kako je sve ono zlo koje je Jugoslavija napravila u raznim svojim obličjima i ideologijama bilo zapravo za dobro.
Oni bi je rado vratili u život, u nekom četvrtom obličju.
Ali za oživljavanje Jugoslavije potrebna je smrt Hrvatske.
Da bi Jugoslavija živjela, Hrvatska mora umrijeti.
K tome je usmjereno njihovo zlo, oduvijek bilo i ostalo.
Zato bi bilo dobro činiti dobro i ne puštati zlo iz onih glava.
Neka to zlo konačno pojede i umrtvi samo sebe, zatvoreno u sebi, kako je već pojelo i umrtvilo Jugoslaviju.
A mi živimo u miru i dobru.
Mir i dobro svima.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
www.mikibratanic.com
