Miki Bratanić: Priče iz Hrvatske – tko je ubio Bušiće, tko su to teroristi i ostalo

“Tko je ubio Zvonka Bušića” nova je knjiga iz pera Tihomira Dujmovića, ukupno osma, koja uz naslove kao što su “Hrvatska u raljama djece komunizma” i “Hrvatske novinarske tragedije” podiže povijesni tepih pod kojim je nakupljeno i sakriveno previše onoga što je davno trebalo biti rasvjetljeno tj lustrirano. Knjiga je namjenjena onima koji žele znati nešto više i koji slute da možda nije baš sve onako kako su nam govorili.

A govorili su nam svašta i govore nam i danas, pa knjigu toplo preporučam.

Na poseban način preporučam svima u knjizi pročitati deklaraciju koju je napisao Bruno Bušić, a Zvonko Bušić je želio da se ista objavi u svim većim američkim medijima. U njoj je opisan položaj Hrvata u Jugoslaviji, želja za samostalnošću Hrvatske, te vizija kako bi ona trebala izgledati. Ovdje ističem samo neke meni interesantne ulomke aktualne čak i danas:
– “…vodi se mahnit napad, bez presedana bilo kada i bilo gdje na hrvatski jezik…”
– nošenje hrvatskog grba uklesanog na hrvatskom kamenom spomeniku iz 9. st. izjednačava se sa zlom”
– “pjevanje starih rodoljubnih, pa čak i sentimetalnih hrvatskih pjesama označuje se kao urotnički, čak teroristički čin…”
-“…pomoću ekonomskog izrabljivanja političkog pritiska i policijskog terora, najvitalniji dio hrvatskog stanovništva prisiljava se na emigriranje, a kroz taj se novi oblik genocida namjerno istrebljuje hrvatski narod”
-“od 12 akreditiranih diplomatskih jugoslavenskih ambasadora u Washingtonu od 1970. nijedan nije Hrvat.”

A ovo je završetak deklaracije:
“Hrvatska prema našem poimanju jest država slobodnog naroda i pravednog društva, izvan svih ideoloških političkih, gospodarskih i vojnih blokova, dobrovoljno sastajalište Istoka i Zapada. Hrvatska nije na ponudi na međunarodnoj dražbi, nego naprotiv, ona igra svoju integralnu ulogu u sudbini svijeta dosljedno. Mi se borimo za Hrvatsku koja će za sve narode biti ili draga prisutnost ili voljena domovina.”

Autor ovog vizionarskog i iznimno demokratskog dokumenta Bruno Bušić ubijen je od strane jugoslavenske tajne službe, kao i mnogi drugi naši intelektuaci koji su željeli samostalnu, demokratsku i uljudnu Hrvatsku državu, Hrvatsku u kojoj neće biti terora nad narodom.

To im je bio krimen.

Jednako kao i Zvonku Bušiću, koji je po američkom zakonu odslužio svoju kaznu za teroristički čin, ali je i nakon što je postao slobodan čovjek u Hrvatskoj državi i dalje nosio etiketu terorista. Premda je i sudac koji ga je osudio javno prije izricanja presude rekao da ga ne smatra teroristom, na hrvatskoj etiketi i danas još uvijek piše: “ubio je jednog američkog policajca” i “ugrozio sigurnost putnika u avionu” – zato je terorist!
I točka! Nema dalje priče! Ni rasprave! Ni podizanja tepiha! Neka ostane sve na tome!

A nije komunističkoj vlasti u Jugoslaviji onda i njihovim ideološkim nasljednicima u Hrvatskoj danas bilo niti će ikad biti do američkog policajca ni do sigurnosti putnika u avionu.

Od posijanih jugoslavenskih mina iz domovinskog rata u Hrvatskoj je do sada poginulo 518 osoba od čega 38 policajaca i NITKO za to nije proglašen teroristom. Tih mina u hrvatskom tlu je još oko 70.000, sa ugraviranim imenom Jugoslavije i zvijezdom petokrakom!
Koliko ih je ukupno bilo? Koliko je trebalo terorista da ih postave? I jesu li oni uopće teroristi? Jesu li i oni ugrozili sigurnost putnika u ovom avionu koji se zove Hrvatska??? Ugoržavaju li ga još i sada?
Usput, Hrvatska je za razminiranje potrošila 5 milijardi kuna iz proračuna tj iz naših džepova. Do sada!

A Jugoslavensku brigu za putnicima najbolje ukazuju i dokumenti koji potvrđuju kako su lobirali da se avion sa “teroristima” i putnicima sruši ukoliko iz francuskog poleti prema jugoslavenskom zračnom prostoru.

Njima je bilo samo do očuvanja Jugoslavije, fotelja i plaća. Za njih su bili spremni ubijati. I ubijali su. Lude i istinu. I danas ubijaju svojim zlim jezikom. Teroriziraju narod i tjeraju ga vani. A nitko od tih jugoslavenskih službenih državnih terorista nikad nije bio osuđen. Nikad. Nijedan. Raspadom Jugoslavije samo su zamjenili fotelje i opljačkali Hrvatsku, ispunivši proročanstvo Bruna Bušića; “najgore će biti kad nas naši budu krali, te prodavali svjetskim jebivjetrima”, jer znao je on još onda tko će biti na položaju za krađu i rasprodaju, kada za to dođe vrijeme.

I danas, čim im spomeneš ime “Zvonko Bušić” odmah skoče. Jer on je terorist. Čak i sad kad je mrtav, opasan je. A zapravo se boje deklaracije i njenih ciljeva, kao i onda. A cilj je “država slobodnog naroda i pravednog društva”… SLOBODAN NAROD I PRAVEDNO DRUŠTVO – Njima to zvuči kao opća opasnost.

Na dan kada je Zvonko Bušić izvršio samoubojstvo na društvenoj mreži Facebook napisao sam sljedeće:
“Zvonko Bušić je u američkom zatvoru izdržao 32 godine, a na hrvatskoj slobodi 5 godina!”

Točno ovo sam napisao.
Za ovu iznesenu činjenicu i istinu zaradio sam nevjerovatan napad, uvrede i osude “prijatelja” koji su svojim stavovima terorizirali moju istinu, te me po kratkom postupku optužili, osudili i kaznili. Kaznili zbog istine. Dok su me oni verbalno terorizirali svi su ostali šutjeli. Okrenuli su glavu.

I tada sam se odlučio na društvenomrežno samoubojstvo; UGASIO SAM FACEBOOK…
A to zapravo i nije bio neki čin. Više poraz istine i dobra pred lažima i zlom. Ali koga briga.

Uglavnom, evo 5 godina nakon toga, a 42 godine nakon onoga, čitam neke “ugledne” portale, koji prenose vijest o promociji knjige i praizvedbi predstave “Tko je ubio Zvonka Bušića”.
Koliko istih ponovljenih laži, podmetanja, licemjerja, mržnje, zla…a najviše licemjerja.
Ne znam jesam li u 2018. ili 1976. ili možda u 1948.
Ne znam jesam li u Jugoslaviji ili u Hrvatskoj.
Možda je najbolje ništa i ne znati. Možda.

Skrivanje dobra iza zla i zla iza dobra nije dobro.
Oni koji su, bez namjere da itko pogine koristili minu u cilju stvaranja Hrvatske, zovu se teroristi, a odslužili su kaznu. A oni koji su koristili minu s namjerom da nas pogine što više u cilju rušenja Hrvatske, ne zovu se teroristi i nisu odslužili nikakvu kaznu.
To nije dobro.
Kao što nije dobro da novinari koji ukazuju na ove činjenice dobivaju otkaz i bivaju izrugivani, a oni koji ih skrivaju budu dobro plaćeni.

A najbolje plaćeni novinari uvjeravaju nas da je u Hrvatskoj devedesetih bio građanski rat. Građanski rat u kojem su neki građani imali toliko mina da ih je u ovoj izmučenoj hrvatskoj zemlji još 70.000, od kojih će i narednih godina ginuti naša djeca. I nitko za to neće biti proglašen teroristom.

Ipak, nije sve tako crno.

Tihomir Dujmović zapisao je jednu zanimljivu rečenicu: “Za ovo što pišem bi me 1945. streljali, 1971. zatvorili, a danas mi samo daju otkaz”. Gledano sa distance, uz malo sarkazma, možda ipak idemo “na bolje”.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr