Milanovićevo napuštanje povijesnih odora označava početak zanemarivanja višestoljetne hrvatske povijesti i tridesetogodišnje povijesti suvremene hrvatske države

Foto: Fah/Roberta F. (Fotomontaža: Narod.hr)

Predsjednik Zoran Milanović u četvrtak 28. svibnja napisao je na svojem Facebooku kako „tradiciju hrvatske vojske ne treba tražiti u kraljevskim gardama otprije 150 godina koje su zatirale hrvatski identitet“. Zaključio je kako „naša državnost, kada je vojska u pitanju, počinje upravo onda kada je osnovana moderna Hrvatska vojska, prije 29 godina“. Te se riječi odnose na njegov čin napuštanja tradicionalnih povijesnih odora Počasno-zaštitne bojne.

Ovdje se s pravom nameće nekoliko pitanja. Prvo je povijesne naravi: koja je to vojska prije 150 godina zatirala hrvatski identitet? Je li to Jelačićeva vojska, koja je u ratu 1848. obranila hrvatsku državnost pred ugrozom mađarskoga revolucionarnoga nacionalizma? Ili je to Kraljevsko hrvatsko domobranstvo, koje je nosilo hrvatska obilježja i kojim su zapovijedali hrvatski časnici na hrvatskom jeziku, a koje je bilo jednim od glavnih izraza hrvatske državnosti i identiteta u okviru Austro-Ugarska Monarhije?

> Puhovski nakon što je Milanović odlučio ukinuti Počasnu bojnu: ‘To je kič kojim je Tuđman pokušao ublažiti svoj militarizam’

Drugo je pitanje ustavne naravi. Predsjednik je više puta ponovio (a s takvim je programom i dobio izbore) kako će biti vjernim čuvarom hrvatskoga Ustava. Taj pak Ustav, za razliku od većine drugih zemalja, započinje izvorišnim osnovama. U njima se prikazuje povijest hrvatske državnosti, tj. njezini korijeni i kontinuitet kao temelj i osnova suvremene hrvatske države i njezine neovisnosti. Koliko je dakle izjava o državnosti koja počinje prije 29 godina u duhu hrvatskoga Ustava?

Treće je pitanje dosljednosti. Ako bismo i prihvatili načelo o „29 godina državnosti“, onda nema sumnje da su povijesne odore Počasno-zaštitne bojne nastale vrlo brzo nakon osnutka Hrvatske vojske te su ju pratile kroz ova tri desetljeća. Dakle, neovisno o starijoj povijesti, one su se uspjele ustaliti u Republici Hrvatskoj i postati dijelom njezine tradicije. Njihovo je napuštanje ne samo izraz zanemarivanja višestoljetne hrvatske povijesti, već i tridesetogodišnje povijesti suvremene hrvatske države.

Govoreći o dosljednosti, možemo postaviti i četvrto, provokativno pitanje. Ako se toliko želimo odmaknuti od naše starije povijesti, te se usredotočiti samo na ono što počinje devedesetih godina prošloga stoljeća, hoće li se onda predsjednik na tom tragu zalagati i za ukidanje Dana antifašističke borbe?

Zaključit ću riječima François-René de Chateaubrianda, velikoga francuskoga mislitelja koji je opisivao svoju domovinu kao „staro drvo čiji smo panj dužni očuvati ako na njegove grane želimo ucijepiti nove plodove“. Naime, „dobro je i korisno u onom što je novo pronalaziti tragove starih običaja“.

*Autor Antonio Akmadža je teolog, novinar i prevoditelj. Diplomirao je teologiju na Katoličkom Bogoslovnom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu nakon čega je radio u Muzeju Ivana Pavla II. i primasa Wyszyńskoga u Varšavi. Jedan je od osnivača i urednika poljskog katoličkog mjesečnika i portala Adeste.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr