Prof. Miliša: Ljudi koji su prebrodili najveće boli odbacuju životne trivijalnosti

Za (društvene i osobne) promjene nikada nije kasno. Ako vjerujemo da je sve unaprijed predodređeno, onda se prepuštamo stihiji života. Oni koji bježe od promjena uvijek će naći brojne izgovore. Ljudi koji nisu spremni na promjene vjeruju u sudbinu, slučajnost(i) ili višu silu. Te riječi su izmišljene, a njih ljudi koriste kao “razloge” za pasivnost., piše za Narod.hr dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.

Život je potraga za smislom, a opasnost je u čekanju i/ili nereagiranju na životne drame kroz koje prolazimo. Nespremni za promjene su “poput stolice za ljuljanje. Neprestano će vas držati u pokretu, ali vas nikamo neće odvesti” (Lou Ann Snith). Upravljati svojim životom znači “izbjegavati linije manjeg otpora” (Eilen Mulligan).

Za (društvene i osobne) promjene nikada nije kasno. Nažalost, većina ljudi se ne žele mijenjati, ali očekuju promjene od drugih. Ako vjerujemo da je sve unaprijed predodređeno, onda se prepuštamo stihiji života. Ljudi odustaju od promjena jer vjeruju u sudbinu, ne vjeruju sebi, nemaju smisao života, žive u prošlosti, boje se budućnosti, žrtve su konformizma ili vjeruju “filozofiji” nezamjeranja, očekuju samo promjene od drugih, uvjereni su da svijet postoji samo radi njih, očekuju trenutačna rješenja te žive u strahu od promjena u sebi i svijeta oko sebe, rizika i neuspjeha… Naš život je u stalnoj potrazi za novim izazovima i/ili promjenama.

U potrazi za smislom

U jednom razgovoru Dalaj Lamu su upitali što ga na svijetu najviše iznenađuje, a odgovorio je više nego poučno: “Čovjek. Zato što žrtvuje svoje zdravlje da bi zaradio novac. Zatim žrtvuje taj isti novac da bi povratio izgubljeno zdravlje. Ujedno je i toliko zabrinut zbog svoje budućnosti da ne uživa u sadašnjosti. Rezultat je da živi kao da nikada neće umrijeti, a onda umre kao da nikad nije živio” . Kada čovjek u paklu života pronađe smisao života, tada otkriva misterij života. “Kad naše rane prestanu biti izvor neugodnosti i postanu izvor izlječenja, tada postajemo ranjeni iscjelitelji” (Henry Nouwen).

Eugene Ionesco prikazuje situaciju kada ljudsko postojanje gubi svaki smisao u dramskoj uspješnici Stolice, u kojoj dva glavna lika dovode svoju egzistenciju do potpunog besmisla. Lak život (s mnogo nepotrebnih stvari) stvara zabludu o poštenu životu kako bih imao/la sve što i drugi.

Kriza života jest “kriza smisla” (Tomislav Ivančić). Ključ opstanka i napretka jest probuditi (ili očuvati) zanimanje za promjene u suodnosu sa smislom života. Analogno ovome Steve Jobs upozorava: “Dosegao sam vrh uspjeha u poslovnom svijetu. U tuđim očima moj život je vrhunac uspjeha. Ali osim posla, imam vrlo malo radosti u životu… U trenutku, dok ležim bolestan na krevetu i prisjećam se svog života, shvaćam da sva priznanja i bogatstvo, na koje sam se toliko ponosio, izgledaju blijedo i beznačajno prema licu neizbježne smrti… Materijalne stvari koje se izgube mogu se naći. Ali jedna stvar se nikada ne može naći kad se izgubi – život!”

Život je prihvaćanje teških dionica života kao izazova

Većina sanjari o boljem životu, a tek malen broj ljudi živi svoje snove. Negativni događaji su prolazni, a postaju pozitivni kada postaju životni orijentiri. Sve veći broj ljudi kao da odustaju od života. Pričaju svoje “drame”, kao da drugi nisu nosili ili nemaju svoje znatno veće “križeve”. Za takve ima sljedeća poučna priča: “Zamislite da ste rođeni 1900. Kad imaš 14 godina počinje Prvi svjetski rat i završava kad imaš 18 s 22 milijuna mrtvih. Nedugo zatim svjetska pandemija, gripa tzv. Španjolka, koja je ubila 50 milijuna ljudi. Izađeš živ i slobodan, i imaš 20 godina. Onda u dobi od 29 godina preživiš globalnu ekonomsku krizu… Imaš 39 godina kada počinje 2. svjetski rat a završava se kada imaš 45 godina… s više od 60 milijuna mrtvih… U 2020. godini mnogi od nas žive u udobnosti, imaju pristup različitim izvorima zabave kod kuće i često imamo više nego što je potrebno. Ali ljudi se žale na sve… Ali čovječanstvo je preživjelo mnogo ozbiljnije okolnosti i nikada nije izgubilo radost života. Možda je vrijeme da budeš manje sebičan, prestani cviljeti i plakati.” Moj komentar na ovu priču je da se u osobnim i društvenim dramama lakše razdvaja važno od nevažnoga. “Neživot je postavljati na život takve zahtjeve da smo uvijek nezadovoljni životom” (Ivan Golub u knjizi Čežnja za licem). Slijedom Golubovih misli, mogli bismo reći da je život prihvaćanje teških dionica života kao izazova, a neživot odbacivati teške dionice kao nepremostive zapreke. “Kad god čujem nekoga kako kaže da je život težak, uvijek ga imam potrebu upitati: ‘U usporedbi s čime?’” (Sydney J. Harris).
Joe Dispenza u knjizi Placebo ste vi smatra da je pretpostavka mijenjanja naših života stvaranje novih misli koje će nas voditi do novih odabira, a novi odabiri do “novih ponašanja. Nova ponašanja trebala bi stvoriti nova iskustva koja će nas nadahnuti da razmišljamo na nove načine”. Kad smo učvrstili namjeru za promjenama, tada ne možemo pristati na samozavaravanje, puzanje ni pred kim, tada se oslobađamo straha ili dodatnih trauma i uviđamo važnost promjena!

Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da se naš život sastoji od “faza progresivnog buđenja koje uključuju i duhovna otkrića”. Duhovnost, tvrdi on, pomaže da otkrijemo životni smisao, “čak i tijekom bolnih osobnih tragedija, kriza, stresnih razdoblja, bolesti, boli i patnje”. Vjera nam osnažuje volju i daje smisao života. “Samo vjera produljuje čovjekovo postojanje…” (John Henry Newman). Svoju sadašnjost većina percipira kao prokletstvo. Zato ću prije poduprijeti svaku pogrješku entuzijasta negoli bilo čiju nezainteresiranost.

Ljudi koji su prebrodili najveće boli sastavljaju listu prioriteta, odbacuju životne trivijalnosti, sami odlučuju, ne opterećuju se nerazumijevanjem drugih. Dijalektika razvoja poučava da istine dolaze iz suprotnosti, primjerice, kada shvatimo da darivanje dolazi kada pokopamo egoizam, oslobađanje dolazi kada pronađemo smisao života, kada razumno ponašanje dođe iz nerazumnog, a kultura života iz kulture smrti. Važno se upitati kako se drugi osjećaju zbog mene, jer naš odnos prema drugima otkriva veliki dio našeg Ja.

Bježanje od promjena i izgovori

Američki sociolog Philip Wexler jednom je komentirao da se nalazimo na raskrižju dvaju suprotstavljenih pristupa – “jednog koji analizira sadašnjost pomoću prošlosti i zadovoljava se postojećim stanjem, i drugog koji promatra sadašnjost pomoću ideala budućeg društva i tako pokazuje zahtjeve da se sadašnjost mijenja”. Podijeljenost na privatni (individualni) i javni (konformistički) život utječe na povećanje pasivizacije, odbijanje rješavanja društvenih problema i smanjenje prosocijalnog ponašanja. Zato Mahatma Gandhi apelira: “Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu!”

Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe smatra da se naš život sastoji od “faza progresivnog buđenja koje uključuju fizička, mentalna, emocionalna i duhovna otkrića”. Smatra također da pomaganje ljudima otkriva temeljnu svrhu života. Zato Jorge Bucay u knjizi Put duhovnosti predlaže: “Pokušajte barem jedan dan promijeniti svoju rutinu ili navike.”
U fizici je poznat zakon inercije, odnosno prvi Newtonov zakon prema kojem svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po pravcu sve dok vanjske sile ne uzrokuju promjenu tog stanja. Tako su i ljudi skloni ostati tamo gdje jesu u svojim mislima, vjerovanjima, ponašanjima, izborima… Da bi se „maknuli“ sa zacrtane točke ili pravca kojim se kreću – treba uložiti trud.

Oni koji bježe od promjena navode brojne “razloge”, a radi se o izgovorima. Takvi se udaljavaju od problema drugih, a očekuju od drugih razumijevanje. Pronalaze izgovore, primjerice da na vlastiti život ne mogu utjecati, jer je sve (navodno) predodređeno. Ljudi koji nisu spremni na promjene vjeruju u sudbinu, slučajnost(i) ili višu silu. Te riječi su izmišljene, a njih ljudi koriste kao “razloge” za pasivnost. Žive u hotimičnoj obmani. Zaokupljeni su pitanjem što će drugi misliti o njima, ali ne pitanjem kako drugima pomoći. Brzi su u osuđivanju drugih, ali ne i u samoprocjeni vlastite (su)odgovornosti. Žele promjene bez vlastitog angažmana. Nije presudno ono što su nam drugi uradili, nego što smo učinili u vezi s promjenom svojih (ranijih) odnosa.

Svoju sadašnjost većina percipira kao prokletstvo

Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da se naš život sastoji od “faza progresivnog buđenja koje uključuju i duhovna otkrića”. Duhovnost, tvrdi on, pomaže da otkrijemo životni smisao, “čak i tijekom bolnih osobnih tragedija, kriza, stresnih razdoblja, bolesti, boli i patnje”. Vjera nam osnažuje volju i daje smisao života. “Samo vjera produljuje čovjekovo postojanje…” (John Henry Newman). Svoju sadašnjost većina percipira kao prokletstvo. Zato ću prije poduprijeti svaku pogrješku entuzijasta negoli bilo čiju nezainteresiranost.

Ljudi koji su prebrodili najveće boli sastavljaju listu prioriteta, odbacuju životne trivijalnosti, sami odlučuju, ne opterećuju se nerazumijevanjem drugih. Dijalektika razvoja poučava da istine dolaze iz suprotnosti, primjerice, kada shvatimo da darivanje dolazi kada pokopamo egoizam, oslobađanje dolazi kada pronađemo smisao života, kada razumno ponašanje dođe iz nerazumnog, a kultura života iz kulture smrti. Važno se upitati kako se drugi osjećaju zbog mene, jer naš odnos prema drugima otkriva veliki dio našeg Ja.

Psihijatrica Katarina Dodig – Ćurković nedavno je u svojoj kolumni za Glas Slavonije zapisala: “Nikada ništa nije savršeno, ali isto tako nije ni sve crno, čak ni kada se takvim čini. Ako dolijete malo boje, ne mora nastati siva. O vama ovisi! Za promjenu, počnite od toga da oprostite prvo sebi, onda ljudima uokolo vas. Ionako, kada pogledate unatrag, mnogi ljudi više nisu dio vašeg svemira. Upravo zbog toga dajte šansu onima koji su još u njemu. Dajte šansu i sebi. Nema ništa gore nego jednoga dana reći: “Žao mi je što nisam probala/probao“.

Zaključno

Ključ opstanka i napretka jest probuditi (ili očuvati) zanimanje za promjene u sebi i svijetu oko sebe te staviti u odgovarajući odnos između životnog smisla i potrebama za promjenama. Život je prihvaćanje teških dionica života kao izazova i zato je važno znati da nikada nije kasno za prevrednovanje naših prioriteta. I zato nam treba shvatiti i primijeniti u svakodnevici misli o životu majke Tereze. Evo nekih: “Život je san – učini ga stvarnim. Život je izazov – suoči se s njim. Život je dragocjen – njeguj ga. Život je bogatstvo – čuvaj ga. Život je ljubav – uživaj je. Život je tajna – pronikni je. Život je obećanje – ispuni ga. Život je tuga – nadiđi je. Život je borba – prihvati je. Život je tragedija – uhvati se s njom u koštac. Život je avantura – usudi se. Život je život – brani ga”.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

** Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.