Iako se do prije par mjeseci činilo kako je HDZ sa svojom Domoljubnom koalicijom siguran pobjednik parlamentarnih izbora koji će u Saboru imati potrebnu većinu za sastavljanje Vlade, malo je tko mogao reći da će dva velika stranačka bloka, jedan koji nas je uvjerio da ne može i drugi koji nas nije uvjerio da može, proglašenje izbornih rezultata dočekati u „egalu“.
Kao relevantna politička opcija nametnuo se Most nezavisnih lista na čelu s mladim metkovskim gradonačelnikom Božom Petrovim. Ovdje ne želimo ulaziti ni u kakve teorije zavjere čiji je tko igrač (kao da SDP i HDZ nisu nečiji igrači) nego samo konstatirati da je Most, iako šarolik, postao relevantna politička snaga i opcija koja, bilo to pretenciozno ili ne, postavlja uvjete za sastavljanje Vlade. Čini se da će u tome i uspjeti, samo ako ostanu do kraja dosljedni, što je u ovom okolnostima prilično teško. Politika je… znate kako narod kaže – umjetnost mogućega. Tu će mnogi upozoriti Mostovce kako su potrebni kompromisi, ali bi svatko, pa i oni, trebali znati: kompromisi da, ali s kime. Bruno Kreisky, kancelar koji je reformirao Austriju rekao je: spreman sam razgovarati sa svima, osim s korumpiranima i pokvarenima. To bi mogao biti putokaz i Mostu odluci o mandataru buduće Vlade, koja je u trenutku dok ovo pišem toliko neizvjesna, da uključuje i mogućnost novih parlamentarnih izbora.
Proces zdrav za politiku i društvo
Pritom ne smiju zaboraviti tko su oni, ali i tko su birači koji su im dali glas i iz kojeg razloga. Za nas kao narod, ne samo za birače koji su odabrali Most, jako je važno da se stvari počinju mijenjati, da se demokratski procesi nastavljaju i da je konačno slomljeno dvovlašće HDZ-a i SDP-a, osim ako se ne odluče ući u veliku koaliciju, čime će konačno pokazati je li im stalo do naroda ili do samih sebe i vlastitih fotelja. U sljedećem mandatu, Sabor bi opet mogao dobiti na važnosti jer je u posljednjih nekoliko godina on bio samo servis za dizanje ruku, a sve važne i presudne odluke donosile su se na užem kabinetu Vlade ili čak u stranačkim prostorijama. Proces koji je zdrav za politiku i društvo mogao bi biti ugrožen kupovanjem pojedinih zastupnika Mosta od strane „velikih igrača“, koji ne prežu ni od čega i spremni su ponuditi nekoliko stotina tisuća eura prljavog novca jer znaju da je u pitanju mnogo veći ulog. U pitanju je, a to se nakon zatvaranja birališta sve manje čuje, budućnost i opstanak Hrvatske kao države i hrvatskog društva. Zato je ova konstelacija važna: u sastavljanju Vlade neće više biti moguće raditi po principu „ja tebi Inu, ti meni HEP, ja tebi kulturu, ti meni energetiku ili turizam, ja tebi agenciju, ti meni nadzorni odbor“.
Mostovci – nova vrsta neprijatelja
Na fenomenološkom planu vidi se jedno zanimljivo gibanje, a to je ulazak Mosta na bojno polje. Do sada su se birači relativno jasno opredjeljivali, a to su često činili tako da pronađu neprijatelja i onda se svrstaju u prikladan tabor, iz kojeg onda „tuku iz svih oružja“. Ne zaboravimo, do sada se u Hrvatskoj uglavnom glasalo „protiv“, a ne „za“. Most je za stranačke aktiviste novi neprijatelj i prilično se teško snalaze u opisu tog neprijatelja. Za SDP-ove aktiviste Most je projekt HDZ-a, a za HDZ-ove Most je kukavičje jaje SDP-a. Petrov je malo komunist, malo čovjek Crkve, malo mason, pa malo udbaški projekt. Prgomet je malo Josipovićev, pa malo Šeksov, pa malo udbaški projekt. To je dodatno uzrokovano veliko krizom povjerenja o kojoj sam nedavno pisao. Zato će Most kao nova politička snaga morati konstantno ulagati energiju na dokazivanje vlastite autentičnosti i izgradnje povjerenja kod birača koji im nisu dali glas (ovdje ne računamo stranačke vojnike).
Most u kampanji nije naglašavao neka prevažna pitanja
Most je veliki broj mandata dobio upravo na onome što muči veliki broj hrvatskih građana, a to je financijsko, gospodarsko i organizacijsko stanje države. No, kandidati okupljeni oko g. Petrova nisu previše isticali dvije stvari koje su prilično bitne ovih mjeseci za Hrvatsku, a to je sigurnosno stanje i vanjska politika. Simbolički, naglasak su stavili na uređenje kuće, namještaj i bojanje zidova, ali nisu previše polagali pažnje na kvalitetu ulaznih vrata, ključeve i nadzorne kamere.
Iako je hrvatska vanjska politika načelno definirana ulaskom u NATO i EU, rad kabineta ministrice Pusić više je sličio na rad iz nekih davnih godina, kada se po mišljenje išlo u Beograd. Nitko se ne može sjetiti nijednog njezinog dobrog poteza, a bolji poznavatelji prilika reći će kako je gđa Pusić uvijek više bila fascinirana vanjskom politikom nego što ju je stvarno poznavala. Na vanjskopolitičkom planu, iza Zorana Milanovića ostat će zapamćen barem jedan dobar potez, a to je hitan odlazak u Mostar početkom 2014., kada je zaprijetilo da će i tamo izbiti neredi, koji bi za cilj imali destabilizirati BiH. To je bilo onda kad mu je redateljica Jasmila Žbanić, očito upoznata s onim što se sprema, poručila „Mrš kući!“
Nema gospodarstva bez sigurnosne politike
Hrvatska je na osjetljivom geostrateškom položaju i to budućem kreatoru hrvatske vanjske politike mora biti jasno. Iako je Hrvatska članica EU, to ne znači da je se neće doticati trenutna geopolitička preslagivanja. To naravno, utječe i na sigurnosnu politiku, a Most se nije do kraja odredio spram toga. Ili bolje rečeno, nije se toga ni doticao. Samo naivni mogu pomisliti da je dolaskom Dragana Lozančića na čelo SOA-e najveći dio problema riješen. Upravo suprotno, svaka stabilizacija određenog sustava, pogotovo sigurnosnog, izaziva još veće napade na njega, pogotovo kroz ono što se u žargonu zove „obavještajno podzemlje“. Već sam u svojim prijašnjim tekstovima citirao izvješće u kojem SOA upozorava na povećanu prisutnost filočetničke ideologije i stranog obavještajnog djelovanja u Hrvatskoj. Nastankom izbjegličke krize to djelovanje samo se moglo povećati, baš kao i neprestan pokušaj rasta ruskog utjecaja na hrvatsku unutarnju i vanjsku politiku. Sve to moglo bi uzeti maha ako će odgovornost za Hrvatsku preuzeti netko kome će u fokusu biti samo i isključivo gospodarstvo. Razvoja gospodarstva ipak nema bez čvrstog sigurnosnog sustava, pogotovo u pitanjima energetike.
Ne baviti se svjetonazorom pogubno je za sigurnost države
A kad smo već kod sigurnosne situacije u Hrvatskoj, pažnju treba obratiti baš na ono što je Most rekao da mu neće biti u fokusu interesa, a to su vrijednosti i svjetonazor. Svima je već jasno da su razne svjetonazorske udrugice koje neprestano pokušavaju dekonstruirati vrijednosni sustav hrvatskog društva u biti špijunske ekspoziture kojima je borba za razna prava u biti sekundarna. To znači da, ne samo da nema gospodarstva bez vrijednosti i svjetonazorskog određenja, nego nema ni slobodnog gospodarstva ako vam netko neprestano pokušava staviti u pitanje vrijednosti koje živite i pritom još očekuje da tu njegovu rabotu nagrađujete milijardama kuna iz državnog proračuna. Ili konkretnije: ne možete jačati gospodarstvo ako nemate jasnu demografsku politiku, a demografsku politiku ne možete graditi ako nemate jasnu obiteljsku politiku. Obiteljsku politiku ne možete voditi ako nemate kvalitetan obiteljski zakon, a kvalitetan obiteljski zakon ne možete imati ako u temelju ne leže obiteljske vrijednosti. A to je već svjetonazorsko pitanje. Država ipak proizlazi iz društva.
Umijeće malih koraka i kapilarnih reformi
Ovo su samo neke od mogućih posljedica isključivog fokusa na gospodarstvo i strukturne reforme. No bilo kako bilo, u Hrvatskoj su promjene počele i to je nezaustavljivi proces demokratizacije društva. Veliki broj mandata koji je dobio Most ima svoje prapočetke u demokratizaciji društva koja je počela referendumom za brak i obitelj i relativnim neuspjehom druge referendumske inicijative, one za promjenu izbornog sustava (čiju promjenu Most ovih dana najavljuje). Tada se jasno vidjelo da je „vrag odnio šalu“, da HDZ i SDP neće tako lako pustiti plijen koji drže, ali se, s druge strane, vidjelo da je stvari moguće mijenjati. Malo po malo, kapilarno. Ovi izbori samo su nastavak toga procesa i odumiranja metastaziranog tkiva hrvatskog društva. Za našu domovinu očito ima nade. Oni, pak, kojima je ta nada povjerena – novi, neiskvareni i sposobni ljudi, moraju kod reformi imati na umu dvije stvari: prvo, reforme ne idu preko noći, one su umijeće malih koraka i drugo, za reforme je potreban narod koji ih želi, one se ne mogu nametati dekretima. Da biste ih proveli, morate imati na umu vrijednosni sustav toga naroda.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
