Dokumentarni film Darija Juričana „Gazda“, za kojeg na plakatu piše da „nije film o Ivici Todoriću“ napokon se počeo prikazivati i u kino dvoranama diljem Hrvatske.
Međutim, taj film prije svega govori o „gazdi“ Ivici Todoriću, o njegovim poslovnim uspjesima, poglavito u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, („jednima metak, drugima imetak“), kad se u relativno kratkom vremenu obogatio, postao milijarder, a sve to bez ijednog pokrenutog kaznenog ili prekršajnog postupka. Čak nije dobio ni kaznu za parkiranje, a kamoli za nešto drugo.
U njegovu carstvu danas se nalazi iznimno veliki broj trgovina, pretežno robnih kuća, poljoprivrednih i inih dobara, pa čak i dvorac iz „tisuću i jedne noći“, koji je navodno trebao i morao postati hotel, a ne njegova obiteljska kuća.
Država mu neprestano izlazi u susret (bez obzira koja je „partija“ na vlasti), a u njegovu su vlasništvu i mnogobrojni kiosci „Tiska“, gdje se ništa ne prodaje na kredit ili otplatu, već tu „igra“ samo – keš, keš! Te i takve kioske pretvorio je u „robne kuće“, pa u njima možete kupiti sve, od „igle do lokomotive“, čak i prašak za pranje, ali i pokraj njih popiti kavu. Možda ste primijetili da se ti kiosci nekoliko puta na kratko tijekom radnog vremena i zatvaraju. Razlog tome je činjenica da nemaju WC, tako da prodavači ili bolje rečeno prodavačice „svako malo“ bježe obavljati nuždu po okolnim kafićima.
Todorić danas zapošljava oko 60 tisuća radnika, kojima (većini) plaća jedva pokriva mjesečne režije, dok s druge pak strane „gazda“ nema što nema, sve po – zakonu, od helikoptera do dvoraca.
S druge pak strane, relativno često čitamo kako razno-razne inspekcije nemaju milosti prema malim i inim poduzetnicima, kojima čak i zatvaraju lokale zbog marginalnih propusta.
“Gazdi“ nitko ne smije ni zakucati na vrata, a ne da ga optuži za neke možebitne malverzacije. O njemu nema ni slova negativnog u dnevnim i tjednim novinama, a još manje na televizijama. Razlog tome su njegove bogato plaćene propagandne poruke.
Jednom je neki list napisao nešto što mu se ne sviđa, pa je zaradio „crveni karton“ – tri mjeseca je ostao bez ijedne „gazdine“ reklame!
On je, čini se, jedini bez grijeha!
Svaka čast majstore!
No, nakon ovog filma ponovno se moramo zapitati: jesmo li svi jednaki u ovoj državi?
Film je ustvari „potjernica“ za ratnim profiterima, ali njih ni ovaj uradak ne može i neće „izbaciti iz takta“.
Gledajući „gazdu“ ne možemo a da se ne zapitamo i ovo: kako to da su samo „Todorići“ uspjeli, kako to da su hrvatski branitelji koji su imali obrte ili koji su se nakon rata počeli baviti sličnim poslovima ubrzo došli do prosjačkog štapa ili bolje rečeno do „kopanja po konzumovim i inim kontejnerima za smeće“?
Također nas zanima: je li taj film pogledalo i Državo odvjetništvo, ili u svemu tome što nam je prikazao Juričina nema mjesta ni za prekršajnu prijavu?
Nakon javnog prikazivanja „Gazde“ netko bi morao sjesti na optuženičku klupu: ili „gazda“ ili autor filma!
Ako smo pravna država, druge – nema!
