Mostarkić Gobbo: “Mrijeti ti ćeš…”

Zvuči na prvu kao prijetnja smrću. No, zapravo je jedna od vrijednih lekcija koje nam je udijelila bogata hrvatska književna baština. “Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati.” Znameniti je to stih velikog Silvija Strahimira Kranjčevića. Iako je obljetnica njegove smrti tek potkraj ovog mjeseca, nije je potrebno čekati da ga se prisjetimo. Jer, njegove su riječi svevremenske. I podsjećaju nas na onaj uzvišeni dio ljudskosti u nama koji valja neprestano preispitivati.

Za što smo danas spremni mrijeti?

Kranjčević i matura 1998.

Lipanj 1998. Sunce ubija debelo iznad 30 stupnjeva. (Iako nisu okolo trčali klimatski aktivisti da nam to jave. Ili sruše koji spomenik. Ili zaliju juhom koju umjetninu.) Iz dana u dan čeka se matura. Štrajk u školstvu. Treba predati papire i prijaviti se na fakultet, ali termin mature nije poznat.

Uljuljkani u ljeto i osjećaj slobode nakon završene srednje škole (doduše, trajalo je to još od svibnja te godine), maturanti su maštali o budućnosti. Bezbrižno. Jer, sve ružno već se dogodilo. Ratom isprekidana djetinjstva, razoreni gradovi… A vrijeme i život nisu dali da se sve to u dubini bića prožvače na miru. Pa će ih pratiti i desetljećima kasnije. (I neka. Ne daj, Bože, da se zaboravi…)

Matura je najavljena 29. lipnja u jutarnjim satima za taj isti dan u 15. Na pismenom dijelu zadane su tri teme. Nekima je trebalo i više od četiri stranice A4 formata. Nakon više sati čekanja, na usmenom dijelu, osim komisije koja je izašla iz štrajka, dočekalo ih je na desetke papirića.

“Jesi ponovila lekcije?”, još uvijek mi odzvanjaju tatine riječi tog jutra.
“Sve znam”, odgovorim samosvjesno.
“A Kranjčevića?”, pita me on uz zagonetni osmijeh. Znajući da nisam ni dotakla njegove pjesme. Ali stihove o umiranju zbog ideala znali smo svi. Bio je to tada dio opće kulture.

I tako stajah kasnije toga dana ispred hrpe papirića. Izvukoh jedan. Na njemu, po običaju, tri teme. Druga po redu: S. S. Kranjčević – “Mojsije”.

Kranjčević i matura 2025.

Posljednjih godina već početkom rujna strepi se devet mjeseci unaprijed. Zbog jedne riječi: matura. Kao da nitko nikada prije nije maturirao. A uz blagodati moderne tehnologije, uključujući i štivo potrebno za dnevnik čitanja (ako to još uopće postoji u tom obliku) i iscrpne pripreme, predaja praznog papira na maturi je ništa drugo doli pljuvačka u lice roditeljima, profesorima i pokušaju koraka u zdravu budućnost.

Popis djela potrebnih za pisanje eseja u odnosu na proteklu školsku godinu smanjen je za dva. Jer, ne daj Bože da opterećujemo maturante s dodatna dva djela! (Ma, najbolje je, lijepo, svake godine smanjivati po jedno djelo ili ih lišiti čitanja. Uostalom, kad bi oni to i stigli pročitati između vrijeđanja na društvenim mrežama i snimanja izazova za Tik Tok?!)

Nego, na famoznom popisu se nalaze dva strana pisca (Kafka i Sofoklo). Dakle, “Preobražaj” i “Antigona”, osnove poznavanja književne riječi u srednjim školama, nadopunjeni su i djelima četvorice domaćih autora. To su Marinkovićev “Kiklop”, Šenoin “Prijan Lovro” te izbor iz novela A. G. Matoša. Za kraj, pogađate – Kranjčević, izbor iz poezije.

Pisanje eseja danas podrazumijeva najmanje 440 riječi. Pretpostavljam da većina tijekom pisanja doslovno broji “koliko još ima do kraja”…

>Mostarkić Gobbo: Dragi roditelji…

Temelji za pismenost

Već (pre)dugo vremena svjedočimo sustavnoj nepismenosti te izostanku opće i ine kulture u komunikaciji. Bez obzira radi li se o privatnoj, poslovnoj ili političkoj. Nagledamo se uistinu svega. Političku (ne)kulturu smo već apsorbirali.

No, kojom će kvalitetom pismeno i usmeno komunicirati oni koji su danas učenici? Koji su danas djeca, a već sutra oni koji odlaze na tržište rada, ili nastavljaju školovanje? Izostanak suvislih proširenih rečenica upozorava na nedostatak čitanja i zaslijepljenost tehnologijom koja betonira dječje umove od najranije dobi.

Temelji za pismenost polažu se u nižim razredima osnovne škole. (No, naše je društvo općenito spremno za “resetiranje”.) Ponajprije Č i Ć, -ije i -je, adresiranje zaboravljenih razglednica da se utvrdi razlika između velikog i malog slova. A ne mobiteli u ruke, dragi roditelji. Pa ćemo se svi zajedno manje čuditi rezultatima mature (i ostalih ispita).

Ideali u današnjem svijetu

Pisanje eseja krajem devedesetih bilo je kao izreći “Dobar dan”. Mnogih eseja iz tog vremena posramili bi se i političari današnjice koji se smatraju velikim retoričarima.

Što su uopće ideali u današnjem svijetu izopačenih vrijednosti? Podsjeća na nas to pisana riječ. Primat svakako nose povijesne knjige. Ali književnost je trag u vremenu koji nas ne samo vraća u prošlost nego joj na osebujan način daje pečat.

U lipnju ’98. nije se komuniciralo mobitelima ni društvenim mrežama. Nisu na gimnazijskim web stranicama objavljivali rokove za maturu, već na vratima škole. Niti se od tih rokova radila učenička, roditeljska, medijska, obrazovna, niti kakva druga drama. Ako si sustavno radio, a ne sjedio na ušima, u glavi ti je bez problema ostalo gradivo protekle četiri godine. Valjda bi takva pravila trebala vrijediti i danas.

Tadašnje generacije mogle su (i znale!) raspravljati o idealima. O njima se međusobno govorilo. Njih se živjelo.

Umiranje u Domovinskom ratu i danas

I umiranje u Domovinskom ratu bilo je radi ideala o slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Mnogi su ljudi odlazili u rat vođeni isključivo hrabrošću i vjerom u ideale. Domovine, naroda, obitelji, vjere. Da, svega onoga što nam pokušavaju (od)uzeti na ovaj ili onaj način.

U današnjem vremenu, ljudi umiru za materijalno. Ubijaju jedan drugoga. Prodaju sebe i svoje bližnje. Bacaju klipove pod noge da napakoste. Da drugoga učine manje vrijednim ili beznačajnim. “What a wonderful world”, reklo bi se u ciničnom raspoloženju. No, nikada nije pogrešno boriti se za ideale. Samo nas oni još izdižu iznad životinjskih, nehumanih ciljeva držeći nam glave iznad vode.

“I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati.”

I koliko god racionalizirala život, jednom “mrijet ću” kao idealist. Drukčije ne znam.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.