Nemojte ovo shvatiti kao antireklamu za Interliber, dapače, idite onamo i kupite što više knjiga. Ja sam već bio ove godine, kao i svake, i vratio se zadovoljno s tovarom lijepih knjiga, ne preskupih, koje ću glodati preko zime. Ali, kao i svake godine, obuzme me tuga. Ondje vas dočekuju veliki izdavači s gomilom svojih šarenih proizvoda, oko kojih se tiskaju posjetioci i poneki kupac. Tek kad se kroz njih probijete dođete do manjih štandova, s ozbiljnijom literaturom, ali tamo nema gužve, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Država knjiga uređena je kao i naša država: oni bez briga i pameti gurnuti su u prvi plan, promoviraju se i oglašavaju, oko njih je jagma i stiska; oni koji vam imaju nešto za reći, čekaju u nekom zakutku, i oko njih se oprezno obilazi. Zbog toga je od Interlibera umjerena korist. Velesajam napuštaju mnoga razdragana lica, noseći pod rukama vrećice s nordijskim krimićima, knjigama za samopomoć ili nešto još bedastije, ali žalibože vremena potrošena na čitanje. Ono što je vrijedno, s druge strane, kola u malom krugu ljudi, i svake godine sve manjem.
Ugled knjige
Kad je moje dijete reklo u školi da ide s ocem na Interliber, prijatelji su se namrštili i rekli: Fuj. Da, to je ugled knjige u našem društvu, i sva ta fama oko Interlibera organizirana je da to prikrije. Jedan tjedan histerije, jednom godišnje, sasvim je dovoljan, a u sve ostale dane možemo mirno surfati pametnim telefonima. Nacionalna i sveučilišna knjižnica možda je i najveća zgrada u Hrvatskoj, a njezina monumentalna arhitektura osmišljena je da svima pokaže da je to hram knjiga, središnje mjesto povijesnog pamćenja i odskočna daska za budućnost. I baš su pred nju ovih dana natandrčili ogroman displej za svijetleće reklame, koji ju sasvim uspješno zaklanja i nagrđuje. A na tom čudovišnom ekranu vrtjet će se i opet reklame za mobitele, nipošto za knjige.
>Beck: Bog i Hrvati – uzmi i ne plati; ima li razlike između krađe i krađe?
Nespretan nasrtaj našeg ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana, čiji je pokušaj ljubljenja s jezivim izrazom lica izbjegla njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, izazvao je podosta sprdnje. U tome se posebno izdvojila fotomontaža dotičnika u slavnoj slici Krik norveškog slikara Eduarda Muncha. Toliko je taj meme bio uspješan da je došao i u emisiju Direkt RTL-a, ali, jao, spikerica nije nikad čula za tog umjetnika pa je njegovo prezime umjesto MUNK izgovorila MANČ. Naravno, ne trebamo znati svakog stanovnika nordijskih zemalja, i nije nužno da znamo da se ime i prezime mlade švedske klimatske aktivistice Grete Thunberg zapravo izgovara GRIETA TUNBARI, ali bilo bi pristojno provjeriti, a uz uvijek prisutni Internet nije ni teško.
Jezični i misaoni mančmelou
I sad smo došli do jedne teške njemačke riječi Römerquelle, koja jednostavno znači „rimski izvor“, a odnosi se na termalne kupke u Edelstalu u Gradišću, gdje su i punionice znamenite mineralne vode, trenutno ozloglašene. Nisam mjerodavan za sadržaj bočica, ali jesam za to kako se zovu. U redu je ako vam ih konobar donese kao „romerkvele“, ali nije u redu da toj vodi bude posvećena središnja političko-informativna emisija Prvog programa HTV-a i da voditelj i svi govore „romerkvele“. One dvije točkice iznad slova o mogu se činiti beznačajne, ali odjeljuju kulturu od nekulture. Ali čemu se ljutiti kad se sve ionako pretvorilo u jezični i misaoni mančmelou.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
