Očitovanje u javnu raspravu o potvrđivanju Istanbulske konvencije
1. Ozbiljni nedostatci radnoga materijala za raspravu
Ne postoje postupkovne pretpostavke za valjani zakonodavni postupak na temelju Prijedloga zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulske konvencije, 210. ugovora Vijeća Europe) koji je Ministarstvo demografije dalo u javnu raspravu od 3. srpnja do 3. kolovoza 2017. Naime, na početku dokumenta koji je predmet internetskoga savjetovanja nositelj izrade propisa ističe kako je ustavna osnova za donošenje zakona članak 140. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske prema obrojčenju iz pročišćenoga teksta u Narodnim novinama, br. 85/10, tj. članak 133. stavak 1. Ustava prema izvornom obrojčenju i pročišćenom tekstu koji je objavio Ustavni sud. U svakom slučaju ustavna odredba koju je nositelj izrade propisa naveo kao mjerodavnu glasi: „Hrvatski sabor potvrđuje [1.] međunarodne ugovore koji traže donošenje ili izmjenu zakona, [2.] međunarodne ugovore vojne i političke naravi i [3.] međunarodne ugovore koji financijski obvezuju Republiku Hrvatsku.“
Nositelj izrade propisa nigdje nije naveo u koju od tri navedene kategorije pripada Istanbulska konvencija. Stoga ocjena postojećega stanja, osnovna pitanja koja se trebaju urediti predloženim zakonom kao i jasne posljedice koje će donošenjem zakona proisteći, nigdje nisu navedene. Prema tome javna rasprava nema elemente potpune, točne i pravodobne informacije javnosti. Njome se jednostavno prešućuju bitni sadržaji i posljedice. Dosljedno, ne postoje uvjeti za vođenje suvisle rasprave. To potvrđuju i komentari pristigli u javnu raspravu koja se pretvorila u sučeljavanje uvjerenja, a ne argumenata.
Jednostavno, dokument koji je dan u javnu raspravu nema odgovore na ključna pitanja, ne potiče društveni dijalog ni preklapajuće suglasje. Stoga javnu raspravu treba ponoviti na temelju valjane, zakonite, iskrene i iscrpne radne podloge.
2. Sabor ne može potvrditi Istanbulsku konvenciju kao ugovor koji traži promjenu zakonodavstva
Ako bi Istanbulska konvencija služila kao poluga za promjenu internoga zakonodavstva, valja reći da je njezino potvrđivanje ustavnopravno nemoguće i neprihvatljivo bez prethodnoga očitovanja Ustavnoga suda o tom je li sadržaj te konvencije sukladan s Ustavom. Ustavni sud, kao što je poznato, nema ovlast ocjenjivati suglasnost s Ustavom međunarodnih ugovora nakon što su potvrđeni i stupe na snagu, pa je jedini način da ocijeni njihovu sukladnost s hrvatskim ustavnopravnim poretkom da se o tom očituje prethodno, prije potvrđivanja međunarodnoga ugovora, kako bi zakonodavac znao da je njegovo donošenje u skladu s Ustavom. U suprotnom bi potvrdi takva međunarodnoga ugovora trebalo pristupiti kao prethodnom postupku za promjenu Ustava.
Naime, Istanbulska konvencija u pravni poredak unosi pojam „roda“ i člankom 3. točkom c) određuje ga – u netočnom prijevodu s engleskoga – kao „društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“. Time Istanbulska konvencija niječe naravni, biološki, genetički, citogenetički, ustavni i tradicionalni binarni pojam spola, prema kojem ljudsko biće može biti muško ili žensko, muškarac ili žena, i prema kojem je ta razlika zadana, određena, nepromjenjiva, znanstveno provjerljiva i od časa stjecanja pravne osobnosti lako utvrdiva iz krvne pretrage, postojanjem ili nepostojanjem Y-kromosoma u profilu deoksiribonukleinske kiseline svakoga čovjeka; neovisna o kasnijim društveno oblikovanim ulogama, ponašanjima, djelovanjima i atributima koje neko društvo smatra prikladnim za pripadnike pojedinoga spola.
Na to treba reći da „rod“ nije ustavna kategorija, ni vrjednota ustavnoga poretka, ni temelj za tumačenje Ustava, sukladno članku 3. Ustava. Zagovornici potvrđivanja Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru prešućuju da traže njezinu potvrdu kako bi mogli tražiti usklađivanje Ustava s tom konvencijom. Naime, po naravi stvari Ustav je iznad svake konvencije; on je akt i organizam koji uspostavlja državu, naciju i pravni poredak i u tom je smislu neprihvatljivo i neprimjereno podmetati Istanbulsku konvenciju kao oblik ideologizacije društva, nastavka podjela u njemu, nametanja dženderizma i sekularizma.
Pojam „roda“ ne pripada u temeljna ljudska prava i slobode, jer ih odredba članka 14. stavka 1. Ustava poimenično utvrđuje i priznaje svakomu u Republici Hrvatskoj neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi i društvenom položaju. Pojam „roda“ tu nije uvršten. Stoga se pojam „roda“ ne može legalno ni legitimno uvući u pravni poredak, da bi ga se predstavljalo ili nametalo kao temeljnu vrjednotu ili ljudsko pravo.
Isto tako, pojam „roda“ ne pripada u zaštićene odlike osoba s obzirom na koje se člankom 17. stavkom 2. Ustava ne dopušta nejednakost. Te su osobine u Ustavu taksativno i zaokruženo navedene: rasa, boja kože, spol, jezik, vjera, nacionalno ili socijalno podrijetlo. Taj je popis zatvoren. Zagovornici potvrde Istanbulske konvencije ne mogu pomoću nje napraviti ustavni prevrat, podmetati ili nametati kao da je pojam „roda“ konstitucionaliziran.
Konačno, pojam „roda“ ne može se svrstati pod ustavno jamstvo štovanja i zaštite osobnoga života, dostojanstva, ugleda i časti iz članka 35. Ustava, zato jer ustavotvorac nije prihvatio njegovo postojanje, doseg i pseudoznanstvene teorije kojima se taj konstrukt danas nameće.
Iz navedenoga je očito da Hrvatski sabor ne može potvrditi Istanbulsku konvenciju kao međunarodni ugovor koji traži donošenje ili izmjenu zakona, jer bi Istanbulska konvencija tražila promjenu samoga Ustava. Njezina ratifikacija bila bi in fraudem legis.
Ako je svrha Istanbulske konvencije zaštita žena od nasilja i zaštita od kućnoga nasilja, nije jasno koji bi se zakoni u domaćem pravu nakon te potvrde trebali mijenjati, kad je ta materija već razrađena kaznenim, prekršajnim i obiteljskim pravom.
Iz materijala ponuđena u javnu raspravu ne vidi se zbog čega bi potvrda Istanbulske konvencije bila potrebna hrvatskomu pravnomu poretku, pokraj odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (Narodne novine, broj 137/09, 14/10 i 60/10), Prekršajnoga zakona (Narodne novine, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15 i 70/17: članci 35/2, 45/7, 109.c/1/2, 130/3, 134/1/3, 135/1, 184/4) i Kaznenoga zakona (Narodne novine, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15: članak 74. udaljenje iz zajedničkoga kućanstva, čl. 179.a nasilje u obitelji i drugih).
3. Sabor ne može potvrditi Istanbulsku konvenciju kao ugovor vojne i političke naravi
Nositelj izrade zakona za potvrdu Istanbulske konvencije je Ministarstvo demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, a ne Ministarstvo obrane ili Ministarstvo vanjskih ili europskih poslova. Da se Istanbulska konvencija smatra međunarodnim ugovorom vojne ili političke naravi, ta bi središnja tijela državne vlasti stajala iza inicijative i internetskoga savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. A ne stoje.
Sabor ne smije ratificirati Istanbulsku konvenciju po toj osnovi, jer po svojoj naravi ona bjelodano nije međunarodni ugovor vojne naravi. Ne smije je potvrditi na tom temelju, jer po svojem sadržaju Istanbulska konvencija nije politički, nego kvazi pravni akt. Ona se jednostavno ne tiče međunarodnih političkih i vojnih odnosa.
Stoga je krajnje neozbiljna i za žrtve nasilja uvrjedljiva i ponižavajuća lapidarna tvrdnja nositelja izrade propisa:
„Ovim Zakonom potvrđuje se Konvencija čime se šalje čvrsta politička poruka o predanosti RH borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja te stvara sinergija između djelovanja svih dionika čije aktivnosti su usmjerene ka borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja“ (odlomak: „Posljedice koje će donošenjem Zakona proisteći“).
Žrtvama nasilja nad ženama i žrtvama kućnoga nasilja ne treba „čvrsta politička poruka“, nego konkretno djelovanje da se spriječe i suzbiju pojave nasilja.
Potvrdom Istanbulske konvencije ne će ojačati ni rad centara za socijalnu skrb, ni obiteljskih centara, ni policije, ni državnoga odvjetništva ni sudstva u prilog sprječavanja i suzbijanja nasilja i zaštite i zadovoljštine žrtava nasilja. Žrtvama nasilja i nasilnicima ne koristi nikakva „politička poruka“ ni „sinergija između djelovanja“, nego poučenost, mar i predanost službenika i dužnosnika kojima je posao iskorjenjivanje nasilja i liječenje njegovih posljedica.
Po svojoj naravi konvencija je višestran međunarodni ugovor i kao takav mora biti pravno sredstvo (instrument, alat), a ne deklaracija ili rezolucija. Navedena rečenica potvrđuje da nositelj izrade propisa to nije shvatio, jer potvrdu Istanbulske konvencije doživljava kao „slanje čvrste političke poruke“ i „stvaranje sinergije između djelovanja svih dionika“. To je suprotno srži potvrđivanja bilo koje konvencije. Svrha potvrde međunarodnoga ugovora jest njegovo stupanje na snagu i susljedna primjena, postupanje po njegovim odredbama i izgradnja vladavine prava u kojoj takav ugovor zauzima mjesto iznad svih domaćih zakona, a ne „slanje političke poruke“ ni „stvaranje sinergije između djelovanja svih dionika“. Zagovornici potvrde Istanbulske konvencije ovim su razotkrili svoje nepravne, nelegalne, nelegitimne ciljeve. Potvrđuju da su njihovi ciljevi u biti politički i ideološki, a ne državnički, pravni, socijalni ili viktimološki osjetljivi. Izostankom konkretnoga zakonskoga okvira koji bi trebao biti plod potvrde međunarodnoga ugovora potvrđuje se da ta konvencija u hrvatskom pravnom poretku nije potrebna, jer je unutarnjim zakonodavstvom već uređena materija zaštite od nasilja nad ženama i od kućnoga nasilja.
4. Sabor ne može potvrditi Istanbulsku konvenciju kao ugovor koji financijski obvezuje Republiku Hrvatsku
Na temelju radnoga materijala i očitovanja zainteresirane javnosti Hrvatski sabor ne može potvrditi Istanbulsku konvenciju, jer članak 191. stavak 2. Poslovnika Hrvatskoga sabora (Narodne novine, broj 81/13) obvezuje da prijedlog zakona obuhvaća podatke o financijskim sredstvima potrebnim za provođenje zakona i o načinu osiguranja tih sredstava te druge okolnosti od važnosti za pitanja koja se uređuju zakonom, a u tekstu danu na javnu raspravu toga nema.
Namjesto toga, pod naslovom „Ocjena i izvori potrebnih sredstava za provođenje zakona“ nositelj izrade prijedloga zakona ne spominje ni jednu potrebnu kunu troška, nego zamagljuje činjenice ovim riječima: „Za provedbu ovoga Zakona u razdoblju do 2020. godine osiguravaju se financijska sredstva u Državnom proračunu RH na pozicijama središnjih tijela državne uprave nadležnim za poslove zaštite djece, obitelji, pravosuđa, unutarnjih poslova, obrazovanja i zdravstva te državnim tijelima nadležnim za obavljanje poslova u vezi s ostvarivanjem ravnopravnosti spolova i zaštitu ljudskih prava, sukladno njihovom postojećem djelokrugu rada i nadležnostima.“ Ako je riječ o „postojećem djelokrugu rada i nadležnostima“, onda potvrda Istanbulske konvencije nije potrebna, opravdana ni svrhovita. Budući da je u javnoj raspravi prešućeno da je riječ o međunarodnom ugovoru koji financijski obvezuje Republiku Hrvatsku, nije primjenjiv ni taj dio ustavne odredbe zbog koje bi Hrvatski sabor trebao ili mogao potvrditi međunarodni ugovor o kojem je riječ.
5. Nesvrhovitost pravnih instituta za proklamirani cilj
Istanbulska konvencija uspostavlja institute: „rodne perspektive“, „rodni identitet“, „rodno osjetljive politike“, „rodno osjetljive smjernice“, „rodno osjetljivi postupci“, „rodno osjetljivo tumačenje“, „rodno utemeljeno nasilje“ i „rodno uvjetovana diskriminacija“, koji su posve strani hrvatskomu ustavnopravnomu poretku i hrvatskoj tradiciji. Oni ne mogu biti u pomoći u sprječavanju nasilja nad ženama, kućnoga nasilja i suzbijanju tih nasilja.
6. Nejasna uloga Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike
Prva je svrha Istanbulske konvencije, kako stoji u njezinu naslovu: sprječavanje nasilja nad ženama (preventing… violence against women; la prévention… contre la violence à l’égard des femmes), a Ministarstvo demografije, obitelji, mladih i socijalne politike nije središnje tijelo državne uprave koje bi trebalo protežirati sprječavanja nasilja samo nad ženama, nego podjednako i nad muškarcima. Po logici stvari i zakonskim odredbama borba protiv nasilja u djelokrugu je Ministarstva unutarnjih poslova, njegovo sankcioniranje i slanje poruka o društvenoj neprihvatljivosti u djelokrugu je Ministarstva pravosuđa i sudbene vlasti, a liječenje žrtava u djelokrugu je sustava kojim ravna Ministarstvo zdravstva.
Druga je svrha Istanbulske konvencije, kako stoji u njezinu naslovu: sprječavanje kućnoga nasilja (preventing… domestic violence; la prévention… contre… la violence domestique), a Ministarstvo demografije, obitelji, mladih i socijalne politike nije središnje tijelo državne uprave koje bi se trebalo baviti unutarnjim poslovima po čijim kućama, nego promicati demografsku, obiteljsku, odgojnu i socijalnu politiku.
Treća je svrha Istanbulske konvencije, kako stoji u njezinu naslovu: suzbijanje ili borba protiv nasilja nad ženama i kućnoga nasilja (combating violence against women and domestic violence; la lutte contre la violence à l’égard des femmes et la violence domestique). Borbeno djelovanje po naravi stvari pripada sustavu sile, represije (policija, vojska, sudstvo), gdje se primjenjuje argument snage ili sile. Nasuprot tomu, plemenita zadaća Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike trebala bi biti promicanje snage ili sile argumenata za opstanak, ostanak i razvoj hrvatskoga pučanstva, naroda, od obitelji kao temeljne prokreacijske društvene jedinice društva i životne zajednice muškarca, žene i ljudskoga potomstva, preko poticanja mladih i mjera uspostave i unaprjeđenja socijalne države. Stoga nije moguće razaznati valjanu ulogu Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike kao nositelja izrade zakona kojemu je svrha prevencija i suzbijanje nasilja, a koji nije u službi demografije ni obitelji.
7. Čim se zapravo bavi Ministarstvo demografije i obitelji?
Kraj tolikoga iseljavanja živućega hrvatskoga stanovništva, kraj tolikoga izumiranja mnogih hrvatskih krajeva, kraj tolikih poteškoća koje suvremeni način život nameće održanju obitelji na okupu, kraj tolikih egzistencijalnih problema mladeži i kraj neuspostavljene učinkovite socijalne politike, postavlja se pitanje čemu služi i čim se zapravo bavi Ministarstvo demografije i obitelji: nametanjem rodne ideologije!?!
Dobna i demografska slika zemlje je katastrofalna, obiteljske prilike vape za pomoći, a ministarstvu kojemu bi to bio posao, predlaže zakon koji je depopulacijski i vrlo prijeporan u smislu nacionalne i političke sigurnosti. Promicanje rodne ideologije vodi izumiranju naroda i namjernomu slabljenju nacionalnih interesa.
Vrijedi podsjetiti da to Ministarstvo nije uspostavljeno ni osnovano iz početka u jesen 2016., kad je registrirano, nego je središnje tijelo državne uprave, koje se u prvoj polovini ovoga desetljeća dokazalo svojom protuobiteljskom politikom, preimenovano u: „Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku“. To i takvo službeno ime pokazatelj je da s tim ministarstvom od početka stvari nisu na svojem mjestu. U otvorenom pismu od 3. siječnja 2012. tadašnjemu predsjedniku Vlade tadašnja ravnateljica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje istaknula je:
„S obzirom na to da je model imenovanja ministarstava Ministarstvo + djelatnost kojom se ono bavi označena imenicom u genitivu dosljedno proveden u imenima svih hrvatskih ministarstava (npr. Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo financija, Ministarstvo pravosuđa) i da je taj sustav potvrđen već dulje vrijeme te da nije u suprotnosti ni s jednim od pravila hrvatske standardnojezične sintakse, smatramo da ga ne treba mijenjati. Ne treba ga nikako mijenjati ni zbog toga što je u imenima nekih drugih institucija (instituta, zavoda i sl.) i njihovih dijelova (odjela, katedra i sl.) u kojima se uglavnom ističe predmet njihova bavljenja, uobičajena uporaba prijedloga za“ (izvor).
Od sadašnjih 20 ministarstava njih 19 ima ime u genitivu, samo ovo ima u akuzativu. Takvo je imenovanje suprotno ustaljenoj hrvatskoj predaji i nesukladno članku 12. stavku 1. Ustava, jer nije dio hrvatskoga standardnoga jezika. Sveza u akuzativu („za…“) u ovom je slučaju nepotrebna, neustaljena i nejasna. Prijedlog „za“ s izrazom u akuzativu označava svrhu ili usmjerenost, kao da je ministarstvo naknadnom namjenom određeno demografiji, obitelji, mladima i socijalnoj politici (kao: priča za laku noć, roba za otpis, koš za smeće), a ne da je poslužitelj (što izvorno znači ministrare, služiti) sustava ili cjeline koju opslužuje, prati i podupire.
Od 20 ministarstava, njih 12 kao svoj djelokrug ima po jednu imenicu u genitivu, njih pet po dvije imenica, dva po tri, a ovo jedino ima čak četiri: demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Taj i takav broj riječi u nazivu nepotreban je, neopravdan i pokazatelj je svaštarenja. Ministarstvo treba imati što kraći naziv kao identifikaciju. Poželjno je da to bude samo jedna jedina riječ. Ključna riječ koja objedinjuje socijalnu politiku, mlade i demografiju jest obitelj. Obitelj je poluga demografskoga napretka, institucija koja najbolje provodi socijalnu politiku i koja se najbolje skrbi o mladeži. Svaki segment kojim se poneko ministarstvo bavi ne mora biti naznačeno u njegovu imenu. Primjerice, odgoj, dječji vrtići, šumarstvo ili vodno gospodarstvo predmet su skrbi pojedinih središnjih tijela državne uprave, ali nisu naznačeni u njihovim imenima. Nezahvalno je i nekorektno navoditi u imenu „socijalnu politiku“ ne razlikujući je od „socijalne skrbi“. Stoga se čini najprikladnije, najpamtljivije i najjednostavnije nazvati ga Ministarstvom obitelji. No, prije toga bi valjalo osigurati da će ono i djelovati u korist obitelji. Predloženom potvrde Istanbulske konvencije to ne čini.
8. Kršenje odredaba Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora
Dosadašnji postupak radi potvrđivanja Istanbulske konvencije sadržava teška kršenja članka 16., 18. i 19. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora (Narodne novine, broj 28/96). Povrjeda članka 18. toga zakona očituje se u opisanoj neodređenosti ustavne osnove, zašto bi zapravo Hrvatski sabor trebao potvrditi predloženi međunarodni ugovor.
Povrjeda članka 16. stavka 2. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora pokazuje se u činjenici da je u javnoj raspravi javnost ostala prikraćena za većinu obvezatnih elemenata prijedloga za potvrđivanje međunarodnoga ugovora. Nositelj izrade propisa morao je upotpuniti i osigurati da, sukladno prisilnopravnoj zakonskoj odredbi:
„Prijedlog za potvrđivanje međunarodnoga ugovora sadržava:
[1.] ustavnu osnovu,
[2.] ocjenu stanja i cilj koji se donošenjem akta želi postići,
[3.] osnovna pitanja koja se predlažu urediti aktom,
[4.] ocjenu sredstava potrebnih za provođenje akta,
[5.] akt o potvrđivanju s obrazloženjem, uključujući tekst međunarodnog ugovora na hrvatskom jeziku i na jednom od jezika izvornika ako to nije hrvatski,
[6.] obrazloženje ako se predlaže donošenje akta po hitnom postupku,
[7.] mišljenje Ureda za zakonodavstvo Vlade Republike Hrvatske,
[8.] mišljenje Ministarstva financija,
[9.] mišljenje Ministarstva pravosuđa,
[10.] druga mišljenja prema ocjeni predlagatelja.“
Pod „drugim mišljenjima“ držim nužnim drugo mišljenje o prijevodu međunarodnoga ugovora, jer predloženi tekst na hrvatskom u nizu važnih detalja ne odgovara ni engleskom ni francuskom izvorniku Istanbulske konvencije.
Napominjem i da je jedini ovlašteni provoditelj javne rasprave o potvrđivanju međunarodnih ugovora, sukladno članku 16. stavku 3. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, a ne Ministarstvo demografije, obitelji, mladih i socijalne politike. Navedena odredba, naime, propisuje: „Postupak za potvrđivanje međunarodnog ugovora pokreće Vlada Republike Hrvatske na poticaj Ministarstva vanjskih poslova.“
9. Zaključci
Predlažem da Vlada osnuje radnu skupinu koja će,
- u duhu prestanka razdiranja nacionalnoga korpusa i društva prijepornim temama i ideologijskim svađama,
- uvažavajući široki interes za ovom temom i njezinu složenost,
- nastojeći oko politike nacionalnoga zajedništva i pomirenja,
- poštujući hrvatske vrjednote i tradiciju,
a) vrjednovati javnu raspravu održanu od 3. srpnja do 3. kolovoza 2017.
b) postupiti sukladno Ustavu, Ustavnomu zakonu o Ustavnom sudu, Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora, Zakonu o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, Poslovniku Vlade RH i Poslovniku Hrvatskoga sabora, poštujući odredbe Jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila, Zakona o pravu na pristup informacijama i Zakona o procjeni učinaka propisa,
c) osobito razmotriti mogućnost stavljanja i priopćavanja pridržaja (rezervi), sukladno člancima 19.–23. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 16/93), članku 2. točki 14. i članku 17. podstavku a) Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora i odredbama same Istanbulske konvencije koja to člankom 78. stavcima 2. i 3. dopušta u odnosu na odredbe članka 30. stavka 2., članaka 33. i 34., članka 44. stavka 1.e, 3. i 4., članka 55. stavka 1. u pogledu članka 35., članka 58. u pogledu članaka 37., 38. i 39. te članka 59., kao što je to već učinila Poljska, ali i: Andora, Austrija, Belgija, Cipar, Češka, Danska, Finska, Francuska, Gruzija, Latvija, Litva, Malta, Monako, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Rumunjska, Srbija, Slovenija, Španjolska i Švedska.
U slučaju izostanka potrebnoga suglasja, odluku o potvrdi Istanbulske konvencije, zbog njezinih širokih implikacija, treba prepustiti državnom referendumu.
U Zagrebu, 3. kolovoza 2017.
* Petar Marija Radelj, Dubrovčanin stalno nastanjen u Zagrebu, teolog i arhivist, urednik, leksikograf, prevoditelj, dobrovoljac i aktivist građanskoga društva, nije član ni jedne stranke ni udruge. Ustrajno se zalaže za naravni zakon, ljudska prava, demokraciju, izgradnju vladavine prava i uspostavu odgovornosti u javnom prostoru.
