Već prve rečenice koje se iščitavaju u Prijedlogu nacionalnog kurikula nastavnoga predmeta Katolički vjeronauk – onoga koji su pisali teolozi: katehetičari i vjeroučitelji,[1] s nevjericom i zaprepaštenjem nameću vrlo ozbiljna pitanja, a posebno pitanje kojim opravdanjem je taj dokument naslovljen Prijedlog kurikula Katoličkoga vjeronauka, kada na to osim naslova gotovo ništa ne upućuje, nego mu neusporedivo više odgovara naziv Prijedlog kurikula kršćanske religijske kulture? Taj dokument nedvojbeno zaslužuje da ga se vrlo, vrlo detaljno pročešlja, jer u sebi, bili toga njezini tvorci svjesni ili ne, krije jako velike opasnosti i potencijalno može biti bazni dokument za otvoreni linč i širenje mržnje prema vjeroučiteljima i vjernicima, kao i za agresivna nastojanja oko ukidanja Vjeronauka. Zbog njegove velike važnosti i zbog opasnosti koje u sebi krije, nastojat ću o tom prijedlogu progovoriti u više nastavaka, a u ovom tek o prvom dijelu: Opis nastavnoga predmeta, navodi se na vjeraidjela.com
Prijedlog kurikula Katoličkoga vjeronauka ili prijedlog kurikula kršćanske religijske kulture?
Opis nastavnoga predmeta je kratak tekst od ukupno 30 rečenica, 810 riječi, 5.325 znakova bez razmaka ili 6.128 znakova s razmacima, oblikovan u 6 odlomaka. Riječ je o tekstu kojega ja kao vjeroučiteljica i katolkinja nipošto ne mogu potpisati, osim tek jedne ili druge rečenice. Iz izdvajanja nekih ključnih riječi iz toga teksta svakome će biti jasno i zašto.
S obzirom da je riječ o Katoličkom vjeronauku, razumljivo je očekivati da bi nosive riječi trebale biti katolički (nauk, vjera, moral…), vjera (kao dublji i važniji pojam od religije), Sveto pismo, Objava, Bog/Presveto Trojstvo/Isus Krist, Katolička Crkva, vazmeno otajstvo, uskrsnuće, nada, spasenje, otkupljenje…, no iščitavanjem dolazimo do činjenice kako su ti pojmovi gotovo nuzgredni, dok su ključni pojmovi neki sasvim drugi, koji i nemaju baš previše veze niti s Katoličkom Crkvom niti s Katoličkim vjeronaukom.
Odnos pojmova katolički i kršćanski je nesrazmjeran
Tako se pridjev katolički u Opisu predmeta pronalazi samo 6 puta, i to 5 puta tek u sklopu navođenja naziva predmeta (Katolički vjeronauk), a jednom kao Katolička crkva[2] (gdje se više stječe dojam da je riječ o povijesnoj organizaciji, a manje o otajstvenoj stvarnosti).
Za razliku od izostanka jasnog naglašavanja katoličke vjere – u njezinoj duhovnoj snazi koju ona ima za vjernike katolike, i koja bi svakako trebala biti eksplicitno navedena u opisu predmeta pod nazivom Katolički vjeronauk, nameće se pojam kršćanski koji se pojavljuje dvostruko više – 12 puta, i to kao: kršćanski nauk i vjera (1), kršćanska religija i vjera (1), kršćanska vjera (4), kršćanska objava (2), kršćanska poruka (1), kršćanska vjeroispovijest (1), te kao samostalna imenica kršćanstvo (2). Po sebi pridjev kršćanski i njegove izvedenice itekako imaju svoje mjesto u Katoličkom vjeronauku i to načelno ne bi trebalo biti upitno, no kada to nedvojbeno ide na štetu katoličkoga identiteta, katoličke vjere i katoličkoga morala i vodi nekom prividnom ekumensko-multikulturalnom kršćanstvu onda je njihovo prenaglašavanje svakako upitno.[3]
Taj se nesrazmjer vidi još više iz činjenice kako se u cijelom Prijedlogu kurikula za predmet Katolički vjeronauk pojam kršćanski i njegove izvedenice navode 419 puta, a katolički i njegovi izvedeni oblici tek 73, i to gotovo isključivo u svojstvu spominjanja službenoga naziva predmeta, u sklopu spominjanja Katoličkoga bogoslovnog fakulteta (kao mjesta zaposlenja nekih od članova Stručne radne skupine) ili kao spominjenje Katoličke crkve (uglavnom kao ovozemaljske organizacije). Katolički nauk i katolički moral u cijelom se dokumentu ne spominju ni jedan jedini put, a katolička vjera svega 3 puta, ali opet isključivo u sklopu naglašavanja nužnosti multikulturalnosti i ekumenskog dijaloga s nekatoličkim kršćanskim konfesijama i drugim nekršćanskim religijama.
Odnos pojmova religija i vjera je nesrazmjeran
Slično se i imenica religija i njezine izvedenice spominju u uvodnom tekstu Opis predmeta 12 puta, a u cijelom Prijedlogu 422, dok se vjera, kao teološki puno važniji i dublji pojam, u uvodnom tekstu spominje također 12 puta, ali samo kako bi se vezala uz neutralne i neodređene pojmove kršćanski, religija i razum, te u sklopu važnosti kritičkog promišljanja i ostvarenja izgradnje vlastitih vjerskih stavova. I za ostali dio Prijedloga vrijedi isto pravilo.
Naglašavanje psiholoških i multkulturoloških elemenata na ušrtb katoličkom nauku
Kako opis predmeta, tako i ostali tekst karakterizira uporno izbjegavanje korištenja bilo kakvih pojmova koji bi upućivali na vrijednost i posebnost katoličke vjeroispovijesti, a s obzirom na ciljeve koji se prema dokumentu očekuje od Katoličkoga vjeronauka može se reći da se on s jedne strane svodi na jeftinu psihologiju preko koje se nastoji djecu i mlade dovesti do zrele osobnosti (zrela vjera se ne čini tako bitnom), a s druge strane na dokazivanje kako Katolički vjeronauk ima veliku multikulturološku i multidijalošku vrijednost, te je kao takav vrlo važan čimbenik za ostvarivanje suvremenih društvenih vrijednosti. No, o tom, ako Bog da, u idućem nastavku…
To nije prijedlog kurikula Katoličkoga vjeronauka!
Nimalo ne sumnjam kako su članovi Stručne radne skupine Prijedlog načinili u dobroj nakani, niti mi ne pada na pamet dovoditi u pitanje njihovu profesionalnost, ali zaključujem da taj dokument nema nikakvog opravdanja u svom naslovu nositi niti oznaku katolički niti oznaku vjeronauk, jer je riječ o najobičnoj kršćanskoj religijskoj kulturi,[4] baziranoj na sinkretizmu svega i svačega.
Nadam se da će autori ove kritike shvatiti dobronamjerno, posebice iz razloga jer je koncept dokumenta takav da jasno pokazuje patološko i poltronsko odstupanje od katoličkoga identiteta, a da bi se omogućio nekakav lažni dijalog s onima koji drugačije vjeruju ili uopće ne vjeruju.
Vjerojatno odgovornost za to ne treba isključivo staviti na račun Stručne radne skupine, nego je takva multikulturalnost moguće rezultat njezina pokušaja sprječavanja već dobro uhodanog progona vjeroučitelja i Katoličke Crkve, no kako svi zakoni omogućuju Katoličkom vjeronauku djelovanje u skladu sa svojom vjeroispoviješću, to treba i jasno naglasiti u kurikulu i od tih temelja dalje graditi dijalog, a lažne objede argumentirano anulirati.
Vjeroučiteljima treba kurikul Katoličkoga vjeronauka, a ne kršćanske religijske kulture i zato je veliki posao i velika odgovornost na Stručnoj radnoj skupini
Prema onoj staroj: Voli svoje, a tuđe poštuj, treba preoblikovati puno toga ne samo u prvom dijelu o opisu predmeta, nego cijeli kurikul, jer nas Evanđelje protumačeno kroz nauk Katoličke Crkve itekako uči dijalogu i poštovanju svih drugih, i to vjerujem uopće nije upitno ni za jednog vjeroučitelja, ali prema istom načelu treba dostojanstveno postaviti granice i oduprijeti se onima koji iz sjene nameću forsiranu i lažnu multikulturalnost. Ta se, naime, multikulturalnost već puno puta pokazala kao najžešći oblik ugnjetavanja onih koji su najotvoreniji za dijalog sa svima, a njezini aktivisti kao oni koji su uvijek spremni probiti svaku granicu ma koliko god široka bila.
Zato u svoje ime, a vjerujem i u ime mnogih vjeroučitelja molim sve članove Stručne radne skupinu da ozbiljno porazmisle o iznesenome i u izrečenim kritikama ne vide puko kritizerstvo, pogotovo ne na osobnoj razini, nego da u kurikulu jasno naglase vrijednost katoličkog identiteta, Katoličke Crkve, katoličkog nauka i katoličkog morala, te pokažu kako se preko tih katoličkih vrijednosti neupitno ostvaruje istinski dijalog sa svima, ali se istovremeno ostaje vjeran Isusovoj poruci prepoznatljivoj u postojanom dvotisućljetnom tumačenju Učiteljstva Crkve.
A ako je pak ekipa koja je na čelu Cjelovite kurikulne reforme doista tako tolerantna, nadstranačka i stručna kakvom se predstavlja, takav će prijedlog Stručne radne skupine svakako i prihvatiti, bez pokušaja širenja ionako preširokih granica multikulturalnosti.
[1] Članovi Stručne radne skupine koji su izabrani javnim pozivom su: Ljuba Duvnjak, prof., Tehnička škola Zagreb, Zagreb; izv. prof. dr. sc. Blaženka s. Valentina Mandarić, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu; izv. prof. dr. sc. Ante Pavlović, Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije, Zagreb; izv. prof. dr. sc. Ivica Pažin, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku; Tihana Petković, dipl. teolog, Osnovna škola Vladimira Nazora Daruvar, Daruvar; izv. prof. dr. sc. Ružica Razum, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu (voditeljica) i Ivica Živković, prof., Gimnazija Županja, Županja. Članovi Stručne radne skupine iz jedinice za stručnu i administrativnu podršku su: Dalibor Adžić, Agencija za odgoj i obrazovanje; Gordana Barudžija, Agencija za odgoj i obrazovanje; Sabina Marunčić, Agencija za odgoj i obrazovanje. Članovi Stručne raden skupine iz Ekspertne radne skupine su: Boris Jokić i Tomislav Reškovac. Tehnički koordinator Stručne radne skupine je Željko Božić, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, a članovi Ekspertne radne skupine su: Boris Jokić (voditelj), Branislava Baranović Suzana Hitrec Tomislav Reškovac Zrinka Ristić Dedić Branka Vuk Ružica Vuk. Tekst je lektorirala Vesna Čondić.
[2] Crkva je u sklopu Katolička crkva redovito napisana malim slovom, unatoč usvojenom prijedlogu naših biskupa da se obje riječi pišu velikim početnim.
[3] Iako se, kako je naznačeno, kršćanstvo (također i međureligijski dijalog) može tumačiti široko i bez ikakvih negativnih ili dvosmislenih aluzija, ovdje je evidentno kako se forsira nedovoljno jasan, ali svakako uočljiv pristup izjednačavanja svih kršćana: katolika, pravoslavaca i protestanata, kao i svih religija, a gdje se katolička vjeroispovijest, bez obzira što je riječ o Katoličkom vjeronauku, u ime nekakve korektnosti, ne želi čak niti spominjati, a kamoli naglasiti. Iz istih je razloga razumljivo kako je sasvim opravdano da se u okviru Pravoslavnog vjeronauka naglašava pravoslavna vjeroispovijest ili u okviru Islamskog vjeronauka islam, što je i jasno uočljivo iz njihovih kurikula, dok se od Katoličkog vjeronauka očekuje da se odrekne svojih vlastitosti.
[4] Valja napomenuti i kako se dokument velikim dijelom naslanja na postojeće planove i programe Katoličkog vjeronauka za osnovnu i srednju školu, pa u tom smislu treba zahvaliti zanimanju za detalje koje je probudila nezgrapnost Cjelovite kurikulne reforme, odnosno da su se nesuvislosti koje već odavno „rese“ Katolički vjeronauk tek sada jasno pokazale.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
