Teško se osloboditi jednog kulta koji traje 45 godina, posebno u zemlji koja još uvijek, što zbog objektivnih, što zbog subjektivnih razloga, nije raščistila sa svojom prošlošću. Naime, zbog ratnih okolnosti tranzicija u Hrvatskoj iz totalitarnog, komunističkog društva u istinski demokratsko društvo nije protekla onako kako se očekivalo, kako su se Hrvati nadali početkom devedesetih kada su odlučili krenuti putem samostalnosti, demokracije, kada su se zapravo odlučili vratiti na Zapad – kamo Hrvatska kao srednjoeuropska zemlja oduvijek pripada.
Zašto nismo prošli katarzu?
Razlozi zašto nismo prošli istinsku katarzu su brojni, nezahvalno ih je i gotovo nemoguće nabrojati u samo jednom članku. Naime, sasvim sigurno jedan od većih razloga leži u činjenici da su još uvijek prisutne brojne strukture, prije svega ostaci zloglasne jugoslavenske tajne policije, UDB-e, što vidimo posljednjih dana tijekom suđenja potencijalnim udbaškim egzekutorima u Münchenu (da ne zaboravimo skandal koji još uvijek izaziva gorčinu – mislimo na zakon lex Perković, zbog kojega je Hrvatska zamalo dobila sankcije međunarodne zajednice i to kao članica Europske unije ).
Sve ovo je zapravo pokazatelj da u Hrvatskoj ne postoji stvarna volja za demokratizacijom zemlje i da se zapravo želi zacementirati postojeće stanje koje onemogućava lustraciju provedenu u većini bivših komunističkih država, posebno na teritoriju nekadašnje istočne Njemačke, pa i Poljske.
Nije lako u zemlji u kojoj nema političke volje, u narodu kome je desetljećima sustavno ispiran mozak, u kojoj se zapravo i ne govori o komunističkim zločinima počinjenim nakon Drugog svjetskog rata, o logorima i udbaškim atentatima, preko noći zaboraviti što je bilo, poglavito kada mediji daju romansiranu verziju komunističkog režima.
Njegovanje kulta ličnosti i u Kumrovcu i u Beogradu
Da u Hrvatskoj postoji još uvijek snažno njegovan kult ličnost Josipa Broza Tita, kakav je inače bio karakterističan za sve totalitarne režime 20. stoljeća, vidjeli smo i na 35. obljetnicu smrti jugoslavenskog diktatora kada je rodno mjesto skromno obrazovanog bravara u jednom trenutku izgledalo kao da se vremeplovom vratilo u sedamdesete godine prošlog stoljeća. Titove slike, majice s Titovim likom, jugoslavenske zastave i apologetski govori… Sve je to u Kumrovcu mnogima, a ponajprije žrtvama komunističkog režima, bilo mučno gledati.
U isto vrijeme u glavnom gradu Srbije, Beogradu, dogodilo se komunističko “hodočašće”, naime, poklonici jugoslavenskog diktatora došli su s čitavog prostora bivše države, ponajviše Bosne i Hercegovine, kako bi nad grobom diktatora držali “mrtvu stražu”. Klasičan je to primjer njegovanja kulta ličnosti, takav nekritički odnos prema vođi postoji zapravo još samo u Sjevernoj Koreji, čak je i Kina djelomično napustila takav odnos prema svojim “velikanima”.
Sve je bilo podređeno Titu
U Jugoslaviji, tijekom njenog čitavog postojanja, a mislimo na Drugu Jugoslaviju, onu nastalu na ruševinama Drugog svjetskog rata, od samog početka sve je bilo podređeno Brozu – od tiska, do društvenih, sportskih te kulturnih djelatnosti.
Dovoljno je reći da se nogometni Kup, kao najmasovnije nogometno natjecanje bivše Jugoslavije, zvao Kup maršala Tita.
Trčale su se svakog proljeća štafete za izmišljeni rođendan jugoslavenskog vođe. Naime, Tito nije rođen 25. svibnja, na “Dan mladosti”, već 7. svibnja, što se u Jugoslaviji namjerno prešućivalo. Dan mladosti bio je samo jedan od onih dana koji je stvoren kako bi promidžba mogla odraditi svoj dio posla na slavu “velikom” maršalu.
Svaki državni blagdan bivše Jugoslavije bio je podređen Titu, od Dana Republike, 29. studenoga, do Dana borca, pa čak i Međunarodnog Dana žena, 8. ožujka.
(Ne)djela govore o njegovom načinu vladanja
Stvorena je atmosfera u kojoj partija može pogriješiti, ali vođa ne, što se najbolje vidjelo tijekom obračuna Tito-Ranković, 1966. godine. Pritom se zaboravilo da je zapravo Tito stvorio Rankovića i njemu dao zloglasne jugoslavenske tajne službe u ruke, najprije OZNU, a onda i UDB-u, a ne obrnuto.
Čitav je niz primjera koji dokazuju da se u Jugoslaviji ništa nije događalo, a da o tome presudnu riječ nije dao Josip Broz. Obračun s hrvatskim proljećem, prije toga Goli otok, a još prije svega toga, odmah nakon Drugog svjetskog rata, pokolj na Bleiburgu, zapravo su najbolja svjedočanstva o karakteru vladavine Josipa Broza Tita koga neki i danas slave kao velikog lidera i vizionara.
Spomenuli smo na početku činjenicu da u Hrvatskoj nema istinske volje za pravom transformacijom u istinsko demokratsko društvo. Ne treba veći dokaz našoj tvrdnji od činjenice da usred glavnog grada države članice Europske unije i NATO- pakta najljepši trg nosi ime maršala Tita, a logičan postupak uklanjanja njegove biste s Pantovčaka doživio je kritike u određenom dijelu medija.
