Sada bez dokaza tvrdi kako je u Jasenovcu ubijeno između 17 i 18 tisuća Židova, pet tisuće više nego na jasenovačkome popisu i čak 15 tisuća više nego u Yad Vashemu
U opširnome tekstu pod naslovom „Tek je svaki peti Židov u NDH živ dočekao 1945.“ povjesničar I. Goldstein za jedan portal piše o „genocidu počinjenome nad Židovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. Već u naslovu teksta nazire se znanstvena (ne)preciznost profesora Goldsteina jer je dio Židova stradao i 1945. godine. Preciznije, prema podatcima iz digitalne inačice komunističkoga popisa iz 1964. godine (L64) koju nam je ljubazno ustupio istraživač Roman Leljak, kod 2.328 Židova iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u rubrici „ggsm“ navodi se 1945. kao godina smrti. Znači doživjeli su 1945., ali ju nisu preživjeli kao ni, primjerice, stotine tisuća Hrvata nakon pokolja Titovih eskadrona smrti krajem i naročito nakon kraja Drugoga svjetskog rata u Europi. Čak i ako na trenutak zanemarimo ovu pogrešku i tretiramo to kao činjenicu da je svaki peti Židov iz Hrvatske i BiH preživio rat, opet su Goldsteinovi navodi u koliziji s drugim podatcima. Prema Goldsteinu, „…nešto više od 9000 Židova s područja tadašnje NDH koji su preživjeli…“, a prema Žerjaviću u Hrvatskoj i BiH je 1941. godine trebalo biti oko 34.000 Židova. Znači da je prema tome preživjelo više od četvrtine, a ne tek petina Židova. Vlastiti su mu podatci u koliziji s interpretacijom. Ako, pak, Goldstein osporava Žerjavićeve izračune, onda osporava i njegov rad koji služi kao znanstveni temelj za rezervni jasenovački mit o 80 do 100 tisuća žrtava. Kad je već i naslov problematičan, bolji ne može biti ni ostatak.
Za potrebe ovoga teksta korišteni su podatci iz digitalne inačice komunističkoga popisa žrtava rata iz 1964. godine (L64), podatci iz mrežnog jasenovačkog popisa Javne ustanove Spomen-područja (JUSP) Jasenovac te demografski izračuni Vladimira Žerjavića. U ovim slučajevima radi se o podatcima iz izvora koje I. Goldstein smatra neupitnima, što je i sam više puta naveo u medijima. Pretpostavljamo da mu ni podatci iz digitalnoga arhiva Yad Vashema nisu sporni.
Teze bez veze
Prema Goldsteinu: „Jasenovac je ostao u funkciji puna 44 mjeseca, gotovo do kraja rata. Ondje je ubijena većina Židova iz sjeverne Hrvatske i Bosne – njih između 17 i 18 tisuća.“ Ovo su vrlo zanimljivi podatci jer su se na mrežnom jasenovačkom popisu JUSP-a Jasenovac na dan 4. rujna 2018. godine nalazile 13.143 židovske žrtve. To je čak za 4 do 5 tisuća manje od Goldsteinovih navoda. Prema podatcima iz popisa L64 za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u logorima Jasenovac, Stara Gradiška i na području Gradine kod Jasenovca stradalo je upola manje, sveukupno 7.136 Židova ili kako ih u tome popisu nazivaju Jevreja. Prema podatcima iz digitalnoga arhiva Yad Vashema kad se gledaju samo podatci o žrtvama prema Page of Testimony tj. o zapisima prema iskazima rodbine, prijatelja i židovskih organizacija u Jasenovcu i Staroj Gradiški potencijalno je stradalo tek nešto više od 3 tisuće Židova. Pri tome treba naglasiti da se među jasenovačkim žrtvama, primjerice, nalazi i Emerik Blum, sarajevski gradonačelnik iz vremena Zimske olimpijade 1984. godine tako da je i ta brojka podložna daljnjoj reviziji.
Prema popisu L64, ukupno je iz Hrvatske i BiH stradalo 21.246 Židova, a od Goldsteina navedenih 17 ili 18 tisuća jasenovačkih žrtava je oko 80 posto te brojke. To sugerira da bi on mogao biti upoznat s brojkom stradalih Židova prema komunističkome popisu žrtava rata iz 1964. godine. Ako je tako, morao bi biti upoznat i s brojkom od oko 7 tisuća Židova koje su komunisti popisali kao žrtve iz Jasenovca i Stare Gradiške. Kako je od 7 tisuća došao do 17 tisuća židovskih žrtava, neka sam objasni javnosti. U tekstu je već prije navedeno da je, prema Žerjaviću, u Hrvatskoj i BiH 1941. godine trebalo biti oko 34.000 Židova. Kako je također već navedeno, prema podatcima iz L64 uračunamo li dvojbene žrtve, stradalo je 21.246 Židova, tj. preživjelo ih je oko 38 posto, znači 2/5. Prema istim relacijama iz komunističkoga popisa L64, u Jasenovcu i Staroj Gradiški stradalo je 21 posto,tj. otprilike svaki peti Židov u Hrvatskoj i BiH. Brojčano, prema popisu L64 u Drugome svjetskom ratu stradalo je 9.648 Židova iz BiH. To je oko 80 posto svih Židova iz BiH u 1941. godini. U Hrvatskoj je prema L64 stradalo 11.598 Židova od 22.000, koliko je Žerjavićev izračun za 1941. godinu, a to znači da je u Hrvatskoj stradalo tek nešto više od polovice hrvatskih Židova, tj. preciznije, nešto manje od 53 posto. Prema tome, iz Hrvatske je preživjelo oko 10.400 tj. više od 47 posto ili gotovo polovica svih Židova. To implicira da ili su bosanski sefaradi nadprosječno stradavali u ratu u odnosu na aškenaze, ili su komunistički popisivači u BiH bili „lake“ ruke. Kad se dodatno analiziraju podatci o hrvatskim Židovima, onda se dobije ovakav rezultat. Od ukupno 11.598 Židova iz Hrvatske stradalih u Drugome svjetskom ratu, 41 posto ih je stradalo na području ND Hrvatske, od toga dio kao pripadnici titoističkih postrojba, 27 posto izvan ND Hrvatske, najviše u Srbiji i Njemačkoj, ali čak i u Egiptu, a nepoznato je mjesto stradanja u 31 posto slučaja. Znači na području ND Hrvatske sveukupno je stradao 4.741 Židov iz Hrvatske, tj. 21 posto ili tek svaki peti. Svi ostali hrvatski Židovi stradali su negdje drugdje/nepoznato (31 posto) ili su preživjeli rat (47 posto). Prema navedenim podatcima iz komunističkoga popisa žrtava rata iz 1964. hrvatski su Židovi znatno manje stradavali u ND Hrvatskoj nego, primjerice, srbijanski Židovi u susjednoj “Judenfrei” Srbiji. Izuzetno visok postotak nepoznatoga mjesta stradanja hrvatskih Židova u komunističkome popisu može se svakako tumačiti, ali za ovu je temu najzanimljivija relacija sa Židovima iz BiH kod kojih je nepoznato mjesto smrti u samo 1,8 posto slučajeva, a to je preko 17 puta manje nego u slučaju Hrvatske. Dva su objašnjenja ovoga povijesno-statističkoga fenomena. Možda su komunistički popisivači u BiH bili sposobniji od onih u Hrvatskoj ili su samo bolje slijedili crvenu nit.
Singeri, Hrvati, katolici
Kad nekima brojke ne idu u prilog, onda se okreću pojedinačnim sudbinama. Pri tome je stari propagandni obrazac da se koriste najslabijima, a to su djeca i bolesnici. Tako od I. Goldsteina saznajemo za priču o djevojčici Sofiji Singer. Jedanaestgodišnja Sofija „nevještim rukopisom, moli da se njezin otac Leopold (Lavoslav) Singer (1884.), koji je već “30 godina sasvim gluh” i ima srčanu manu, otpusti sa Zavrtnice (…)“. U tekstu se navodi da je Leopoldu Singeru temeljem usvojene molbe stigla preporuka da se pusti iz sabirnoga centra Zavrtnica u Zagrebu. Međutim, nakon toga u jednoj se rečenici od činjenica preko nagađanja stiže do čiste fikcije koja naposljetku postaje nedvojbeni dokaz nečijega stradanja u Jasenovcu. Od nagađanja “Nije jasno je li Singer uistinu pušten …”, preko pretpostavke “… čini se da je preporuka stigla prekasno …” i temeljem toga do zaključka “… da je već bio deportiran u Jasenovac.” Kod modusa ponensa mogu se izvući razni zaključci, ali ovo ih sve nadmašuje i prelazi u modus nonsens. Ne znamo ima li autor neka druga saznanja o ovome slučaju, ali iz teksta nije jasno na temelju čega izvodi zaključak o Singeru: “Iz Jasenovca se nijednom nije javio pa mu zbog toga nije poslan nijedan paket, što znači da je već u listopadu ili najkasnije u studenome bio mrtav.” Ovdje prestaje svaki dodir sa znanošću i prelazi se u sferu vidovitoga. Ako Singer nije bio interniran u Jasenovcu, jasno je da se iz njega nije ni mogao javiti. Po istome se principu može pretpostaviti da je Singer bio deportiran, primjerice, na Sajmište kod Beograda ili Auschwitz, a iz tih dvaju logora smrti baš i nisu stizale poruke. Prema navedenome, moglo bi se zaključiti da Goldstein zna mnogo više o ovome slučaju nego komunistički popisivači jer prema L64 Leopold Singer rođen u Đakovu 1884. godine Hrvat je katolik koji živi u Zagrebu, a stradao je 1945. godine na nepoznatome mjestu od nepoznatih počinitelja. Jedna je stvar čini se posebno zasmetala Goldsteinu pa je reagirao kako ne priliči znanstveniku i profesoru na fakultetu.
Glede Sofije Singer zasmetalo ga je sljedeće: „paradoksalno je da je u ‘Popisu žrtava Zagreb’ pod njezinom nacionalnom pripadnošću upisano ‘Hrvatica’.“ Nije jasno zašto bi to bilo paradoksalno ako se obitelj Singer izjasnila kao Hrvati i katolici. Pripadnikom nekoga naroda ne postaje se nužno rođenjem, već osjećajem pripadnosti. Osim profesora na fakultetu, to bi moglo biti paradoksalno, primjerice, i zatucanim rasistima ili holivudski rečeno zelotima. Primjerice, od 146 Singera iz Hrvatske koji se nalaze na komunističkome popisu žrtava rata iz 1964. godine (L64) čak je 57 Hrvata katolika. Znači Hrvata Singera je oko dvije petine pa se prema tome baš i ne radi o paradoksu već prije o pravilu. Među njima je i Sofija Singer (1930.) navedena kao Hrvatica i katolkinja, stradala 1945. godine na nepoznatome mjestu od nepoznatih počinitelja. Popis žrtava rata iz 1964. godine radili su komunisti, a ne ustaše. Bar prof. Goldstein ne bi trebao sumnjati u rezultate komunističkoga popisa žrtava za koji je sam rekao da su žrtve „skrupulozno popisane“. Na popisu stranih Židova interniranih u Italiji tijekom Drugoga svjetskog rata nalazi se 2.337 osoba povezanih s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom. Povezani su rođenjem, državljanstvom, mjestom boravka i nacionalnom pripadnošću. Zanimljivo je kako su se u rubrici državljanstvo ili nacionalnost (Nazione o Nazionalita) čak 1.553 internirca tj. njih dvije trećine izjasnilo kao državljani Hrvatske ili kao Hrvati (Croata/Croato), a ne, primjerice, kao državljani Jugoslavije. Među njima su i 22 Hrvata Židova iz Beograda, a ima ih i iz Niša, Šapca i drugih mjesta u Srbiji. Među Hrvatima Židovima je i 11 Singera i „paradoksalno“ 6 Goldsteina. Na kraju još nešto o Sofiji Singer. Prema podatku rođakinje Loni/Line Singer iz digitalnoga arhiva Yad Vashema, Sofi Singer, kći Leopolda i Gine, ubijena je u ratu, ali ne navodi se gdje ni kada. Međutim, zanimljivo je da ona prema iskazu rođakinje ima sedam, a ne jedanaest godina.
Supruga Leopolda Singera Eugenija također je zanimljiv slučaj. Prema Goldsteinu „Majka Eugenija (1895.) uhićena je u Daruvaru 1942. godine te ubijena u Staroj Gradiški.“ U popisu L64 dvije su Eugenije, Židovka rođena 1886. i Hrvatica katolkinja rođena 1895. godine te jedna Evgenija Singer, Židovka rođena 1880. godine. Sve tri su iz Zagreba. Obje Eugenije stradale su 1945. godine na nepoznatome mjestu, a Evgenija (1880) u Staroj Gradiški 15. lipnja 1942. godine. Znači jedina Eugenija, tj. Evgenija stradala u Staroj Gradiški, prema L64 čak je 15 godina starija od Goldsteinova navoda, a jedina Eugenija rođena 1895. Hrvatica je katolkinja i stradala je na nepoznatome mjestu. Ni podatci iz Yad Vashema ne idu u prilog navodima iz Goldsteinova teksta. Primjerice, u digitalnome arhivu Yad Vashema Eugenija Singer (1880.) zabilježena je na popisu za deportaciju iz Daruvara od 9. lipnja 1942. godine. Međutim, radi se o udovici rodom iz Bjelovara koja je živjela u Zagrebu, a prema djevojačkome prezimenu znamo da se ne radi o majci Sofije Singer pa to znači da se u slučaju žrtve iz Stare Gradiške ne radi o supruzi Leopolda Singera iz Zagreba kao što zaključuje profesor povijesti I. Goldstein. Ista Eugenija Singer (1880) nalazi se u arhivu Yad Vashema prema podatku iz srbijanskoga Spiska žrtava rata, propagandnog pamfleta izdanog ratne 1992. godine. Prema srbijanskom Spisku žrtava rata još jedna Eugenija Singer iz Zagreba, rođena je 1886. godine, a stradala je 1945. u nepoznatome logoru. U digitalnome arhivu Yad Vashema zapis je o Gini Singer staroj 48 godina, a prema relaciji s ostalim navedenim godinama može se zaključiti da je rođena oko 1893. godine.
U digitalnome se obrascu navodi da je ubijena 1941. godine. Međutim, u skeniranome originalu zapisa na kojemu se temelji taj digitalni obrazac, Gina Singer „odvedena je“ 1941. godine, ali ne navodi se kamo niti da je te godine i ubijena. Iz navedenih primjera može se zaključiti da je vrijeme i mjesto stradanja obitelji Singer dvojbeno, tj. nepoznato. Prema podatcima iz komunističkoga popisa žrtava rata (L64/SZSJ64), radi se o hrvatskoj katoličkoj obitelji, stradaloj 1945. godine. Podatci s tog komunističkoga popisa glavni su izvor podataka za mrežni jasenovački popis u kojem se kod tri četvrtine svih podataka o žrtvama navodi izvor SZSJ64. Ne može se javno zagovarati podatke s mrežnoga jasenovačkog popisa JUSP-a Jasenovac, a istodobno osporavati rezultate komunističkog popisa žrtava rata koji mu je glavni izvor. To je paradoks. Ako se pak osporavaju podatci iz komunističkoga popisa žrtava rata, automatski se osporavaju i podatci s mrežnog jasenovačkog popisa kojima je to glavni izvor podataka. I tako na kraju, htjeli to neki ili ne svi putevi vode u revizionizam.
Ako je Goldstein htio dokazivati hrvatsku genocidnost, umjesto opširnoga novinskog teksta u kojemu je jedan od glavnih elemenata krajnje dvojbena priča o hrvatskoj obitelji Singer, mogao je jednostavno navesti imena 4 do 5 tisuća Židova koji se ne nalaze na mrežnome popisu JUSP-a Jasenovac i tako bi osnažio svoju tvrdnju o 17 do 18 tisuća u Jasenovcu ubijenih Židova. Mnogo teksta ne jamči da se mnogo toga pametnoga ima reći. Lijepo je rekao Boethius – Da si šutio, mislili bi da si filozof. To vrijedi i za profesore s Filozofskoga fakulteta.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
