Posrnuće Agrokora postalo je važna medijska tema, a prigodni tajni sastanci u Vladi javni kad je već postalo prekasno. Početak kraja poslovnog carstva Ivice Todorića označio je bizaran istup ruskog veleposlanika Anvara Azimova, koji je prije mjesec dana dao intervju odjeven u vojnu uniformu i okićen ordenima. Tako opremljen iskazao je očekivanje da će Agrokor ispuniti svoje obveze vezane za vraćanje kredita ruskim bankama. Uniforma i ordeni, potpuno neuobičajen outfit za veleposlanika, jasna su poruka da iza njega stoji ruska država i sila. Jer u vlasništvu su ruske države banke Sberbank i VTB koje drže oko 1,3 milijarde eura od 3,4 milijarde eura duga Agrokora, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Medijski tampon oko Todorićeve firme puknuo je ovog tjedna, a šteta u javnosti se sada pokušava sanirati mitom kako je Agrokor prevelik da bi propao, točnije da bi država pustila da propadne, jer ta tvrtka zapošljava 30 tisuća ljudi u Hrvatskoj, te još toliko u “regiji”. Dakle, javnosti se nudi slika svojevrsne talačke krize. Rusi, i drugi, drže za gušu Agrokor, a taoci Agrokora su njegovi zaposlenici i dobavljači. I mi svi s njima. Veliki ekonomski analitičari oglašavaju se sa svojim tezama po istim medijima u kojima se obilno oglašava i Agrokor.
Nejasno je stoga kome iz struke vjerovati i tko je od njih uopće neovisan o Gazdi. S druge strane, eksplodiralo je uobičajeno likovanje raje nad propašću bogataša. Ne znam dovoljno o ekonomskih aspektima ove priče, i o tome će govoriti drugi, ali znam kako se priča priča, u ovom slučaju kako se sklapa i medijski plasira narativ u svoju korist. Trenutno nas se svim medijskim silama uvjerava, kako, Bernardićevim riječima: “kad se ljulja Agrokor, ljulja se i Hrvatska”, pa bismo valjda zato svi trebali preko proračuna sudjelovati u spašavanju privatne firme koja se, u svojim boljim danima, nije nešto posebno iskazala u brizi za javno dobro. Već sada je jasno kako bi bilo kakvo uplitanje države i bilo koji oblik angažiranja proračunskih sredstava za spašavanje Agrokora značilo političko samoubojstvo za onoga tko bi to odlučio ili podržao. Imidž Ivice Todorića u javnosti je katastrofalan. Odavno je postao simbol (post)socijalističkog tajkuna, na kojeg se tovari bijes javnosti i gdje jeste i gdje nije odgovoran.
Dok mu se slika u dominantnim medijima održavala besprijekornom, kivnost javnosti je, dijelom upravo zato, jer nije bilo javnih “ventila”, bivala sve veća. Tzv. običan čovjek, koji sve više glasa za nemušte tipove koji uživo na televiziji tipkaju po mobitelu guglajući teze za raspravu, u komentarima uz Todorića samorazumljivo veže očeve veze u jugoslavenskoj poljoprivredi, politiku i HDZ-a i SDP-a koja mu je išla na ruku, kupovanje posrnulih firmi za kunu, neplaćanje dobavljačima, gušenje malih i sitnih riba iz istog sektora, nezasitnost u širenju, uvoz i plasman nekvalitetne robe, nedostatak domoljublja jer je obilno investirao u Srbiju, instaliranje svojih kadrova u Vladu kako bi mu pogodovali, dvorac i helikopter itd. To su slike koje prevladavaju u komentarima na vijesti o Agrokoru.
Most, kao sastavnica vlasti koja najviše osluškuje bilo naroda (da ne kažemo – najviše populistička) to razumije pa Božo Petrov ističe kako “država sigurno neće biti samoposluga ili bankomat za gospodina Todorića”. Ali, nažalost, odmah nakon toga pokazao se i Mostov socijalistički refleks kroz nebulozni prijedlog o nacionalizaciji Agrokora. S druge strane se javljaju glasovi kako se ne smije dopustiti propadanje Agrokora jer bi to destabiliziralo hrvatsko gospodarstvo. Svjesni negativne percepcije Gazde u javnosti kažu – ne treba spašavati Ivicu Todorića, ali treba spasiti Agrokor? Ne razumiju da Ivica Todorić više nije važan kao figura, već je problem Agrokor kao takvog i trebali bi argumentirati zašto bi država spašavala nešto što dugoročno ne može opstati na tržištu.
U većini analiza posrnuća Agrokora plitko se brkaju uzroci i posljedice. Ekonomski mudraci tako kao prvi uzrok propasti Agrokora navode to što su mu velike svjetske rejting agencije, kao što je Moody’s, snizile rejting. Ali zašto su mu snizile rejting? Po takvima ispada kako je glavni uzrok bolesti to što vam ju je doktor dijagnosticirao. Oni koji bi ukrcavali proračunska sredstva u spašavanje privatne firme navode primjere stranih intervencija poput američke u General Motors. Ali priča i kontekst su potpuno drugačiji. Većinu Agrokora čini lanac maloprodaje. Umjesto Konzuma na istom mjestu će biti drugi dućan koji će opet treba blagajnicu i skladištara. Ili možda žele reći kako su Konzumove radnice bile privilegirane u odnosu na zaposlenice supermarketa u stranom vlasništvu, kako su imale veće plaće, radile manje i u boljim uvjetima? A da bi im eventualni novi, strani vlasnik te “privilegije” dokinuo?
U drskosti je najdalje otišao sada neovisni konzultant, a bivši dugogodišnji predsjednik Uprave Konzuma Dragan Munjiz, koji uz rezanje troškova i smanjenja prava radnika kao način ozdravljenja firme, navodi primjer tvornice Ferrero koja je bila poplavljena pa su radnici šest mjeseci radili besplatno jer su imali povjerenje u vlasnika. Možda bi se on prvi trebao vratiti u Konzum pa raditi pola godine besplatno i time pokazati povjerenje u vlasnika kojem se ruski vjerovnici obraćaju javno u uniformi? A tko će odgovarati za nagomilani porezni dug Agrokora? Zašto se na porezni stup srama stavljaju sitne i srednje ribe, a novinari danima ne mogu od Porezne uprave dobiti podatak o dugu Agrokora?
Ministar financija Marić, koji je ponikao u Agrokoru, a čiji je jedan od prvih poteza bio ukidanje poreza na prvu nekretninu usred demografske katastrofe, dužan je objaviti koliki je porezni dug firme iz koje je došao na ministarsku poziciju, a o čijem oglašavanju ovisni mediji su ga javnosti plasirali kao da je nobelovac. Što bi donijelo restrukturiranje Agrokora ako ga preuzmu vjerovnici? Hoće li morati dodatno stezati remen, otpuštati i na kojoj razini? I hoće li biti više otpuštanja radnika ili možda famoznih menadžera u toj privatnoj firmu u kojoj se takve često zapošljavalo/udomljavalo kao protuuslugu politici? Postavlja se pitanje i tko će otkupljivati od dobavljača ako propadne Agrokor?
No opet nitko ne nudi argumente za tezu prema kojoj je Agrokor bio dobrotvor malih hrvatskih dobavljača, od kojih je valjda uzimao lošiju robu po većoj cijeni nego što su mogli dobiti od bilo koga drugog? Ako je tako, da damo Todoriću državno odlikovanje? Ispada da ti dobavljači ne bi mogli opstati na tržištu, već ih se umjetno održavalo, istina s omčom maksimalne odgode plaćanje. Koliko to ima smisla? Hoće li dobri proizvodi opstati i bez Todorića? A da se malo ipak proba stvar prepustiti tržištu i zakonima? Problem Agrokora je prije svega problem onih kojima je dužan. To su ruske državne banke i drugi vjerovnici. Potom države koja krije porezni dug Agrokora kao zmija noge, dobavljača koje je ionako gušio drskom odgodom plaćanja, dijela uposlenika koji će ostati bez posla, a dugoročno se možda i spasiti jer će stati na čvrsto tlo na istom/drugom poslu. I problem je većeg dijela politike i medija isprepletenih s tim interesima.
Ako se i lipa javnog novca utroši u spašavanje Todorića, pardon, Agrokora koji je, eto, prevažan za državu, politički je mrtva opcija koja to učini. Pustiti konačno stvar tržištu, pa makar to dovelo i do propasti Agrokora, možda će biti bolni, ali ljekoviti konačni hrvatski izlaz iz socijalizma. Agrokor ovako ispada neko zaštićeno hrvatsko nacionalno blago, kao manjine. Novi vid potencijalne političke korupcije se upravo pokušava uvesti u Zagrebu kroz prijedlog da se u Gradsku skupštinu ubaci novih šest zastupnika manjina koji bi bili izabrani bez obzira na izborni prag.
Možda bi prigodno trebalo razmisliti da se u zagrebačku skupštinu ubaci i primjerice tri fiksna zastupnika Agrokora. Brojčano ih je više, a i ne možemo bez njih… Po suglasju HDZ-a i oporbe, ispada da je dotacija društva neminovna, a riječi koje je Ante Todorić, otac Ivice Todorića, izrekao na raspravi u CK SKH-a 1970. vrijede u potpunosti i za današnju situaciju: “Mi možemo na svjetsko tržište jedino uz dotaciju društva, a situacija je, drugovi, takova da bi Centralni komitet Hrvatske, i jasno, konferencija Saveza komunista Jugoslavije nad ovom činjenicom trebala ozbiljnije da se pozabave, jer doticanja kapitala da se ulaže u optimalne kapacitete nema, i mi umjesto da napredujemo, nazadujemo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
