Korejski rat, koji formalno nije okončan, već je samo zamrznut dogovorom o prekidu vatre 1953., odnio je više od tri milijuna života. Zacementirao je hladnoratovsko presijecanje jednog naroda 38. paralelom i od Korejskog poluotoka stvorio globalnu neuralgičnu točku koja je već 66 godina favorit za mjesto izbijanja trećeg svjetskog rata, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju prenosimo djelomično.
(…)
Za razliku od Nobela za mir, koji se može dodijeliti i onome koji ništa nije napravio za mir, pa čak i onome koji je proizvodio ratove i nemir, Nobela za književnost se ipak ne može dodijeliti nepismenoj osobi, ili onoj koja još ništa nije napisala. No možda bi u Švedskoj akademiji trebali razmisliti da poput mirovnog Nobela, i onog književnog počnu davati bjanko, politički podobnim mladim piscima, kao obvezu da u budućnosti zapnu i napišu knjige kojima bi je opravdali.
(…)
Ovih dana digla se kuka i motika na dodjelu Nobela za književnost Peteru Handkeu, jer je riječ o velikom poštovatelju Slobodana Miloševića, koji je valjda problematičniji od Staljina i Maoa koji su bili Sartreovi miljenici. Polemika oko dodjele nekoć ugledne nagrade Handkeu pokrenula je niz pitanja. Dodjeljuje li se ta nagrada za književnosti ili za moral? Je li to dvoje do kraja odvojivo?
Može li dio opusa obezvrijediti vrijednost drugog dijela i obratno? Može li dobar pisac biti neupućen, nemoralan ili čak zao čovjek? Ili samo u nekim stvarima intelektualno i emotivno ograničen, možda upravo zato što je fokusiran na svoj svijet i vlastito književno djelo? Otkud ideja da su veliki pisci nužno moralne vertikale? Književnost se s moralom i politikom može prožimati i pretapati, ovisno od žanra i autora, ali i ne mora, jer onda i ne bi postojala kao posebna domena, sa svojom specifičnom vrijednostima. Zašto se čini samorazumljivim da vrhunski slikar, glazbenik ili centarfor može biti loš čovjek, ali pisac mora u svemu biti mudar i dobar, i nipošto budaletina koje se u jednom trenutku perverzno fiksira na Miloševića kontra cijelog Zapada.
Handke je nesumnjivo izvrstan pisac. Ali da li u svim djelima? Za koji dio opusa su mu dodijelili Nobela, na što se odnosi zasluga da je “istražio perifernost i specifičnost ljudskog iskustva” u nejasnom objašnjenju za dodjelu nagrade? Jer dio njegovog opusa su i loši promiloševićevski pamfleti. No, može li se i kod takvih djela sadržaj potpuno odvojiti od umjetničke forme.
(…)
Ovakve stvari ne trebaju niti mogu potamniti književnu veličinu autora niti spriječiti divljenje njihovom djelu, valja ih znati kako ih se uz književnu vrijednost ne bi poturalo i kako moralne ili političke svjetionike.
Jednako tako, to što se Handke neodgovorno i oholo petljao u krvave stvari i davao potporu zločinačkoj politici gonjen nekim vlastitim traumama i kapricioznim fiksacijama, ne znači da njegova druga djela, uglavnom napisana prije tog angažmana, nisu vrijedna i da ih zato ne treba čitati.
Nagrada Švedske akademije je nekada bila jako važna, danas joj je ugled sve niži. Jako su bijesni samo oni koji smrtno ozbiljno drže do Nobelove nagrade, pa su očajni što je dodijeljena Handkeu jer time mu se daje veličina koju ne zaslužuje, a krnji se ugled nagrade koja im je valjda do sada bila neupitna. Pa Handke ne valja, a Nobel valja.
(…)
Uz dodjelu Nobelove nagrade Handkeu trebali su priložiti interpretativnu izjavu kako se nagrada ni u kom slučaju ne dodjeljuje za promiloševićevski dio njegova opusa niti se on njome podržava. Nagrada utječe na reputaciju dobitnika, ali i dobitnik povratno na reputaciju nagrade. U najmanju ruku kontroverzni Handke dobio je kontroverznu nagradu Švedske akademije, pa je dakle, ona možda ipak završila u pravim rukama.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
