Predstavljamo Privatnu sportsku i jezičnu gimnaziju „Franjo Bučar“ iz Zagreba koja je 2012. godine počela s radom i koja bilježi stalni porast učenika koji odabiru baš tu privatnu jezičnu gimnaziju za nastavak obrazovanja. U školi ističu da je rad s djecom individualan, a da su uzroci takvog pristupa u populaciji koja se u školi obrazuje. Uz veliki broj izvrsnih sportaša, u školi su ponosni i na uspjehe djece čiji su roditelji povratnici u Republiku Hrvatsku, naši Hrvati iz dijaspore, a koja su zbog nedovoljnog poznavanja hrvatskog jezika u većoj potrebi školovanja u manjim obrazovnim grupama (do 15 učenika) i u većoj potrebi nadoknade nastavnog gradiva koje se u hrvatskim školama traži.
Razgovarali smo s osnivačima Privatne sportske i jezične gimnazije „Franjo Bučar“ iz Zagreba Zdenkom Ivanković i Dominikom Racom koje smo posjetili u prostorijama škole u Teslinoj 14.
Narod.hr: Zašto ste se odlučili otvoriti privatnu gimnaziju?
Sami početak poduzetničkog pothvata zvan „privatna srednja škola“ u Hrvatskoj je bio kompleksan i dugotrajan. Prije početka rada škole, prije dobivanja dozvole MZO-a, 2 godine smo ishodili potrebnu dokumentaciju, a zatim smo sljedeće 4 godine upoznavali javnost s postojanjem naše srednje škole.
Narod.hr: Što znači „sportska gimnazija“ i zašto baš sportska?
“Sportska gimnazija je dio naziva naše škole koji je nedovoljno upućenima manje razumljiv. Imali smo slučaj učenika iz Rusije koji je došao u našu školu jer je po nazivu shvatio da se kod nas „uče sportovi“! Hrvatski obrazovni sustav prepoznaje razredne odjele za sportaše kao posebno ustrojene razredne odjele u koje se upisuju samo učenici koji se aktivno, nerijetko i profesionalno ili poluprofesionalno, bave sportom. Učenicima se u takvim razredima omogućuje dodatno svladavanje nastavnog gradiva – uz pomoć mentora – zatim dogovorno odgovaranje i pisanje testova te izostajanje radi odlaska na klupske/reprezentativne pripreme ili natjecanja.
To su razredi u kojim nastavnici nemaju etičkih pitanja „jesu li prema svim učenicima jednaki?“ te razumiju da će takvi učenici, ako ih obrazovni sustav redovnog srednjoškolskog obrazovanja ne podrži, morati možda i napustiti sustav redovnog obrazovanja. Isti je problem na državnim fakultetima, ali je to tema za neki drugi razgovor.
Narod.hr: Koji su vaši najveći uspjesi u školi?
“Joj, teško pitanje. Najveći uspjesi su mi sigurno oni učenici koje smo usmjerili u onom pravcu u kojem im je ugodno, u čemu su uspješni i što im ne predstavlja teškoću. Bilo je i učenika koji su kroz četvorogodišnje razdoblje srednjoškolskog obrazovanja prolazili teške emocionalne trenutke koje smo kao pedagozi prepoznali, ali i uvažili kao okolnost oko kojeg smo osmislili obrazovno djelovanja. Sreća nam je, velika sreća, izvrsna suradnja s roditeljima. Roditelj može ponekad i odmoć u prevelikim nastojanjima pomoći, ali je nezamjenjiv partner u svakoj školskoj sredini.”
Narod.hr: Kako se borite protiv mobitela? Pravilnikom nije dozvoljena njihova uporaba na nastavi.
“Mobitele uzimamo ujutro, uz suglasnost roditelja, naravno, a vraćamo ih učenicima popodne, kad izlaze iz škole. Takav je dogovor, a i Pravilnikom ih se ne smije koristiti pa nam je takav postupak.”
Narod.hr: Biste li rekli da ste zadovoljni što ste otišli iz državnih škola i otvorili privatnu školu?
“Rekli bismo da smo blagoslovljeni jer radimo s djecom i za djecu. Da nema djece, ne bi bilo potrebe ni za nastavnicima ni za školama. A biti u okruženju mladih i zainteresiranih osoba svaki dan, veliko je veselje. Namjerno ne govorimo kolika je odgovornost prema učenicima, roditeljima, nastavnicima jer su naše nagrade vaše školske uspomene – pamte se veselja i radosti, zaboravljaju problemi i neugodnosti.”
