U četvrtak 18. lipnja Vlada premijera Plenkovića, ovaj put privatnoj tvrtki Brodotrogir Cruise d.o.o., rutinski, bez dubinske provjere i rasprave ministara, odobrila 62,4 milijuna eura (gotovo pola milijarde kuna) jamstva za gradnju dva broda, polarna cruisera.
Naime, prema tvrdnjama portala ideje.hr, američka investicijska tvrtka za ulaganje kapitala u brodove Delos Shipping LLC ne želi u Trogiru graditi dva polarna broda bez bankarske garancije, no ni banka nije htjela dati garanciju bez garancije hrvatskih poreznih obveznika za nju. Tvrtka Danka Končara inače ima jamstveni kapital od 20.000 kuna, pa joj je Vlada Andreja Plenkovića odobrila 62,4 milijuna eura.
Podsjetimo, Danko Končar bio je nesuđeni spasitelj propalog Uljanika, a govorio je da namjerava kupiti 3. maj, Brodosplit, Kraljevicu i Brodotrogir. Na kraju je odustao od 3. maja, Brodosplita i Kraljevice, te 2013. postao vlasnik Brodotrogira. Vlada je snažno lobirala da Končar preuzme Uljanik, a prema jednom od koncepata sav trošak spašavanja Uljanika, koji bi koštao nekoliko milijardi kuna, prebacio bi se na državu, dok bi se Končar bavio gradnjom nekretnina.
>Uljanik i IDS: 14 direktora koji su drmali brodogradilištem
O ovom potezu Vlade Andreja Plenkovića razgovarali smo s financijskim analizičarem dr. sc. Andrejem Grubišićem.
Narod.hr: Tko ima, a tko nema koristi od dodjele državnih jamstava tvrtki Brodotrogir Cruise d.o.o.?
Dr. sc. Andrej Grubišić: Kod donošenja zaključaka glede opravdanosti dodjeljivanja državnih jamstava privatnim kompanijama za primljene avanse (ili druge činidbene svrhe) za gradnju brodova (iako je primjenjivo i na druge industrije) potrebno je razumjeti poziciju svih dionika u smislu podjele koristi i mogućih troškova u slučaju naplate jamstava.
U prvoj skupini su interesne grupe (dionici) direktno vezane uz kompaniju primatelja državnog jamstva koji dijele priljeve od prodaje broda, a ne snose direktne rizike odnosno troškove u slučaju naplate jamstava. To su redom: djelatnici kompanije koji dobivaju plaću, dobavljači, kreditori, kupci brodova kojima je osigurana isporuka broda ili povrat avansa i vlasnici koji ostvaruju dobit.
U drugoj grupi su dionici koji su indirektno vezani za kompaniju i također ne snose direktne rizike u slučaju naplate jamstava:
1. Državni proračun dobiva pripadajuće poreze izlažući tuđi novac riziku eventualnog propalog poslovnog pothvata.
2. Djelatnici ministarstva ili agencije koja ‘administira i nadgleda’ provedbu i način upotrebe jamstava dobivaju plaću.
3. Lokalni proračun dobiva pripadajuće poreze.
U trećoj grupi su dionici koji ni na koji način nisu vezani za kompaniju, nemaju nikakve koristi od izdanog jamstva, ali snose sve rizike eventualne naplate jamstava – porezni obveznici.
Narod.hr: Što zapravo znači dodjela državnih jamstava?
Dr. sc. Andrej Grubišić: Izdavanje državnog jamstava je klasični primjer funkcioniranja željeznog trokuta.
S jedne strane je privatna interesna skupina odnosno kompanija koja, kao i većina drugih, proizvodi jednu vrstu proizvoda od koje živi, a kupuje na stotine drugih koje koristi u u proizvodnom procesu, ali smatra da bi baš njezin proizvod trebao imati poseban status (pa traži zaštitu kroz kvote, carine, subvencije, povlašteni porezni status, državna jamstva itd.), dok za sve druge očekuje i priželjkuje što je moguće veću konkurenciju bez ikakvih subvencija i jamstava trećih osoba što joj osigurava najbolje ulazne cijene i kvalitetu kupljenog proizvoda i usluge. Dakako, u opravdanju svojih zahtjeva se koristi argument kako koristi ostvaruju ‘djelatnici kompanije i njihove obitelji’ te ‘državni proračun’.
Visoka politika odnosno političari koji ostavljaju dojam provođenja ‘aktivne gospodarske politike’ i ‘velike brige za domaće kompanije’, te kroz populizam i PR kupuju političke bodove neupućenih širokih masa koje ne razumiju što se stvarno događa, te istovremeno, zadržavaju moć odlučivanja u ime poreznih obveznika, doduše koristeći njihove, a ne svoje novce, te ne snoseći bilo kakav materijalni rizik u slučaju naplate jamstava.
Naposljetku, državna birokracija (administracija) kao interesna skupina dobiva priliku ‘baviti se nečim’ u provedbenom dijelu odobravanja i nadgledanja jamstava, za što dobiva plaću.
Narod.hr: Koji efekt davanje državnih jamstava ima na porezne obveznike?
Dr. sc. Andrej Grubišić: Iz gore navedenog je lako zaključiti da svi dionici, direktno ili indirektno vezani uz brodogradilište, imaju jasan i nedvojben interes za izdavanjem državnih jamstava. Istovremeno, ti dionici su motivirani kroz medije ili druge oblike djelovanja u javnom prostoru pravdati takvo postupanje zbog činjenice da se radi o izrazito koncentriranim koristima koje im se omogućuju zbog dobivenih jamstava. Ponekad se kao ‘opravdanje’ za izdavanje jamstava čuje kako to rade i druge države. To je točno, ali to ne znači da je automatski ispravno. Željezni trokuti postoje u svim državama, bez iznimke.
Istovremeno, međutim, porezni obveznici u pravilu nemaju priliku ili im nedostaje dovoljno motivacije za javno iznošenje svoje pozicije, imajući u vidu činjenicu da se kod jamstava (kao i kod poticaja i subvencija) radi o klasičnom primjeru disperziranog troška (raspoređenog na puno poreznih obveznika) i neupućenosti u stvarnu ekonomsku realnost. Unatoč raspršenom (mogućem) trošku aktiviranih jamstava, neupitno je da se radi o situaciji u kojoj građani prisilno kolektivno financiraju tuđe poduzetničke pothvate, odluke za njih donose surogat-odlučitelji tj. državna birokracija bez ulaganja vlastitih novaca ali uz mjerljive vlastite koristi, dok građani ne samo da ne ostvaruju nikakve opipljive benefite nego su upravo oni stvarni (ekonomski) nositelji mogućih troškova, te naposljetku, cijelo vrijeme slušajući kako su subvencije, poticaji i jamstva ‘nacionalni interes’.
Iako su jamstva u ovom slučaju stavljena u kontekst brodogradnje, princip je primjenjiv u svim gospodarskim granama. Jedino ispravno rješenje je napuštanje mehanizama prisile i davanje građanima slobode izbora – ako su subvencije, poticaji i jamstva odabranim sektorima i biznisima tako dobri za te iste građane koji to financiraju (kao što to tvrde njihovi primatelji i državna birokracija), onda nema straha – građani će svojom voljom nastaviti s istom praksom jer je korisna. Međutim, svi znamo što bi većina građana vrlo brzo zaključila – ne bi više dopustili tuđe ruke u vlastitim džepovima. Naposljetku, ne zaboravimo – tržište od nas očekuje da platimo ono što dobivamo i na taj način nas čini odgovornima. Uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji bi htjeli da drugi plaćaju za njih i da nemaju odgovornosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
