Nadbiskupijski pastoralni institut ugostio je drugi dan prvog Hrvatskog iseljeničkog kongresa, a mjesto na kojemu se inače odvija formacija crkvenih službenika i suradnika, iznose se problemi obiteljske tematike te se provodi dijalog sa suvremenim svijetom, domaćin je podjele iskustva dijaspore, koje je i opće iskustvo te dijalog svima potreban, kazao je ravnatelj Instituta Tomislav Markić.
Zadarski nadbiskup monsinjor Želimir Puljić kazao je kako nikada nije kasno kada se dobro planira, pa tako ni za ovaj prvi iseljenički kongres, na kojem će se između ostalog opisati doprinos iseljeništva samostalnosti RH, njezin razvitak te djelovanje Crkve u iseljeništvu.
„Povezanosti dijaspore i Domovine vidljiva je i na jednom od najmlađih hrvatskih sveučilišta, koje je osnovala Crkva, kao i većinu javnih fakulteta kod nas“, kazao je rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić te naglasio kako će zahvaljujući suradnji s dvjema župama iz Kanade, HKS dobiti novi labaratorij.
„Katoličko bogoslovni fakultet (KBF) neraskidivo je povezan s hrvatskim iseljeništvom, jer ono što je Crkva činila tijekom desetljeća stoljeća i dana danas za Hrvate po svijetu, svoje odgojno i obrazovno ishodište ima u djelovanju i poslanju visokih teoloških učilišta, među kojima je najstarije u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe KBF Sveučilišta u Zagrebu“, rekao je dekan KBF-a, Tonči Matulić.
„Ponajprije i ponajviše zahvaljujući Crkvi, a pronašao bi se i argument za isključivo zahvaljujući Crkvi, a hrvatska djeca razasuta po svem svijetu sačuvala su ono što danas gromko, iako često ne baš s puno razumijevanja, hrvatski identitet- hrvatska kultura i jezik“, rekao je Matulić te dodao da je odnjegovan osjećaj povezanosti s Domovinom i hrvatskim narodom.
Matulić smatra da kongres hrvatskog iseljeništva treba tražiti istinu o iseljeništvu, a ne se ikome dodvoravati te vidjeti ono što matična država čini da bi ih oduševila i primila te kako se odnosi prema svojim državljanima. „To je krajnje pitanje na koje treba potražiti odgovor“, kazao je.
Profesor Miroslav Akmadža s Hrvatskog instituta za povijest, pred okupljene sudionike kongresa iznio je temu odnosa komunističkih vlasti u Jugoslaviji prema hrvatskom iseljeničkom katoličkom svećenstvu.
„Iseljeno hrvatsko katoličko svećenstvo, bilo je neprijatelj broj jedan komunističkog režima, ne politička imigracija i ne katolička Crkva u domovini, nego katolički svećenici vani, koji su bili vrlo blizu Vatikana i međunarodne zajednice te bili su vrlo utjecajni“, rekao je Akmadža.
Prema komunističkim izvorima, 1945. godine, oko 1000 svećenika bilo je u iseljeništvu, kazao je Akmadža te naglasio njihovu najznačajniju akciju – Memorandum iseljenih katoličkih svećenika predsjedniku SAD-a Dwightu Einsenhoweru o teškom stanju Katoličke crkve i položaju hrvatskog naroda u Jugoslaviji, što nikako nije odgovaralo komunističkoj vlasti.
Iseljeno katoličko svećenstvo, iako nije uvijek bilo jedinstveno i jugoslavenske vlasti su nastojale unijeti razdor među njih, jednako kao i u Crkvi u domovini, dalo je izniman doprinos informiranju svjetske javnosti o položaju Crkve i naroda u Jugoslaviji te očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta Hrvata u iseljeništvu, kazao je Akmadža.
