Međunarodni sud pravde (ICJ) u utorak objavit će presudu o uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid u agresiji Srbije i na Hrvatsku devedesetih godina.
20 godina nakon oružane agresije Srbije na Hrvatsku, u kojoj je poginulo više od 21.000 ljudi, i 16 godina od podnošenja hrvatske tužbe najviši UN-ov sud će odlučiti je li prekršena Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1948.
Zagreb vjeruje da je sudu sa sjedištem u Den Haagu iznio dovoljno dokaza za osudu Srbije za genocid nad Hrvatima od 1991. do 1995.
Beograd naravno tvrdi da je dokazao odgovornost Hrvatske za genocid nad Srbima u Oluji u ljeto 1995.
Ljudi u Srbiji moraju otvoriti oči, odreći se mitova o izgubljenim ratovima i u postupku približavanja EU-u raščistiti sa svojim krivim predodžbama o događajima devedesetih, smatra Zagreb. “To bi bio početak pomirenja na području bivše Jugoslavije. Ako ostanemo ukopani u svojim mitovima, možemo se nadati ponavljanju istog ciklusa za 20, 30 ili 50 godina, što bi bilo tragično”, upozorila je glavna zastupnica Hrvatske Vesna Crnić-Grotić na usmenoj raspravi u ožujku prošle godine.
Kada je u sličnom postupku odlučivao o tužbi BiH protiv Srbije, ICJ je 2007. presudio da se u Srebrenici dogodio genocid nad Bošnjacima, ali da za njega nije odgovorno tadašnje srbijansko vodstvo.
Vijećajući posljednjih osam mjeseci, 17 sudaca imalo je u vidu i tu presudu, kao i odluke Haaškog suda (ICTY) koji za zločine sudi pojedincima, a ne državama.
Mogu li se zločini, dobrim dijelom već dokazani i kažnjeni pred ICTY-jem, okarakterizirati kao genocid i jesu li za njega odgovorni službeni Zagreb i Beograd, glavno je pitanje kojim su se bavili suci ICJ-a, suda koji od osnutka 1945. za genocid nije osudio nijednu državu.
Genocidna namjera
Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida, koju je 1948. donijela Opća skupština UN-a, definira genocid kao djela počinjena “s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine”.
Kako Srbija ne bi izbjegla odgovornost za genocid u Hrvatskoj, kao što ga je izbjegla u BiH, hrvatski pravni zastupnici tražili su od suda da snizi visoki standard dokazivanja genocida postavljen u “bosanskoj” presudi. Po njihovu mišljenju, dokaz ne bi trebao biti samo “ostvareni” genocid ili veliki broj stradalih kao u Srebrenici, nego je dovoljno dokazati genocidnu namjeru koja, zajedno sa zločinom, čini to teško kazneno djelo.
Zločini nad Hrvatima mogu se smatrati genocidom koji su počinile JNA i srpske paravojne postrojbe pod vodstvom, kontrolom i uz financijsku pomoć Beograda. Razmjeri i obrazac zločina, izgovorene riječi, rasistička propaganda – sve to izvan svake sumnje potvrđuje genocidnu namjeru Srbije da uništi Hrvate na područjima koja su trebala postati dijelom tzv. Velike Srbije, smatra hrvatski pravni tim.
Kao “sinonim genocida” istaknuli su hrvatska sela Škabrnju i Saborsko koja su “izbrisana s lica zemlje” te uništeni Vukovar i Ovčaru na kojoj je nad oko 200 hrvatskih branitelja i civila počinjen jedan od najgorih zločina nakon Drugog svjetskog rata.
Srbi usporedili Oluju s nacističkim genocidom
Srbijanski pravni tim pokušao je genocidnu namjeru dokazati Brijunskim sastankom hrvatskoj vojnog vrha uoči Oluje, pri čemu je vojnu terminologiju interpretirao van konteksta, kao civilnu.
Usporedili su to s nacističkim genocidom nad Židovima ili turskim nad Armencima i optužili Tuđmana da je želio proširiti “Lebensraum” (životni prostor) za Hrvate. Tu zločinačku akciju isplanirali su “Tuđman i njegovi” na Brijunima, rekao je član srbijanskog tima William Schabas. “Tuđmanov plan bio je protjerati ih, ne dopustiti im povratak, zadržati njihovu imovinu i kuće te u njih naseliti Hrvate iz dijaspore”, tvrdio je taj profesor međunarodnog prava.
Nepomirljive pozicije
Nepomirljive pozicije pokazale su se i u tumačenju prirode rata u Hrvatskoj – hrvatski zastupnici tvrdili su da se radi o agresiji Srbije, a srbijanski da ga je isprovocirao Tuđman.
Članica hrvatskog tima Andrea Metelko-Zgombić pred sudom je argumentirala da je Srbija pod vodstvom Slobodana Miloševića onesposobila predsjedništvo bivše SFRJ i preuzela kontrolu nad JNA kojom je provodila agresivnu politiku s ciljem stvaranja etnički čiste Velike Srbije.
Milošević je iskoristio ustavnu krizu u bivšoj državi i ovladao snagama JNA koje su u ljeto 1991. zajedno sa srpskom paravojskom krenule u otvoreni napad na Hrvatsku, istaknula je i dodala da je na izravan poticaj iz Beograda trajala i pobuna hrvatskih Srba koji su zauzeli trećinu hrvatskog državnog teritorija.
Povijest hrvatske tužbe protiv Beograda pred ICJ-om
Dugotrajni proces pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) počeo je 2. srpnja 1999. kada je Hrvatska u Haagu tužila SR Jugoslaviju za kršenje konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida i zatražila od najvišeg pravosudnog tijela Ujedinjenih naroda da presudi da je od 1991. do 1995. ta zemlja počinila genocid u Hrvatskoj, te da odredi odštetnu svotu koju Beograd treba platiti.
SRJ je, prema toj tužbi, izravno kontrolirajući djelatnost svojih obavještajnih agenata, postrojbi i različitih paravojnih postrojbi na teritoriju RH, u području Knina, istočne i zapadne Slavonije, Dalmacije, odgovorna za ‘etničko čišćenje’ hrvatskog stanovništva iz tih područja – proces koji je također rezultirao velikim brojem prognanih, ubijenih, mučenih ili bespravno zatočenih hrvatskih državljana kao i ekstenzivnim uništavanjem imovine.
Konvencija o genocidu, koju je 1948. donijela Opća skupština UN-a, definira genocid kao djela počinjena “s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine”.
Proglašenje “Republike Srpske Krajine”, navela je tada Hrvatska, bilo je dio plana o stvaranju velike Srbije koji je dosljedno zastupao predsjednik SRJ Slobodan Milošević.
Hrvatska je tada optužila Beograd i za drugi krug etničkog čišćenja, ovaj put Srba, nakon operacija “Bljesak” i “Oluja” tako što je naređivao i ohrabrivao Srbe u području Knina da se evakuiraju 1995. unatoč jasnim jamstvima hrvatskih vlasti za njihovu sigurnost. Od tog dijela tužbe Hrvatska je, kada je vlast preuzela koalicija premijera Ivice Račana, odustala.
Prvi hrvatski zastupnik pred ICJ-om bio je kasnije osporavani američki odvjetnik David Rivkin, što zbog milijunskih troškova njegova angažmana, što zbog stručnosti koju je koalicijska vlada dovela u pitanje.
Nakon otkazivanja Rivkinu Hrvatska je za svoje zastupnike imenovala tadašnjeg stalnog hrvatskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku Ivana Šimonovića, danas pomoćnika glavnog tajnika UN-a te profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu i današnjeg predsjednika Ivu Josipovića.
Za suca “ad hoc”, koji se imenuju u takvim sporovima među državama, imenovan je Budislav Vukas, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu.
Hrvatski predstavnici 1. ožujka 2001. predali su ICJ-u ukupno 2700 stranica na kojima se pravno i činjenično razrađuje tužba te iznose dokazi da je SRJ od 1991. do 1995. u Hrvatskoj prekršila međunarodnu konvenciju o genocidu.
Hrvatski zastupnik Šimonović prilikom predaje memorijala kazao je kako su hrvatski zahtjevi da se utvrdi da je u razdoblju od 1991. do 1995. u RH počinjen genocid te da su građani RH bili žrtve tog genocida. Nadalje, RH traži od SRJ da kazni sve počinitelje genocida koji se nalaze pod njezinom jurisdikcijom, da se sazna istina o nestalim hrvatskim državljanima, vrate oteta kulturna dobra, te da se u najširem smislu nadoknadi šteta RH i pojedincima.
Pokušaj osporavanja nadležnosti suda
Službeni Beograd 2002. pokušao je osporiti nadležnost suda za hrvatsku tužbu tvrdeći da u vrijeme podnošenja hrvatske tužbe SRJ nije bila članica Ujedinjenih naroda, članica Konvencije o genocidu niti članica Statuta Suda, a u vrijeme zločina država. Sud je utvrdio da su akti koje je donosio Beograd kao i njegovo ponašanje imali značenje prihvaćanja međunarodnih obveza bivše zajedničke države SFRJ te se 2008. proglasio nadležnim.
Država koju je Hrvatska tužila pred ICJ-om u međuvremenu se triput promijenila – tužba je podnesena protiv SRJ koja je postala Srbija i Crna Gora, a 2006. konačno se raspala na dvije postojeće države. Skupština Srbije tada je donijela odluku da je Republika Srbija postala sljednicom državne zajednice SCG i u da je cijelosti naslijedila njezin međunarodno-pravni subjektivitet, pa time i hrvatsku tužbu.
Odustajanje od tužbe protiv Crne Gore
RH je tužbu podnijela protiv Savezne Republike Jugoslavije (dakle Srbije i Crne Gore), a u međuvremenu se odustalo od tužbe protiv Crne Gore, prema nekima zbog tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića zbog navoda da Hrvatska i Crna Gora nikada nisu ratovale.
Josipović i Pusić za odustajanje od tužbe pod određenim uvjetima
Također, da žele povlačenje tužbe protiv Srbije moglo se čuti u izjavama ministrice Vesne Pusić i predsjednika Ive Josipovića “ako se rješe problemi zbog kojih je podnesena”.
Tako se tužba pokušavala svesti na povratak kuturnog blaga, podatke o nestalim osobama i procesuiranje zočina.
Međunarodno definiranje agresije na hrvatsku, kao ni reparaciju – iako sav materijalni teret rata i obnove kako hrvatskih tako i srpskih kuća uništenih u agresiji spada na teret hrvatskih građana Josipović i Pusić nisu spominjali.
Nakon što se počela spominjati mogućnost povlačenja tužbi, predsjednik Ivo Josipović rekao je krajem ožujka 2010. da se to može dogoditi tek nakon što se riješe problemi zbog kojih je podnesena.
Bivša premijerka Jadranka Kosor izjavila je krajem studenog 2011. da vlada nema namjeru povući tužbu.
Ministrica vanjskih i europskih poslova je uoči stupanja na tu dužnost krajem 2011. izjavila da je međusobne tužbe Hrvatske i Srbije moguće riješiti pred sudom ili dogovorom. Tada je izjavila da bi zdravoj pameti bila bliža mogućnost da se pokušaju pobrojiti prijeporne stvari bitne za život, poput pitanja nestalih, opljačkanih umjetnina i dobara u ratu, suđenja za ratne zločine i suradnje pravosuđa.
Protutužba Srbije i pokušaji dogovora
Nakon što se sud proglasio nadležnim Srbija je 2010. uložila protutužbu protiv Hrvatske za povredu konvencije o genocidu smatrajući da je počinjen genocid nad Srbima u operaciji Oluji 1995. godine tvrdeći da je tada “250.000 Srba etnički očišćeno s prostora Hrvatske”.
Srbija je u protutužbi zatražila da Hrvatska prizna genocid i odmah poduzme korake da osigura puno poštivanje Konvencije i kazni počinitelje zločina genocida, kao i da kompenzira štete hrvatskim Srbima, stvori uvjete za povratak i život izbjeglih Srba te da ukine nacionalne blagdane – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja.
Dugogodišnji spor pred ICJ-om pratili su pozivi Srbije za povlačenjem tužbe i izvansudskim dogovorom, no hrvatska je strana stalno ponavljala da su uvjeti za takav potez potpunije rješavanje pitanja nestalih, opljačkane imovine i suđenja protiv počinitelja ratnih zločina.
Usmena rasprava na kojoj je najviši UN-ov sud saslušao svjedoke i dokaze hrvatske tužbe i protutužbe Srbije održana je od 3. ožujka do 1. travnja prošle godine.
Izricanje presude zakazano je za utorak 3. veljače.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
