Odluka o razvodu za svakog je bračnog druga ozbiljna, teška i dalekosežna ne samo za tu osobu, već i za osobu s kojom je u braku, a u pravilu je najteža za njihovu djecu. U brakorazvodnom postupku potrebno je odlučiti o samom prestanku braka, eventualno o uzdržavanju, te o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, kad i kako će imati susrete i druženja s roditeljem s kojim ne živi, te koliko će roditelj koji ne živi s djetetom plaćati uzdržavanje. Psihološke posljedice razvoda braka teške su kako zbog okolnosti koje su dovele do razvoda, tako i zbog životnih okolnosti koje uslijede nakon razvoda. O ekonomskim posljedicama razvoda braka malo se u Hrvatskoj govori, no u inozemstvu postoje ozbiljna istraživanja o povezanosti ekonomije i broja razvoda brakova, i to kako na razini pojedinca, tako i na makroekonomskoj razini.
Obitelj je po Ustavu Republike Hrvatske pod osobitom zaštitom države, a kako se još uvijek najveći broj djece rađa u braku, to znači da bi i brak morao biti pod osobitom zaštitom države, i to zasigurno onaj u kojem se podižu zajednička djeca. Tu logiku slijedi i Obiteljski zakon iz 2003., koji predviđa da uvijek nakon pokretanja sudskog postupka tužbom, ali i sporazumno kad bračni drugovi koji imaju zajedničku maloljetnu djecu, posvojenu djecu, ili djecu o kojoj skrbe nakon punoljetnosti, ili kad ih nemaju, no razvesti se želi samo jedan od njih, u pravilu moraju nakon pokretanja sudskog postupka proći postupak posredovanja kod ovlaštenog posredovatelja ili kod izabranog centra za socijalnu skrb.
Statistički podaci ukazuju da određeni broj parova odustane od razvoda
Posredovatelju je dužnost prvo utvrditi što je dovelo do poremećenosti bračnih odnosa, zatim pokušati pomiriti bračne drugove ako je to moguće, a ako nije, pokušati im pomoći da postignu sporazum. Postupak posredovanja završava izradom stručnog mišljenja. U sudskom postupku centar za socijalnu skrb daje mišljenje o roditeljskoj skrbi, te može aktivno sudjelovati štiteći dobrobit djeteta. Sud prilikom donošenja odluke nije vezan zahtjevima stranaka kad odlučuje o roditeljskoj skrbi, te tako može djelovati štiteći najbolji interes djeteta i protiv volje roditelja. Cijeli postupak je parnični, koji pruža veća jamstva pravne sigurnosti strankama.
Statistički podaci ukazuju da određeni broj parova odustane od razvoda. Prema službenim podacima Ministarstva socijalne politike i mladih, 2012. godine pokrenuto je 5348 postupaka posredovanja, a okončano je samo 4487; 2013. godine je pokrenut 5381 postupak posredovanja, a okončano je 4638. Ne postoje istraživanja je li odustanak od razvoda posljedica dobrog stručnog pristupa centra za socijalnu skrb koji je tako pomogao parovima da spase brak ili je do odustanka došlo zbog nekog drugog razloga.
Obiteljski zakon iz 2014. u potpuno je odustao od koncepcije pokušaja mirenja bračnih drugova
Obiteljski zakon iz 2014., čiju je primjenu Ustavni sud privremeno obustavio od siječnja 2015. godine, potpuno je odustao od koncepcije pokušaja mirenja bračnih drugova. Centri za socijalnu skrb su ih dužni u postupku savjetovanja obavijestiti o pravnim posljedicama razvoda i pitati ih jesu li postigli sporazum o razvodu te jesu li sklopili plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, ako imaju zajedničku djecu o kojoj skrbe. Ako bračni drugovi postignu sporazum, upućuje ih se da pokrenu izvanparnični sudski postupak, koji je pojednostavljen i skraćen.
Ako ne postignu sporazum, moraju pristupiti barem jednom sastanku obiteljske medijacije. Medijacija je način izvansudskog rješavanja spora, odnosno pomoć da se postigne sporazum kojeg o kojemu bi odlučivao sud. Ako roditelji sudu predaju plan o roditeljskoj skrbi, sud u izvanparničnom provjerava je li on u najboljem interesu djeteta (u zakonu se ne navodi kako), potvrđuje ga te razvodi brak. S druge strane, u svim postupcima u kojima ne postoji sporazum stranaka o nekom od pitanja odlučuje sud u parničnom postupku, a kad ne postoji plan o roditeljskoj skrbi u postupku sudjeluje i dijete, zastupano po posebnom skrbniku. Trošak posebnog skrbnika snosi država.
Obiteljski zakon iz 2003. godine imao je ugrađenu vrijednost zaštite braka i obitelji, za razliku iz Obiteljskog zakona iz 2014.
Može se zaključiti da je Obiteljski zakon iz 2003. godine imao ugrađenu vrijednost zaštite braka i obitelji, za razliku iz Obiteljskog zakona iz 2014., čija je poruka: „Samo svi postignite sporazum, državu za sve ostalo nije briga“.
U situaciji kad su obiteljski centri ukinuti, kad nema dovoljno savjetovališta, u jeku ekonomske krize, ali i krize vrijednosti, država je očito odustala od pokušaja spašavanja braka, ne mareći za cijenu. Ideje koje se čuju, a koje idu u smjeru povjeravanja nespornih brakorazvodnog postupka javnim bilježnicima, još će više banalizirati razvod, pa ga približiti poput neke čarobne tablete za rješavanje svih problema. A razvod to nije i ne može biti.
* Aleksandra Korać Graovac redovita je profesorica Katedre za Obiteljsko pravo na Pravnu fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirala je na Pravnom fakultetu 1988. godine. Od prosinca 1988. godine je zaposlenica (u u suradničkim i nastavnim zvanjima) Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na Katedri za obiteljsko pravo. Magistrirala je 1992. godine temom “Načelo otvorenog pravosuđenja” na Postdiplomskom studiju iz privrednog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirala 1996. godine na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom “Obiteljskopravni instituti u presudama Europskog suda za prava čovjeka”.
Autorica je više desetaka znanstvenih radova objavljenih u domaćim i stranim znanstvenim publikacijama.
