Dana 24. lipnja 2018. održana je komemoracija žrtvama ustaških logora Gospić-Jadovno-Pag (http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/foto-srbi-zidovi-i-romi-u-jadovnom-postavili-novu-spomen-plocu-s-kronologijom-dogadaja-1184639/). Komemoraciji se odazvalo oko tristo osoba. Bilo je više govornika, čije govore simboliziraju riječi i stil g. Franje Habulina, predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH). Konkretno je govorio samo g. Milorad Pupovac, koji je kratko razmotrio pitanje broja žrtava i izvore podataka za te brojeve.
KOMU JE I NA OSNOVI ČEGA FRANJO HABULIN PREDSJEDNIK?
G. Habulin je rođen godine 1957.! Potpuno je nejasno kako je itko član SABA RH otkad mu je predsjednik osoba rođena 12 godina poslije rata čije sudionike danas predvodi! Koga on predstavlja? Po kojemu je principu predsjednik, i čega je predsjednik? Kako je postao tako ugledan antifašist, a u životu nije susreo ni jednog fašista? Da nije možda čitao Hitlera, Mussolinija i Quislinga? Njegova mržnja prema fašizmu djeluje iskreno, ali nije jasno otkud mu tolika žestina kad je rođen davno nakon što je fašizam skršen. Govori ružne riječi i rečenice koje su k tome i nelogične i nepovezane. Time postiže efekt suprotan od željenoga, jer se na kraju slušatelj pita – što je tom čovjeku, tim ljudima? O čemu on govori, zašto to govori i kome to govori? Po čemu su oni veći protivnici Zla od nas?
MILORAD PUPOVAC DVOJI NAD SAVJEŠĆU HRVATA
G. Pupovac se na početku svojega govora upitao „zašto ljudima iz politike i Crkve, društva u cjelini, ovo mjesto nije mjesto savjesti”. Stvarno bi trebalo biti, da se je razriješio jedan jedini ali ozbiljan problem: na mjestu gdje g. Pupovac kaže da je ubijeno 42.000 ljudi nije nađen ni jedan jedini ljudski kostur!
Ili možda jest, ali onda bi to g. Pupovac trebao navesti.
Nije jasno zašto zemni ostatci žrtava nisu traženi, i zašto ih nije nađeno barem pola. Odnosno, jesu traženi, ali samo u glavnoj jami, nad kojom se komemoracija odvija. To je Šaranova jama, o kojoj je na Youtube pokazan speleološki film koji govori da u njoj nema ljudskih kostura. Moguće je da je to svjedočenje krivotvorina, ali g. Pupovac bi je onda trebao razobličiti. Umjesto toga on traži da nad tom praznom jamom, koju naziva masovnom grobnicom, svoju savjest zbog tako dokazanog zločina svake godine dođu olakšati hrvatska politika, Crkva i društvo u cjelini! I onda se zgraža što nisu došli. Tu postoji neki jako krupan i sasvim nepotreban, a vrlo žalostan nesporazum. Trebalo bi ga razriješiti.
OPET NESPORAZUM S DOKAZIMA!
G. Pupovac je ustvrdio je da su u neobilježene velebitske jame i u dubine Jadranskog mora pobacana trupla desetaka tisuća žena, djece, muškaraca te da ukupan broj ubijenih nikada ne ćemo doznati.
Zašto taj broj ne bismo doznali, barem približno? Eto, jama Jazovka je skrivana 50 godina, a onda je, čim se smjelo tražiti, pronađena nakon tri dana traženja. U njoj je nađeno i izbrojeno nešto manje od 500 kostura, s medicinskim priborom koji svjedoči da su tu ubijeni bolesnici, ranjenici (te bolničko osoblje i sestre redovnice).
Ako je Šaranova jama prazna (http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/15383-lai-pred-kojima-zastaje-pamet-cijeloj-hrvatskoj-podvaljena-aranova-jama-kao-masovna-grobnica-srba-i-idova), treba se spustiti u druge jame, sve na koje g. Pupovac i njegovi stručnjaci, svjedoci i pripovjedači pokažu. Ako su kosturi ostali sačuvani u Jazovki, ostali su i u području Jadovna. Kad se utvrdi zločin, tako da na utvrđeno više ne bude prigovora, trebamo ga primiti na kolektivnu hrvatsku savjest i svake ga godine komemorirati. Ali na osnovi onoga što se sada zna, to se ne može učiniti.
G. PUPOVAC PREDLAŽE DA SE NE RADE ISKOPAVANJA!
No, ima tu nešto čudno! Odjednom, ove godine, g. Pupovac predlaže da se ne rade iskopavanja: „“Prilike da se točne brojke utvrde davno su propuštene, sada se pozivamo na svjedočenja, zapise i razne dokumente, ali mi smo ovdje da bismo se prisjetili žrtava, neovisno o konačnom broju i da bismo se sjetili okrutnosti zločina, neljudskosti ideje jednog režima koji je pokrenuo zločine prema tolikom nevinom svijetu kojega ovdje komemoriramo”, kaže on.
Koje su to prilike za utvrđivanje točnih brojeva propuštene?! Točni brojevi žrtava utvrđuju se samo na jedan način, a to je brojenjem nađenih kostura. Ako su nađeni kosturi u Jazovki, naći će se i u velebitskim jamama; oni u Jazovki su mlađi samo četiri godine.
Međutim, odmah nakon što ustvrdi da ostatke žrtava ne treba tražiti u jamama, g. Pupovac navodi broj žrtava i traži da se u taj broj neupitno vjeruje!
Ne samo da taj prijedlog nitko razuman ne može prihvatiti, nego on budi i strašne sumnje, o kojima je vrlo neugodno i misliti. No, g. Pupovac se pozvao na savjest cijeloga hrvatskoga društva (te politike i Crkve), pa to društvo pred problemom ne smije zatvoriti oči. Radi vlastite savjesti, pravde i istine. I nespornosti komemoracije žrtvama zločina o kojemu se raspravlja. Ali i zdravoga razuma, koji ne može dopustiti da ga se toliko ponižava i sramoti.
NE TREBA ISTRAŽIVATI NEGO SE MORA VJEROVATI ĐURI ZATEZALU?
Po Pupovčevim riječima, „nedovršeno istraživanje Đure Zatezala navodi poimenice 10.000 osoba. Bili su to seljaci, omladinci, studenti, sportaši, izbjeglice, svećenici, zanatlije, trgovci, ljekarnici. Ali istraživanja sa znanstvenom argumentacijom Đure Zatezala pokazuju, da je u logorima Jadovno život skončalo najvjerojatnije čak 42.000 ljudi, dok je Slavko Goldstein došao do brojke od 28.000.“
Ukratko, g. Pupovac tvrdi da se ne smije vjerovati dokazima, nego onome što on kaže. A on se poziva na autoritete Đure Zatezala i Slavka Goldsteina, oba pokojna.
Đuro Zatezalo rođen je 1931. a svoje je podatke iznio 2011. u Banja Luci (http://jadovno.com/arhiva/djuro-zatezalo-jadovno-kompleks-ustaskih-logora-1941-2/articles/djuro-zatezalo-jadovno-kompleks-ustaskih-logora-1941-2.html), negdje 13 godina nakon uspostavljanja potpunoga mira, slobode i demokracije u Republici Hrvatskoj. Imao je dakle puno vremena da prikupi nepobitne dokaze, napose zato što se time i profesionalno bavio (https://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/mitomanija-dure-zatezala-oko-jadovnog-908).
S obzirom na godinu rođenja, u odnosu na te logore g. Zatezalo nije osobni svjedok ničega, niti se takvim predstavlja. Njegovo izvješće ima 15 referencija, od kojih je 14 njegovih, a petnaesta (red. br. 14) glasi: „[14]Na osnovu niza izvornih dokumenata i izjava niza ljudi, dobrih poznavalaca Velebita, s kojima sam nekoliko puta išao njegovim vrletima, a posebno s Brankom Cetinom koji je uspio pobjeći iz logora Jadovno, utvrdio sam mjesta za 32 bezdane jame, stratišta mnogobrojnih Srba i Jevreja. (Vidi prilog). Navedene jame nisu jedine grobnice Srba i Jevreja u kompleksu logora Jadovno. Postoji ih, na žalost, još nekoliko. No, tokom istraživanja zbog niza teškoća, doživljenih neugodnosti na terenu i prosto nemoći da se o njima više sazna, nisu locirane. Osim Šaranove jame, jame Jamina i jame Sveta Ana, ostale nisu ni od strane speleoga istražene, niti jedna ičim obilježena. Žrtve nisu ekshumirane ni dostojno sahranjene.
Pa – zašto nisu?? On je bio utjecajan pokretač i utemeljitelj Historijskog arhiva u Karlovcu i njegov direktor punih 30 godina (osobno je zaslužan za gradnju nove zgrade te ustanove), član Savjeta spomen područja Jasenovac, recenzent nove/stalne muzejske postave u Jasenovcu, potpredsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske od 2003. do 2011. godine, čak i član Komisije za zločine rata i poratnog razdoblja Sabora Republike Hrvatske (http://www.snf.hr/preminuo-je-dr-djuro-zatezalo/)! I imao je sa sobom dobre poznavatelje Velebita, čak i jednog koji je pobjegao iz ustaškog logora! Kako je onda moguće da nikad nije organizirao ni najmanje istraživanje Šaranove jame, jama Jamina i Sveta Ana ili ostalih tridesetak. Umro je 2017. i bilo je i vremena, mogućnosti i prilike. Tko bi njemu kao, na primjer, članu Komisije za zločine rata i poratnog razdoblja Sabora Republike Hrvatske, odbio to traženje? Pribavio bi nesporne dokaze i danas ne bismo imali tu žalosnu situaciju s komemoracijom zločina koje je istraživao.
Čini se da Šaranova jama jest istražena i da tamo nisu nađeni ljudski kosturi. Tim više je g. Zatezalo, ali i drugi istraživači toga zločina, te g. Pupovac, trebao ustrajati na istraživanjima tih ličkih jama! Građaninu Hrvatske, bez obzira na nacionalnu pripadnost, vrlo je neugodno gledati da se komemoracija zločina nad barem 35.000 ljudi (aritmetička sredina brojeva koje su navodili Zatezalo i Goldstein), održava nad jednom odabranom, a u njoj navodno nije nađen ni jedan kostur!
U svojim djelima g. Zatezalo daje imena jama Jamina i Sveta Ana, ali ne kaže zašto u svojemu dugogodišnjem radu nije organizirao istraživanje ni jedne od tih 32 za koje zna, ni „brojnih drugih“ za koje ne zna.
Tu strašnu rupu u svojoj priči o žrtvama Jadovna g. Pupovac „puni“ vrlo sumnjivom misli i kaže: “Prilike da se točne brojke utvrde davno su propuštene, sada se pozivamo na svjedočenja, zapise i razne dokumente…“ Ma kako su prilike propuštene?! Još uvijek se može istražiti te jame, kosturi nisu sagnjili, a zacijelo nisu ni samljeveni čudesnim Luburićevim strojem za uništavanje kostiju koji je za jasenovački manjak kostura pretpostavio dr. Ivo Goldstein (https://kamenjar.com/marko-juric-ivo-goldstein-kronicni-manjak-cinjenica-i-argumenata-nadoknaduje-mastom/).
Ne želimo „pozivanje na svjedočenja, zapise i razne dokumente“, jer su se u slučaju Jasenovca pokazale čvrsto lažnim, čak i nepametno izmišljenim! I to na „velikoj ljestvici (engl. big scale) državnih komisija i školskih udžbenika i pretjerivanja od deset do sto puta, pa i više! Treba jasno reći da se Habulin i Pupovac i njihovi sumišljenici i eksperti nikad ne mogu i ne će oprati od sramote goleme a službene laži da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi! No ni to nije dovoljno! Svi se oni moraju Hrvatskoj i Hrvatima ispričati za tovarenje te strašne izmišljotine na našu savjest! I nikad više ne bi smjeli navoditi brojeve ustaških žrtava bez forenzički uvjerljivih dokaza, a to je broj kostura koji je preostao od žrtava. Kosturi se ne raspadaju ni nakon stotina i stotina godina.
Jedna prazna jama (Šaranova) ne dokazuje da ustaše u tom kraju nisu počinile zločine, ali ne dokazuje ni da jesu. Dokazuje da su lagali oni koji su tvrdili (i tvrde) da su ustaše u nju bacali svoje žrtve. Zato treba provjeriti i sve druge. Osim za slučaj da g. Ivo Goldstein dokaže da je i na toj lokaciji radio onaj specijalni mlin za kosti.
G. Pupovac je, međutim, bez znakova ikakve sumnje ustvrdio je da su u neobilježene velebitske jame i u dubine Jadranskog mora pobacana trupla desetaka tisuća žena, djece, muškaraca te da „ukupan broj ubijenih nikada nećemo doznati“.
„Bacanje u Jadransko more“ ista je priča kao ona za jasenovačko bacanje u Savu, a zasniva se na krpanju provalije između brojeva žrtava koji se izvikuju i broja nađenih kostura. Od toga je odustao čak i Ivo Goldstein, pa se okrenuo tom strašnom Luburićevu stroju za mrvljenje kostiju. Tvrdi da je stroj počeo raditi negdje početkom travnja 1945., s tim da su Luburić i njegovi iz zemlje iskopavali kosture, zatim ih mljeli i onda to samljeveno ponovno zakopavali. I tako su u mjesec dana postigli da se od više od 80.000 (700.000?) jasenovačkih žrtava u tri iskopavanja nađe tek nešto manje od 500 kostura (https://narod.hr/hrvatska/video-dr-goldstein-u-nu2-izrekao-teske-rijeci-govoreci-o-jasenovcu-kako-ce-hrt-reagirati). Otprilike onoliko koliko i u jami Jazovki.
I tako ispada da je tek kopanje ustanovilo da prije „nepostojeće“ partizanske žrtve dosegnu tisuće konkretnih kostura, a „nepobitne“ ustaške sa stotina tisuća padnu na nekoliko stotina. Ta rečenica nije konkretan niti konačan nalaz, ali ni šala niti figura! Ona je upozorenje da nešto jako krupno nije u redu s procjenama broja žrtava obaju strana i da bismo svi trebali o brojevima vrlo pažljivo govoriti, a zajedno se osloniti na konkretnu znanost koja se naziva forenzika.
OKRUTNOST ZLOČINA
Vrijedi spomenuti da je g. Pupovac rutinski spomenuo i „okrutnost zločina“ u tim ličkim logorima. Svaki zločin koji završi smrću je nesporno okrutan, a što točno g. Pupovac zna o okrutnosti ubijanja u Jadovnom ne znamo. Ali znamo za Hudu Jamu i za Jazovku, između ostalih. Jazovka je po broju do sada nađenih kostura usporediva s Jasenovcem; u Hudu Jamu je ubačeno 3000 živih ljudi i ostavljeno da se uguši pod zemljom (u rudniku), iza 11 namjerno napravljenih pregrada. U Jazovki su nesporno pobijeni i bolnički pacijenti, a u Hudoj Jami djevojke s pletenicama i barem jedna trudnica.
Kad već govori o okrutnosti i procjeni njezine težine, g. Pupovac bi mogao komentirati i smrt vlč. Gospodnetića, ili pobrojiti slučajeve iz povijesti ratovanja u kojima su ranjenici pobijeni nakon završetka rata, s tim da su prevoženi do daleke jame (Jazovke), koju je jako teško naći, a otvor joj je toliko mali da se ubijene u nju može ubacivati tek jednog po jednog.
A ima jedan primjer zločina nad ranjenicima, koji svi znamo! Razlika je da je jama bila iskopana i imala širok otvor: to je Ovčara 1991. Na Ovčari su također, i također dokazano, pobijeni ranjenici iz vukovarske bolnice. Do jame su prevezeni, kao i u slučaju Jazovke. A isto je i to da su na Jazovki i na Ovčari pobijeni Hrvati, i da su ih pobili ljudi s crvenom zvijezdom na vojničkim kapama.
O svim okrutnostima treba govoriti jednako utemeljeno i objektivno, kao i o brojevima.
MLADI IZ PRIJEDORA
Na komemoraciji ustaških žrtava u Lici bili su i „mladi iz Prijedora“, iz Centra za mlade… Je li ono Prijedor grad gdje su pobijeni toliki Bošnjaci i Hrvati 1992. (3.176 ubijenih civila u toj općini)? Pa tko su onda članovi toga „Centra za mlade“ iz Prijedora, koji dolaze u Hrvatsku na komemoraciju ustaškim žrtvama?
Bilo bi zanimljivo istražiti: koje su nacionalnosti, političkih uvjerenja, što u tom Centru inače rade, što piše u statutu Centra, tko ih financira, tko ih je obavijestio o komemoraciji u Hrvatskoj, tko ih je pozvao, tko im je financirao put, što su im roditelji radili u ratu 1992.-1995. u BiH, itd. I svakako – jesu li bili i na komemoracijama u Bleiburgu i na Ovčari.
ZAKLJUČAK
Hrvatska vlast ne bi smjela zanemariti problem raskoraka između broja žrtava koji se govore i broja zemnih ostataka žrtava koji su pronađeni. To vrijedi za gotovo sva mjesta zločina iz II. Svjetskoga rata i poratnog razdoblja, za sva mjesta, svih strana. Goleme razlike stvaraju nezadovoljstvo, sumnjičavost i netrpeljivost u društvu. To se može zaustaviti samo tako da Republika Hrvatska obnovi rad Komisije za zločine rata i poratnog razdoblja Sabora Republike Hrvatske i dođe do čvrstih dokaza o opsegu svakoga zločina za koji se zna.
A do tada o brojevima ne bi trebalo govoriti. Jer izazivaju društveni nemir i razdor. Kako sada stvari stoje, što se brojevi više spominju, veća je sumnja u njihovu istinitost, pa je sve veća i potreba za utvrđivanjem provjerljive i znanstveno zasnovane istine.
Utvrđivanje istine o zločinima II. Svjetskoga rata i poratnog razdoblja služi smirenju nacionalnih i političkih odnosa u Hrvatskoj. Bez nje se to smirenje ne može postići.
A onda bi bilo logično, prirodno, lijepo i korisno da žrtve svih zločina zajedno komemoriramo. Na jednom mjestu, u jednom danu. To zaslužuju i one i mi.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
