Prof. Miliša: Sustavno potiranje srama i savjesti ima nesagledive posljedice

Kada slobodu odvojimo srama i od savjesti, onda smo se odredili prema koncepciji radikalnog moralnog relativizma gdje sve ima cijenu a ništa vrijednost!, piše sveučilišni profesor dr. sc. Zlatko Miliša, pedagog, sociolog i društveni kroničar za Narod.hr.

U ovom tekstu navodit ću aktualne primjere ciljanog ironiziranja savjesti i srama, osobito kod mlade generacije. Mi smo se potrudili izbiti djetinjstvo iz najmanjih. Od najranijih dana učimo ih prijetvornosti. S jedne strane, uvriježeno je mišljenje da odrasli muškarci ne trebaju plakati (pred drugima) jer je to djetinjasto, a iz istog razloga i djevojke trebaju odbaciti crvenilo s obraza. Nastoje izbaciti najljepše spontane reakcije ili važan dio sebe – dječju dob. Djeca i mladi sve više odbacuju poslušnost i autoritet starijih. Sada se pitamo zašto nestaje autoriteta, tolerancije, altruizma, suosjećanja, srama…

Jeste li ikada razmišljali o tome kako nestaje crvenilo to divno obilježje djetinjstva i mladosti? Na ovo pitanje, jedan od najboljih studenata Nemanja Spasenovski, a danas moj asistent je bez sustezanja odgovorio: “Na Vaše pitanje odgovoriti ću analogijom s političarima: “Mi imamo nažalost političare koji se nikada nisu zacrvenili, ali su zato uvijek (spremno) blijedi.” Nije li prirodnija reakcija crvenilo od stida, nego lice bez emocija, ili kada problijedimo iz očaja, straha, šoka… Rumenilo na obrazima je postalo demode.

Iskorištavati bol i patnje drugih s ciljem ostvarivanja vlastitog interesa i probitka je primjer uništenja ljudskog dostojanstva. Gradonačelnica Siska Ikić Baniček se nakon razornog potresa koji je pogodio njene sugrađane novcima poreznih obveznika okoristila za samoreklamu i/ili reklamu stranke koja je kandidira za predstojeće lokalne izbore. To je primjer besramnog lešinarskog politikantskog populizma.

O političkom aspektu lešinarskog biznisa neću u ovom tekstu jer je takvih primjera beskonačno mnogo i gotovo svakodnevno smo bombardirani takvim primjerima. “Političari bi trebali zapamtiti da će živjeti duže sa svojom savjesti nego sa svojim biračima” (Melvin R. Laird).

Hedonizam kroz povijest i danas

Kirenaici su već u antičko doba zastupali hedonizam i odsustvo srama, kao temeljno načelo djelovanja u privatnom ali i javnom životu. Njihov istaknuti predstavnik bio je Diogen iz Sinope (412/403- pr. Kr. – 324/321 pr. Kr.), poznat po odbacivanju društvenih normi, konvencionalnog ponašanja i osjećaja srama. “Diogen je mislio da je najbolji način bavljenja seksualnom aktivnošću masturbiranje… tvrdeći da u tom činu nema ničega sramotnog … što je dokazao učestalim uličnim performansima. Krates i njegova žena Hiparhija kad u se vjenčali općili su na stubama hrama, a poslije su to učestalo činili u javnosti” (Simon Blackburn, u knjizi Požuda – sedam smrtnih grijeha). Unatoč vremenskom odmaku, osobito putem manipulativnih medija i danas se favoriziraju sadržaji lišeni temeljnih moralnih postulata.

Ovdje mi se važnim čini istaknuti činjenicu da je Jordan Maxwell u knjizi Mreža moći objasnio kako i zašto holivudska industrija filmova gledatelje kontinuirano bombardira nasiljem, krvoprolićem, silovanjima. Zato me ne čudi da posljednjih godina i novinari kod nas sve češće pišu o posljedicama raspojasanog hedonizma, gdje mladi izopačenost smatraju zabavom, najnormalnijom stvari i/ili pothvatom.

Ista neodgovornost počinitelja i promatrača nasilja

Evo primjera zašto nema razlike između snimatelja nasilnih scena, podržavatelja nasilja i samih nasilnika. Snimka koja je uzburkala javnost iz rujna 2020. pokazuje nekoliko nabildanih momak koji se u Kaštelima iživljavaju nad dječakom s posebnim potrebama. Prema navodima medija pretučeni dječak posudio je 20 kuna s kamatama, a “junaci” iz ove priče digli su dug na 2.000 kuna. Kada to nije imao odakle vratiti krenuli su s iživljavanjem. Nasilnici su odabrali žrtvu koja je fizički nemoćnija. Dvojica su se iživljavali nad njim, a druga dvojica snimala iživljavanje. I jedni i drugi su podjednako sudionici u nasilju. Sramotno iživljavanje još više su podgrijali komentari na tzv. društvenim mrežama, poput onih da će nasilnike (uskoro) likvidirati.

U jednom selu u Sloveniji (u veljači 2017.) dvojica mladića-monstruma počinila su zločin nad 26-godišnjakom, koji je dan nakon premlaćivanja preminuo. Ostavili su ga nakon mučenja i tek je u ranim jutarnjim satima pronađen na ledini, tik uz trošnu kuću gdje je živio s ocem i bratom. Jedan od zlostavljača iživljavanje je objavio na svom Facebook profilu.

Eksplozija dječje pornografije i internetskih hejtera

Od pojave interneta neprestano raste dječja pornografija. U porastu je slanje seksualno eksplicitnih sadržaja sadržaja “prijateljima” na društvenim mrežama. Rezultati istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da je 35% mladih otišlo na susret sa osobom koji su upoznali putem društvenih mreža (Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, 2019). Iz istog istraživanja je razvidno da čak 54,7% učenika srednjih škola je jednom ili više puta na svoj uređaj dobilo seksualno izazovnu poruku i/ili fotografiju, kao i da 60 posto mladih u Hrvatskoj seksta (šalje, prima i prosljeđuje seksualno sugestivne sadržaje).

Sve popularniji je i pojam hejteri. Odnosi se na one koji se naslađuju tuđoj nesreći, skloni su tračevima, ili ismijavanju neistomišljenika. Svojim komentarima drugima nanose boli. Neki od njih otvaraju hejterske Facebook skupine ili stranice po kojima ismijavaju ili blate vršnjake, prijatelje, znane i neznane.

Suicid kao zabava

Na internetskom portalu www.monitor.hr svojevremeno je prikazan prvi slučaj online vješanja dvadesetjednogodišnjeg studenta u Švedskoj. Nekoliko njegovih (virtualnih) “prijatelja” znalo je za njegovu namjeru, no nisu ništa učinili kako bi spriječili tragediju. Policija je zatvorila tu mrežnu stranicu tek nakon što su se pojavili patološki komentari povodom toga čina, kao, primjerice: “Ako je ovo vješanje pravi suicid, zašto nema krvi?”, “Ima super majicu!” Ni u jednom komentaru nije bilo nimalo suosjećanja! “Društvene” mreže ne samo da daju prostor hejterima, nego i povećavaju bezobzirnost i okrutnost zbog osjećaja anonimnosti i nedostatka realnog kontakta sa žrtvom, pa svoju okrutnost doživljavaju kao zabavu.

Roditeljska neodgovornost

Otvaranje profila na Facebooku je zakonom ograničeno na 13 godina života. Čak dvije trećine djece otvorilo je svoj Facebook-profil prije nego što navršili 13 godina života, a velika je vjerojatnost da su im u tome pomagali njihovi roditelji. Jedno anketiranje iz studenoga 2013., na uzorku tri vrtićke skupine iz Našica, Belišća i Osijeka, otkriva da otvoren profil na internetu ima 7% djece od pete do sedme godine života. Roditelji otvaraju svoj profil i tako se Facebookom pokušavaju „približiti“ djeci. Roditelji moraju znati da objavom dječjih fotografija ugrožavaju njihovu privatnost, sigurnost i potiču (moguće) neugodnosti po dijete u budućnosti. Djeca svakako ne žele da im roditelji stvaraju digitalni identitet.

Istraživanje Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i Hrabrog Telefona iz 2017. godine pokazalo je da je 65 posto roditelja objavilo sliku predškolskog djeteta na društvenim mrežama, dok je 35 posto roditelja objavilo već u prvom mjesecu djetetova života.

Svjetski podatci govore da 34 posto roditelja objavljuje snimke ultrazvuka na Instagramu, a 48 posto dijeli fotografije djece snimljene u rodilištu, ili u prvom mjesecu djetetova života. Posebno zabrinjava podatak da 77 posto roditelja objavljuje snimke (polu)gole djece.

Zadnje vijesti su da je bivša savjetnica predsjednika Trumpa na svom Fleetsu podijelila sliku u toplesu svoje 16-godišnje kćeri, a glumica Elizabeth Hurley je pratitelje na društvenim počastila fotografijama u toplesu, koju je fotografirao njen 18-godišnji sin…

Medijsko lešinarenje na primjeru domovima za djecu i mlade

Kao primjer medijskog progona ranjivih djevojčica navodim primjer novinara Drage Hedla s tekstom “Ugledni Osječani kupuju usluge štićenica doma”. U tome članku novinar Drago Hedl je tvrdio kako “postoji organizirani lanac maloljetničke prostitucije”, a žrtve su štićenice Doma iz Osijeka.. Hedl je pisao: “Djeca u Dom dolaze s najmanje 14 godina, a neki od njih već tada pokupe stotinjak kaznenih djela. Dolaze iz razorenih obitelji, alkoholičara, prostitucije, droge, kriminala i nasilja. Većinom su zapuštena, zanemarena, a nerijetko zlostavljana. Među njima kriminalci regrutiraju prostitutke, dilere i lopove.” Sve je to napisao Drago Hedl, a dokaze (svjedočanstva) o stanju u Domu (na koje se poziva) uzima od (tih istih) roditelja koje je okvalificirao kao kriminalce, alkoholičare, nasilnike, ovisnike… Tekstom pod naslovom “U dječjem domu cvate prostitucija, a državi je izvrstan”, isti novinar nema novih “dokaza”, iako to najavljuje u drugom “bombastičnom” naslovu članka. U trećem tekstu pod naslovom “Uspjela sam svoje dijete spasiti od prostitucije” kao izvor navode se izjave majke jedne štićenice čija je kći došla u Dom zbog roditeljskih fizičkih sukoba. Može li se izjava takve majke uzeti kao vjerodostojna i njome stigmatizirati svu djecu i Domu? Ukupno je objavljeno šest takvih tekstova u Jutarnjem listu o ranjivim djevojčicama, ionako stigmatiziranih jer su pod “posebnim” tretmanom, u ranije zvanim “popravnim domovima”. Umjesto da istražuje nemali broj primjere kada su korisnici tih domova postali priznati i visokomoralni ljudi, oni tipovima kao što je Hedl nisu intrigantni. A samo afirmativni prikazi mogu pomoći da ih se destigmatizira. Henri Nouwen daje sjajnu poruku: “Kada naše rane prestanu biti izvor sramote i postanu izvor iscjeljenja postali smo ranjeni iscjelitelji.”

Besramno blaćenje žrtava silovanja

Žrtve silovanja se nerijetko stigmatiziraju (zlobnim) komentarima: “Zašto nije prije rekla svoju sramotu?” Trebam li ovdje isticati činjenicu da klinički psiholozi ukazuju da svjetska istraživanja pokazuju da žrtve progovore u prosjeku tek 10 do 16 godina nakon početka zlostavljanja? I zato se zna za samo 10 posto slučajeva seksualnog zlostavljanja djece i mladih. Ne bi me čudilo da nakon ovakvih hejterskih komentara još i manje njih prijavi.

Svojevremeno sam za jedan portal izjavio da svi oni koji pišu komentare podrške osumnjičenima za silovanje (na jednoj plaži u Zadru) zapitao kako bi reagirali da je silovana njihova sestra. U tim se komentarima počinitelji slave, a žrtva osuđuje. Takvi primjeri kada se u medijima detalji čina silovanja “recikliraju” silovana osoba iznova postaje žrtvom. Morbidna je činjenica da počinitelji silovanja postaju brendirani kod vršnjaka. Taj trend je uočen odavna u drugim državama… Evo nekoliko primjera…

Prije nekoliko godina u Francuskoj je dvadesetosmogodišnji muškarac imao odnos s jedanaestogodišnjom djevojčicom. Čin koji je šokirao javnost, dok je odvjetnik okrivljenika tvrdio je da se ne radi o silovanju jer je odnos bio dobrovoljan. Nesuvisla, je i etički gnjusna tvrdnja pristanka jedanaestogodišnjeg djeteta na spolni čin.

Kada je petnaestogodišnja Australka C. T. počinila samoubojstvo, njezina majka je na svom Facebook profilu opisala kako su njenu kćerku vršnjakinje nagovorile da se uključi u ekipu mladića iz škole, a potom silovali (tada 13-godišnjakinju), dok su vršnjakinje sve promatrale i čekale da iživljavanje završi. Scene silovanja su objavili njeni vršnjaci iz razreda na “društvenim mrežama”. U oproštajnom pismu C.T je zapisala: “Ne radim ovo iz osvete učenicima koji su me silovali, dogovorili silovanje, maltretirali me zbog njega i rugali. Ne radim to zbog privlačenja pažnje. Mislim da je moja dužnost to napraviti jer se to dogodilo meni i jer školski djelatnici nisu napravili ništa da mi pomognu. Još uvijek doživljavam da mi učenici koje nikad nisam upoznala šalju poruke na Facebooku nazivajući me droljom…”, između ostalog napisala je. Počinila je samoubojstvo ne mogavši živjeti pod teretom uvreda i izopćenosti. Uvredljivi komentari je novo silovanje žrtve.

M.D. je svojevremeno u Belgiji osuđen na dugotrajnu robiju zbog otmice i silovanje šest belgijskih djevojčica i djevojaka, od kojih su četiri preminule. Kasnije je u zatvoru dobivao brojne izraze potpore od adolescentica. Psihijatar Jean-Yves Hayez tu anomaliju tumači da je M.D. u “očima nezrelih adolescentica žrtva sustava.”

Poučni primjeri ironiziranja srama i savjesti kod mladih

Nossrat Peseschkian, psihoterapeut u knjizi In Search of Meaning navodi primjer oca koji je pokušavao svoju kćerku zaštititi od napasti muškog roda. Posjedne svoju kćerku pa joj ispriča: “Svi muškarci hoće samo jedno. Toliko su prepredeni da ne primjećuješ njihovu požudu. Prvo ti se divi, onda te pozove na spoj. Nakon nekog vremena prođete pored njegove kuće i on ti kaže kako samo treba skočiti po svoj ogrtač. Ponudi te pićem, pusti laganu glazbu i on se najednom baci na tebe. Tako si osramoćena. I ugled naše obitelji je srozan. Prođe neko vrijeme i kći se obrati ocu: “Oče, jesi li ti prorok? Kako si samo znao kako će se stvari odvijati? Bilo je točno onako kako se rekao. Prvo se divio mojoj ljepoti, onda me pozvao k sebi u stan, jer je zaboravio svoj ogrtač. Uskoro me ponudio čajem i atmosferu začinio dobrom glazbom. Mislila sam na to što si mi rekao i što mi se sprema, ali odučila sam biti kći s kojom ćeš biti ponosan. Kad sam osjetila trenutak, bacila sam se na njega. I tako osramotila njega, njegove roditelje i njihov ugled!”

Robie H. Harris i Michael Emberley, u knjizi It’s perfectly normal potiče djecu na hiperseksualnost, a ironizira sram i savjest. Slijedom toga ovdje i navodim pismo jedne djevojčice iz Italije, pod naslovom “Seks – ne hvala!” u listu za mlade Cioe. Učenica se ovako obraća uredništvu: “Imam 15 godina i mislim da vaš časopis previše prostora daje seksu. Iako se vremena mijenjaju, mislim da nekakav sram još uvijek postoji. Ne mislim pritom da biste trebali potpuno izbaciti tu temu, no način na koji o njoj pišete dovodi do zaključka da je svaka djevojka obvezna izgubiti djevičanstvo prije negoli dosegne punoljetnost.” Redakcija toga časopisa odgovara joj kako ona “to” nije dužna učiniti, bez obzira na to što se o tome piše. Završavaju „pedagoškim“ savjetom: “Vidjet ćeš da ćeš za koju godinu i ti s užitkom čitati baš to kao i ostale super djevojke”. Jesmo li se upitali tko sve dijeli moralne lekcije našoj djeci?

Umjesto zaključka

Kada slobodu odvojimo srama i od savjesti, onda smo se odredili prema koncepciji radikalnog moralnog relativizma gdje sve ima cijenu a ništa vrijednost! Odatle se vrijedi podsjetiti apela Tomislava Ivančića: “Podivlja li sloboda otkinuta od savjesti, ona počinje razarati čovjeka”.

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.