Prof. Nazor za Narod.hr: Za kolateralne civilne žrtve na Petrovačkoj cesti odgovorni su zapovjednici SVK

Nazor
Foto: fah

Dr. sc. Ante Nazor: Za kolateralne civilne žrtve na Petrovačkoj cesti odgovorni su zapovjednici SVK koji su dopustili da se “tenkovi i artiljerija povlače u koloni s narodom”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

O srbijanskoj optužnici za hrvatske pilote, odnosno o odgovornosti za stradanje civila u koloni s vojnim vozilima i naoružanjem kod Bosanskoga Petrovca, o tome jesu li kolonu napali hrvatski ili srpski zrakoplovi, te o aktivnostima Save Štrpca koji se hvali da je zaslužan za te optužnice razgovarali smo s ravnateljem Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, prof. dr. sc. Antom Nazorom.

Podsjetimo, prije otprilike mjesec dana pojavila se vijest da je Srbija podigla optužnicu protiv četvorice hrvatskih branitelja, vojnih pilota koji su sudjelovali u oslobodilačkoj operaciji “Oluja” u Domovinskom ratu, za navodni ratni zločin počinjen na teritoriju BiH.

Ova tema ponovno je u prvi plan stavila i raspravu o srbijanskom zakonu kojom je ta zemlja pri suđenju za ratne zločine jednostrano proširila jurisdikciju i na državljane susjednih zemalja, što problematiziraju i hrvatski i međunarodni pravnici.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

O svemu tome dr. sc. Nazor govori za Narod.hr.

Narod.hr: Srbija se pokušava nametnuti kao sudac na cijelom području bivše Jugoslavije?

Dr. sc. Ante Nazor: Širenje srbijanske jurisdikcije na područje hrvatske države i na hrvatske građane političko je i pravno pitanje o kojem su se Vlada RH i hrvatsko pravosuđe jasno izrazili. Naravno da je licemjerno kad pravosuđe države koja je agresor, a koje nije procesuiralo brojne zločine svojih građana u drugoj državi koju su napali, pokušava suditi građanima iste te napadnute države, na svoj subjektivan način. U svakom slučaju, ne smije se zaboraviti da su vojna djelovanja tijekom Domovinskog rata posljedica velikosrpske politike i agresije na Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Tako su i za operaciju „Oluja“ posebno odgovorni oni koji su odbili mirnu reintegraciju privremeno okupiranog područja Republike Hrvatske i koji su i nakon što je međunarodna zajednica početkom 1995. predložila “Plan Z4” srpski narod na privremeno okupiranom području Republike Hrvatske uvjeravali da Banovina “nikada više neće biti u Hrvatskoj”, odnosno da će privremeno okupirana područja Republike Hrvatske biti dio Srbije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

> Bivši ministar Šprlje za Narod.hr: Hrvatske institucije su znale za pripremu optužnice protiv hrvatskih pilota

> Bivši časnik tzv. ‘Vojske Krajine’ tvrdio: ‘Kolonu Srba u Oluji bombardirao je MIG JNA’

> Mišetić: ‘Ni HRW ni tužiteljstva BiH, Hrvatske i Haaga nisu našli dokaze o ratnim zločinima hrvatskih pilota’

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Narod.hr: Kojim dokazima raspolaže srbijansko tužiteljstvo?

Dr. sc. Ante Nazor: Prije svega treba izraziti žaljenje za svakom stradalom nevinom žrtvom, posebice kad su u pitanju djeca, no svi dokazi koji su do sada javno prikazani ne mogu dovesti u pitanje ključnu i nedvojbenu činjenicu da su napadnuta vojna vozila i naoružanje Srpske vojske Krajine (SVK) u okolnostima borbenog djelovanja tijekom vojne operacije, što znači da su za kolateralne civilne žrtve, neovisno o tome je li kolonu napao srpski ili hrvatski zrakoplov, prvenstveno odgovorni oni koji su dopustili da se vojna vozila i tehnika vojske RSK povlače zajedno s civilima.

Stoga bi i tvorci spomenute optužnice istragu trebali uputiti u tom smjeru, a ne “junačiti” se nad hrvatskim pilotima kad izvori jasno pokazuju da su ciljevi djelovanja hrvatskih zrakoplova u “Oluji” bili vojni!

Prema dostupnim informacijama spomenuta optužnica temelji se na izjavama svjedoka i literaturi iz Hrvatske, u kojoj su navedeni podaci o djelovanju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva po vojnim ciljevima.

Posebno me iznenadilo da se kao ključan dokaz ističe članak iz časopisa Vojna povijest u kojem je jasno navedeno da je meta napada bila “oklopno-mehanizirana kolona u području Medenoga Polja” i da je u napadu “uništen jedan tenk i usporena kolona”, te da je u drugom slučaju meta napada također bila “oklopno-mehanizirana kolona u području sela Svodne” i da je u napadu “uništeno više vozila”. Ti navodi iz spomenutoga članka samo potvrđuju ključnu činjenicu u cijelom slučaju da su napadnuti vojni ciljevi, odnosno da je napadnuta kolona s vojnim vozilima, što uporno prešućuju srbijanski mediji i srbijanski dužnosnici, ali i njihovi glasnogovornici u Hrvatskoj.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

> Pogledajte što o optužnicama iz Srbije piše glasnogovornik Pupovčevog SNV-a; odgovorio mu Luka Mišetić

> Pregled tjedna: Petir, Mlinarić i Grmoja o srbijanskim optužnicama protiv hrvatskih ratnih pilota

> Mlinarić: DP će predložiti oduzimanje hrvatskog državljanstva onima koji rade protiv Hrvatske

Primarni izvori potvrđuju nazočnost vojske SVK na tom području

Oni tvrde da na tom području nije bilo srpske vojske, no uz navedene podatke o vojnoj (“oklopno-mehaniziranoj”) koloni i drugi primarni izvori potvrđuju nazočnost postrojbi SVK na području djelovanja Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ-a). Primjerice, obavještajni podaci navode točno koje su postrojbe SVK bile na tom području.

Uostalom, i autor članka koji se spominje kao “ključan dokaz” djelatnik je u sustavu MORH-a, pa se podrazumijeva da podaci koje je prezentirao nisu kompromitirajući po OSRH, a podaci iz ostalih knjiga objavljenih u RH još manje mogu poslužiti kao važan dokaz za teze iz optužnice. Izvori se ne mogu selektivno tumačiti, na način da se iz njih uzima samo ono što je potrebno za potvrditi neku tezu, a pogotovo ne na način da se iz njih iščitava i ono što ne piše… Dakle, s obzirom na navedeno, na temelju podataka iz spomenutoga članka ili neke druge literature u RH o “Oluji” ne može se zaključiti da je HRZ gađalo civile, jer su kao meta i rezultat djelovanja jasno navedene postrojbe SVK, odnosno naoružanje i vojna vozila.

I u srpskoj literaturi vidi se da su u koloni bili vojni ciljevi

Uz to, i u srpskoj literaturi nedvojbeno se navodi da su u koloni po kojoj su djelovali zrakoplovi bila vojna vozila i raketni sustavi. Primjerice, srbijanski povjesničar navodi da je „hrvatska avijacija dejstvovala 8. avgusta u rejonu Bravskog na kolonu izbjeglica u kojoj su bile i baterije ‘Kubova’, prouzrokujući civilne žrtve“, te navodi i podatke o napadnutoj brigadi, čija je „komanda bila na putu sa strane u selu Svodna kod Bosanskog Novog, pa je izbegla napad“. Spominje se i napad „na tenkove u Medenom polju kod Bosanskog Petrovca“, kao i napad „na tenkove na železničkoj stanici Bosanski Novi i manju ‘oklopnu’ kolonu kod sela Svodne na putu Novi – Prijedor – u stvari: 2. ssrb PVO izmešana sa izbegličkom kolonom“.

Sukladno tome, u memoarskom gradivu i knjigama oficira SVK navedeno je da je „ustaška avijacija“ pogodila kolonu jer su „verovatno mislili da se prevoze rakete ili nešto slično“, budući da su „u neposrednoj blizini mesta koje su ustaše gađale razmešteni protivavionski lanseri ‘Kub’“, a izražena je i zabrinutost jer su „u kolonama sa narodom i tenkovi i artiljerija, pa se, eventualnim dejstvom Hrvata po njima, ne može izbeći stradanje civila, što se dogodilo 7. avgusta u selu Bravsko“.

Navedeno je i da su šleperi u koloni prevozili streljivo, primjerice da je „u toku 5. avgusta dio ljudstva brigade šleperima izvlačio municiju iz skladišta“, te da je dva dana potom „u toku 7. avgusta od dejstva hrvatske avijacije poginuo borac iz brigade sa dvoje dece u šleperu pogođenom na komunikaciji Bosanski Petrovac – Banja Luka“ (poznato je ime poginuloga borca koji je vozio pogođeni šleper te kojoj je brigadi SVK pripadao).

Uz memoarsko gradivo oficira SVK, na zaključak da su u napadnutoj koloni bila vojna vozila, pa čak i helikopter Gazela, te da su osim civila stradali i vojnici, upućuje i audio-snimka razgovora srpskih oficira s generalom Vojske Republike Srpske Ratkom Mladićem, u kojoj se, otprilike sat i po nakon događaja na Petrovačkoj cesti, navodi da “među povrijeđenim i poginulim ima i civila”, odnosno da “tamo ima jedinica i tenkova (Vojske RSK) u povlačenju”, a spominje se i “helikopter Gazela”.

> Mišetić: Štrbac je javno priznao da je srpski helikopter bio u koloni gdje se dogodio incident

Narod.hr: Je li taj slučaj već istraživan?  

Dr. sc. Ante Nazor: O tom slučaju već je provedena međunarodna istraga. No ta, također iznimno važna činjenica za razumijevanje razine manipulacije onih koji su sada podigli optužnicu, uglavnom se prešućuje u srbijanskim medijima. Tu činjenicu prešutio je i voditelj one loše pripremljene tribine u prostoru “Pravednika” u Zagrebu, koja je zapravo osmišljena isključivo kao srbijanska provokacija (razina pripremljenosti voditelja i dovedenih gostiju upućuje na takav zaključak).

> Tribina u srpskom Privredniku dramatična i na rubu incidenta: Kosanović zaprepastio odgovorom dr. sc. Nazoru

> Suradnik Save Štrpca, agresor na Hrvatsku nije se pojavio na tribini udruge Privrednik zbog ‘sigurnosnih razloga’

> Raspudić: Plenković dobiva naputke iz Bruxellesa i Berlina da se Vučića propušta

Naime, taj događaj istraživali su Haški sud (ICTY) i međunarodna organizacija Human Rights Watch, pa nakon toga nisu pokrenule nikakav pravni proces, što jasno pokazuje da nije utvrđeno “izvan svake sumnje” da su zrakoplovi napali civile, odnosno da su meta bili civili, a ne vojna kolona. Vjerojatno je to razlog zašto ICTY nije podigao optužnicu nakon što je proveo istragu, te zašto ni međunarodna organizacija Human Rights Watch nije ustvrdila odgovornost hrvatskih snaga.

“Moguće je da je kolonu Srba napao srpski zrakoplov”

Narod.hr: Postoji svjedočanstvo oficira SVK da je kolonu napao srpski zrakoplov?

Dr. sc. Ante Nazor: O tome da su po koloni vojnih vozila u kojoj su bili i civili djelovali srpski zrakoplovi ima više izvora, pa se ni to ne može isključiti, no za ovaj slučaj to je manje važno. Primjerice, i u stranom tisku je 8. i 9. kolovoza 1995. objavljeno da su kolonu srpskih izbjeglica raketirali srpski zrakoplovi, a kao kontekst njihova djelovanja navodi se prijetnja i nezadovoljstvo oficira Vojske Republike Srpske nastalom „bježanijom“ pripadnika SVK, odnosno pokušaj da se srpske snage izbjegle iz Hrvatske primoraju na povratak i nastavak borbe.

Tako je u jednim ozbiljnim inozemnim dnevnim novinama 8. kolovoza 1995. navedeno da su „blizu Bosanskog Petrovca kolonu srpskih izbjeglica raketirali zrakoplovi vojske Republike Srpske“, a u istim je novinama 9. kolovoza objavljena izjava generala vojske Republike Srpske da su „letjelice bosanskih Srba opet raketirale kolonu srpskih vojnika i civila“, te da su „raketirali i zgradu u kojoj su se sklonili oficiri koji se nisu htjeli vratiti u Hrvatsku i boriti“. Budući da je riječ o sekundarnim izvorima, kao ozbiljna ustanova, za razliku od Save Štrpca i njegova „Veritasa“ koji ne mare za utemeljenost i znanstvenu razinu svojih publikacija i izjava, takve informacije uzeli smo s rezervom.

No, s obzirom na svjedočenje prof. dr. Miroslava Bjegovića, tada oficira SVK, da je “avion koji je bombardirao kolonu na Petrovačkoj cesti imao zvijezdu petokraku i bio je MIG JNA (odnosno tada Vojske Jugoslavije)”, koje je u skladu s navodima iz inozemnog tiska, moguće je da je spomenutu kolonu napao srpski zrakoplov. Na takvu mogućnost upućuje i svjedočenje bivšeg predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora (HHO-a) u Haagu, koji je “među različitim svjedočenjima ustvrdio da je to bio srpski zrakoplov”.

Još slučajeva da su srpske snage napadale Srbe

Uostalom, to ne bi bio jedini slučaj “prijateljske vatre” ili stradavanja Srba zbog djelovanja srpskih snaga (primjerice, u rujnu 1991. u istočnoj Slavoniji ili 1995. kad su tenkovi srpskih snaga gazili dijelove kolona srpskih izbjeglica u “Bljesku” i “Oluji”).

Stoga ne treba čuditi da se ambiciozni Savo Štrbac, koji opsesivno traži priliku za dociranje hrvatskim povjesničarima i pravosuđu, nedavno angažirao u pokušaju uvjeravanja prof. Bjegovića da nije točno ono što je on prethodno jasno i samouvjereno tvrdio. Tako se sada profesor mora javno pravdati da je to čuo od svoje punice, pa čak i blamirati izmišljajući pretpostavku da je moguće i “da su Hrvati nacrtali zvijezdu na svoj zrakoplov kako bi izbjegli protivvazdušnu obranu i djelovali po srpskim snagama”.

Naravno da punica ne mora znati je li zrakoplov koji je napao kolonu “MIG 21” ili je neki drugi tip zrakoplova (“Galeb”,  “Jastreb” itd.), ali sigurno zna kako izgleda zvijezda petokraka i sigurno je da takvu oznaku hrvatski zrakoplovi 1995. nisu imali…

Na mogući napad srpskog zrakoplova upućuje i izjava srpskog svjedoka iz kolone da je vidio „srpski vojni helikopter koji je ubrzo uzletio“ te da se „5 do 6 vojnih kamiona SAO Krajine koji su prevozili nekakve rakete brzo prikrilo u obližnjoj borovoj šumi poslije čega je nadletio zrakoplov marke MIG SMB boje koji je raketirao kolonu i kojom prilikom je više osoba poginulo“, (…) „a da se među ljudima pričalo da je zrakoplov poslat iz Banja Luke ili Srbije da uništi rakete koje su se prevozile kamionima“. Neovisno o tome je li zrakoplov koji je djelovao bio srpski ili hrvatski i ova izjava nesumnjivo potvrđuje da je napadnuta kolona s vojnim vozilima i naoružanjem.

Narod.hr: Zašto bi srpski zrakoplov napao srpsku kolonu – je li riječ o zabuni ili nečem drugom?

Dr. sc. Ante Nazor: S obzirom na podatke iz inozemnog tiska te s obzirom na izjave pojedinih oficira SVK i spomenutu izjavu svjedoka iz kolone, nije isključeno da je netko iz vodstva SVK vojna vozila namjerno rasporedio u kolonu s civilima, kako bi u slučaju očekivanoga napada hrvatskih snaga na vojna vozila i naoružanje SVK stradali i civili, te se tako optužila Hrvatska vojska za zločin nad civilima.

Naime, uz spomenutu zabrinutost oficira SVK M. Sekulića da će “tenkovi i artiljerija u koloni s narodom prouzročiti stradanje civila”, upravo on svjedoči o postojanju takve namjere tijekom “Oluje”, navodeći da je dio srpskoga vodstva bio spreman žrtvovati svoje sunarodnjake – civile na Kordunu, kako bi mogao optužiti hrvatske snage za ratni zločin:

– … Sme li se uopšte postaviti pitanje koje bi moglo da glasi: Zašto bi nekome na “srpskoj strani” trebalo okruženje stanovništva na Kordunu? Nije li u pitanju očekivanje da će se hrvatska vojska “namestiti” pred svetom i sponzorima kad izvrši masovan zločin nad decom, ženama, starcima, okruženim vojnicima?! Da li je očekivani masakr trebalo da posluži kao krunski dokaz da su Hrvati genocidan narod, a njihova vojska ista kao i ona iz vremena Ante Pavelića i Drugog svetskog rata! I konačno, da li bi masakr na Kordunu dobrodošao kao opravdanje za odluku da se narod povede u bežaniju i putem bez povratka. Ne bi li, na kraju masakr zauvek pokrio laži kojima su Srbi u Krajini obmanjivani, ne samo od 1991. godine nego i od ranije. Iako je, na nesreću, došlo do okruženja, na svu sreću došlo je i do racionalnog i sasvim kontrolisanog ponašanja hrvatske vojske. Hrvatska je znala šta želi i čvrsto je kontrolisala situaciju. Nije, može se reći, nasela na zamku! (citat iz knjige general-majora “Srpske vojske Krajine” Milisava Sekulića, Knin je pao u Beogradu, Bad Vilbel, 2000., str. 221).

Sekulić nije jedini oficir SVK koji je tako mislio, jer se na sudu u Haagu o tome slično izjasnio i obavještajac Slobodan Lazarevć iz 21. korpusa SVK:

… Svi koji su sedeli u toj kancelariji (u Beogradu – predstavnici vojne, policijske i političke vlasti iz tadašnje Jugoslavije, odnosno Srbije, op. a.) znali su da se radi o bici koju ne možemo da dobijemo, bilo je očigledno da su nas žrtvovali (…) da Beograd želi da stekne neke jeftine poene, u smislu da će predati 25 hiljada ili 20 hiljada ljudi (5000 vojnika i 20.000 civila). Ja nikad nisam verovao da će Hrvati da dođu i sve pobiju. Ne verujem da je to mislio Tošo Pajić (pripadnik Službe državne bezbednosti iz Beograda, a potom ministar unutarnjih poslova RSK), ne verujem da je to mislio Bulat (Čedo, zapovjednik 21. korpusa SVK). (…) Oni (srpsko vodstvo u Beogradu) su želeli da od Topuskog naprave Srebrenicu. U ovom slučaju optužili bi za to hrvatsku stranu. Tako da je ideja bila da se to prikaže svetu i da se kaže (da) niko ovde nije cvečka, svi su oni isti, podjednako su loši kao i mi, upravo su pobili grupu civila u Topuskom.

Zaista, da je Hrvatska vojska imala namjeru napadati kolone izbjeglica-civila i da se ponašala kao srpske snage pod vodstvom generala Mladića u napadu na Srebrenicu u srpnju 1995., civilne žrtve među Srbima u Hrvatskoj bile bi srebreničkih razmjera, odnosno brojale bi se u tisućama kao u Srebrenici gdje su srpske snage ubile više od 8000 Bošnjaka-muslimana.

Narod.hr: U spomenutom slučaju posebice je aktivan Savo Štrbac, kojega u Srbiji smatraju glavnim autoritetom za istraživanje i dokumentiranje zločina nad Srbima u Hrvatskoj?

Ako im je to glavni autoritet, kako kažete, onda je tamo stanje na tom polju zaista žalosno, jer je ta osoba svojim manipulacijama i pristranošću odavno izgubila vjerodostojnost da se bavi istraživanjem bilo kakvih zločina. Istina, on se osobno hvali kako je mentor ili glavni informator za sadržaj te optužnice, kao što se svojedobno hvalio i isticao da je haško tužiteljstvo podatke za optužbu protiv hrvatskih generala Gotovine i Markača dobilo upravo od srpskog „Dokumentaciono informativnog centra Veritas“, čiji je on bio predsjednik. A poznato je kako je na kraju završio taj proces …

Tijekom Domovinskog rata, odnosno tijekom privremene okupacije dijela hrvatskog teritorija, Savo Štrbac bio je član zapovjedništva TO u Benkovcu te dužnosnik („tajnik“) u nekoliko „Vlada“ samoproglašene „Republike Srpske Krajine“. U vrijeme mandata tih „Vlada“ ubijano je i protjerivano nesrpsko stanovništvo, odnosno provedeno je etničko čišćenje nesrpskog stanovništva na tom privremeno okupiranom području, pa je već samim time upitna njegova neutralnost i objektivnost u iznošenju činjenica o događajima i žrtvama u Domovinskom ratu.

Kao što je upitno i njegovo mirotvorstvo i humanost, jer su te „Vlade“, provodeći isključivu velikosrpsku politiku, odbile sve mirovne inicijative i okupirano područje Republike Hrvatske namjeravale pripojiti Republici Srbiji. Među brojnim izvorima koji pokazuju da je vodstvo dijela Srba u Hrvatskoj uporno odbijalo mirnu reintegraciju okupiranoga hrvatskoga područja su i izjave Save Štrpca iz 1994. i prve polovice 1995. stranim novinarima da „ne dolazi u obzir da se Srbi vrate pod vlast Hrvatske“ te da „ne žele ni u kojem obliku biti dio Hrvatske“. U tom kontekstu nesumnjiva je i odgovornost takozvanih Vlada RSK i njihovih „dužnosnika“, pa tako i njegova, za „Oluju“ i žrtve koje su posljedica svake vojne operacije.

Netočni podaci koje iznosi Savo Štrbac

Uz navedeno, Savo Štrbac dokazao se i kao osoba koja manipulira s podacima iz izvora. Ta je manipulacija potvrđena na primjeru njegova popisa žrtava građana srpske narodnosti u Domovinskom ratu (objavljen u kolovozu 2005. pod naslovom „srpske žrtve ubijene od strane hrvatskih oružanih snaga“), u kojem su okolnosti stradanja navedenih u znatnom broju – u više od 500 slučajeva – bile prikazane lažno, odnosno njihovu smrt nije uzrokovalo djelovanje hrvatskih oružanih snaga (primjerice, na „Veritasovom“ popisu su kao žrtve u „Oluji“ navedeni i ljudi koji su bili živi i deset godina nakon „Oluje“, ili su poginuli u prometnim nesrećama, neki od njih već 1991., ili nesretnim slučajem prije „Oluje“, itd.).

Tako i u ovom slučaju Štrbac izjavljuje kako je „ubeđen“ da je napad izveo jedan pilot (kojega imenuje), iako činjenice pokazuju da taj pilot nije bio ni blizu mjestu događaja. Stoga čovjek koji je u stanju producirati toliko neutemeljenih tvrdnji i koji svoja „ubeđenja“, čak i kad nema uporište niti u jednom ozbiljnom izvoru, plasira kao činjenice, nije vjerodostojan i ne može biti autoritet ni u čemu.

Manipulacije fotografijama

Osim u falsificiranju podataka iz „Oluje“, Savo Štrbac poznat je i po bezobzirnoj manipulaciji s fotografijama o događajima iz Domovinskog rata.

Primjerice, u njegovom radu koji je tiskan u zborniku „Srbi izbeglice, prognanici i raseljena lica krajem XX veka“ (Beograd, 2000.) u izdanju „Centra za strateške studije Univerziteta u Beogradu“ (to bi trebala biti ugledna znanstvena ustanova u Srbiji), u razdoblju kad je Štrbac pokušavao „Oluju“ prikazati kao zločinačku operaciju, ispod fotografije s tijelima ubijenih stanovnika Vukovara u napadima srpskih snaga na grad, koja je snimljena u dvorištu Lučke kapetanije u Vukovaru pred kraj srpske opsade u studenom 1991., je sljedeći potpis, zapravo bešćutna manipulacija i laž: „Nakon hrvatske ‘Oluje’ Srbi nisu ni sahranjeni“.

Uz tu, u Zborniku su i još neke fotografije snimljene u Vukovaru u studenom 1991., s potpisima koji nisu točni, odnosno koji manipulativno prešućuju da su za razaranje Vukovara i protjerivanje njegovih stanovnika odgovorne srpske snage.

Također, u istom Zborniku se čitatelje pokušava uvjeriti da je Hrvatska željela rat, a kao „ključan dokaz“ za takvu tvrdnju navodi se dio govora hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu. Osim što je u tekstu naveden pogrešan datum toga govora (14. svibnja 1991., umjesto 24. svibnja 1992.), usporedba onoga što je navedeno u tom Zborniku s onim što je predsjednik Tuđman tom prilikom zaista rekao, pokazuje da je opet riječ o manipulaciji i prekrajanju njegova govora u korist navedene tvrdnje.

Evo kako je Štrbac branio zločine nad hrvatskim civilima

U srbijanskim medijima Savo Štrbac predstavlja se kao vjerodostojan i istaknuti humanitarac, iako izvori pokazuju suprotno. Poznato je da postupci Save Štrbca pokazuju da je riječ o osobi koja problemu žrtava ne samo da ne prilazi objektivno, nego zločine koje su počinili srpski vojnici prešućuje, pa čak pokušava opravdati i obraniti.

Primjerice, dokumenti iz 1992. pokazuju da je kao odvjetnik-branitelj Nikole Gagića, pripadnika srpskih snaga u Hrvatskoj, pokušao opravdati njegovo ubojstvo dvoje Hrvata – starijih civila (!) u njihovoj kući u dalmatinskom zaleđu u studenom 1991. riječima da je srpski vojnik „to delo“ – zapravo zločin – „učinio u odnosu na lica koja je sa puno osnova smatrao pripadnicima druge strane u sukobu (!), a vojnik nikada ne odgovara za ubistvo protivnika“ (?!), te da je „pri tome bez značaja što su oštećeni imali svojstvo civilnog lica (!), jer reč je o građanskom ratu i o neprijateljskoj teritoriji“(!?).

Pritom je zaključio da je „prvostepeni sud zanemario ova pitanja i u svojim zaključcima pošao od mirnodopske, a ne ratne situacije, koja pojam protivpravnosti, kada je reč o krivičnom delu ubistva, u bitnome menja“ (HR-HMDCDR, Vrhovni vojni sud, II K broj 111/92, 7. maja 1992., Rešenje, kut. 5011).

Manipulatori prešućuju da su ciljevi napada bili vojni i da su veće provedene istrage

Savo Štrbac zna da su cilj napada u slučaju o kojem sada govori bila vojna vozila i naoružanje koje su zapovjednici srpskih snaga uveli u kolonu s civilima, te da „situacija nije bila mirnodopska, nego ratna“, kao što zna i da za kolateralne žrtve nije odgovoran onaj tko je napao vojna vozila, nego onaj tko je dopustio da se vojna vozila nađu u koloni u kojoj su civili, te tako civili izlože pogibelji.

Stoga, usporedba Štrpčeve izjave kojom 1992. opravdava zločin pripadnika srpskih snaga s njegovim optužbama protiv hrvatskih pilota zbog napada na kolonu s vojnim vozilima i naoružanjem u kojima su stradali i civili, potvrđuje da je Savo Štrbac manipulator i licemjer. Kao i oni koji prešućuju da su ciljevi napada u okolnostima vojne operacije bili vojni te da su o tom slučaju već provedene istrage.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.