Optužnice iz Srbije protiv četvorice hrvatskih branitelja, vojnih pilota koji su sudjelovali u oslobodilačkoj operaciji “Oluja” bile su nam povod za razgovor s bivšim ministrom pravosuđa, članom vlade Tihomira Oreškovića, Antom Šprljom.
Između ostalog, razgovarali smo o spornom srbijanskom zakonu kojom je ta zemlja pri suđenju za ratne zločine jednostrano proširila jurisdikciju i na državljane susjednih zemalja, o tome koliki je propust što Hrvatska nije Srbiji blokirala otvaranje 23. i 24. poglavlja pregovora o pristupanju EU i što Hrvatska može sada učiniti.
Narod.hr: Hrvatska je javnost zatečena optužnicama koje je Srbija nedavno podigla protiv četvorice hrvatskih vojnih pilota iz Domovinskog rata tereteći ih za ratni zločin nad Srbima tijekom oslobodilačke operacije Oluja. Posljednjih se tjedana u javnosti neprestano govori o ovoj temi. I dok neki, poput čelnika SDSS-a Milorada Pupovca, koalicijskog partnera vladajućeg HDZ-a, tvrde da je riječ o neprijepornom zločinu za koji odgovornost nosi hrvatska strana, odvjetnik Luka Mišetić koji je pred Haškim sudom branio generala Gotovinu, navodi kako se tim slučajem bavio i Haški sud, ali zbog nedostatka dokaza nije uspio utvrditi tko je pucao po koloni Srba na Petrovačkoj cesti. O ovom je slučaju još prije ove optužnice govorio bivši srpski oficir tzv. “Vojske Krajine” Miroslav Bjegović, koji tvrdi da je kolonu gađao MIG JNA. Koji je Vaš komentar na optužnice koje dolaze iz Srbije?
Ante Šprlje: Kazneni progoni iz Srbije protiv pripadnika Hrvatske vojske zapravo ni nisu novost. Hrvatska se u zadnjih 31 godinu već susretala s raznoraznim optužnicama iz Srbije za stvari iz rata na području Republike Hrvatske. Podsjetit ću da su neki hrvatski branitelji iz Vukovara nakon zarobljavanja ekspresno na montiranim procesima u Beogradu s nasiljem iznuđenim iskazima čak bili osuđeni na smrt, ali su 1992. godine zamijenjeni za, i to koje li ironije, oborene i zarobljene JNA pilote.
Nije moglo ostati nepoznato hrvatskim institucijama da se vode istrage protiv hrvatskih vojnih pilota za ono što se zove slučaj “Petrovačka cesta” jer o tome postoje službene informacije već najmanje 13 godina. Zašto 13? Zato što su već 2009. godine hrvatska tijela o tome imala službenu informaciju od tijela BiH. Zato se gnušam raznoraznih izjava da se nije imalo informacije o tome i slično. Mislim da bi bilo korektno da se kaže “to smo zaboravili” ili “o tom nismo vodili račun” ili “nije nas bilo briga”.
“Bavio sam se djelovanjem ratnog zrakoplovstva”
Ja neću uopće ovdje govoriti o tome da li je optužnica osnovana ili ne, ali hoću o aspektima cijele povijesti procesa do nastanka optužnice jer sam se svojevremeno iz vojnopovijesnih razloga bavio proučavanjem materije djelovanja svih ratnih zrakoplovstava koja su djelovala na području bivše Jugoslavije od 1991-1999. godine. Ono što je specifično za djelovanje zrakoplovstava i pilota u tim ratovima je da su izuzev NATO djelovanja i nekolicine djelovanja JNA, korištena u pravilima nenavođena ubojna sredstva jer zrakoplovstvima nisu bila dostupna precizna sredstva (navođene bombe/rakete), što uvijek ima za rezultat više kolateralnih žrtava.
> Bivši časnik tzv. ‘Vojske Krajine’ tvrdio: ‘Kolonu Srba u Oluji bombardirao je MIG JNA’
Srpski pokušaj podmetanja hrvatskom pilotu Boroviću i u ranijem slučaju
Također jedino dosada dokazani i do kraja procesuirani zločin je onaj JNA pilota Emiru Šišiću i to za obaranje helikoptera Europske zajednice, za što su mu opet sudile i Hrvatska i Italija, ali ga je Italija ranije uhitila. Cijeli slučaj je bio zanimljiv i zbog srpskog pokušaja podmetanja tog obaranja upravo hrvatskom pilotu Danijelu Boroviću koji je prebjegao u Hrvatsku s Migom 21 iz JNA 1992. godine. Danas je taj hrvatski pilot Danijel Borović ponovno u fokusu jer je na ovoj spornoj srpskoj optužnici za “Petrovačku cestu”.
Nitko se od javnosti i struke nije puno bavio pitanjem kako je došlo do toga da taj slučaj završi pred srbijanskim pravosuđem jer svi uzimaju zdravo za gotovo “Srbija je uzela sebi za pravo”. Međutim, pravo pitanje je što se to dogodilo da slučaj nije do kraja obrađen u BiH ili RH, a koje su u jednom trenutku prije više od 10 godine mogle obraditi cijeli slučaj bez da se srbijansko pravosuđe pojavi kao tobožnji “Deus ex machina” – vrhovni rješavatelj. Ne postoji niti jedna država koja cijeli slučaj može bolje obraditi od Hrvatske.
“Još nema nikakve službene potvrde da je riječ o ratnom zločinu”
Hrvatska ima vrlo temeljito iskustvo u istragama ratnih zločina, vrlo nepristrano postupa u njima, ima pristup svim podacima, ima puno racionalnije sagledavanje ratnih događanja i nema problem s politikantskim pristupom tužiteljstva. Ja ću sa žaljenjem istaknuti da se u hrvatskom javnom prostoru o slučaju “Petrovačka cesta” govori kao ratnom zločinu.
Međutim, neovisno o tome što postoje stvarno i nesporno tragične posljedice ratnih događanja u toj koloni s mnoštvom mrtvih, mi još nismo nigdje od neovisnog pravosudnog tijela dobili odluku ili službenu potvrdu da se radilo o ratnom zločinu, a ne kolateralnim posljedicama legalnog ratnog djelovanja. Ja se neću, kao što to političari uobičavaju, usuditi govoriti o tom slučaju ni kao ratnom zločinu ni kao kolateralnoj posljedici, iako sam poprilično siguran da od njih imam vremenski duže i vojnopovijesno više znanja o tom slučaju.
> Pregled tjedna: Petir, Mlinarić i Grmoja o srbijanskim optužnicama protiv hrvatskih ratnih pilota
> Mlinarić: DP će predložiti oduzimanje hrvatskog državljanstva onima koji rade protiv Hrvatske
“Dok sam bio na čelu Ministarstva pravosuđa protivili smo se otvaranju pregovora sa Srbijom”
Narod.hr: Srbijanski zakon kojim si je ta država uzela za pravo jednostrano proširiti svoju jurisdikciju na državljane susjednih zemalja, problematizira ne samo Hrvatska, već i međunarodna zajednica. Unatoč tome, taj zakon još uvijek nije promijenjen. Možete li nam reći nešto više o tom problemu?
Ante Šprlje: Dok sam bio ministar pravosuđa o tom problemu sam javno govorio, a Ministarstvo pravosuđa dok sam bio na njegovom čelu, protivilo se otvaranju pregovora sa Srbijom dok se kao mjerilo Srbiji ne uvede obveza ukidanja, odnosno izmjene pravosudnog propisa kojim su sebe stavili kao univerzalnog ovlaštenika za progone za ratne zločine na području bivše Jugoslavije.
Tadašnje Ministarstvo vanjskih poslova nije prihvatilo takvo naše službeno traženje i pristalo je otvoriti pred pristupne pregovore što me je poprilično bilo naljutilo jer nismo čak ni dobili na uvid konačan tekst Zajedničkog stajališta EU za poglavlja 23 i 24 pregovora s Republikom Srbijom. Zato je Ministarstvo pravosuđa po mom nalogu tada dalo službeno priopćenje – svojevrsnu javnu prosvjednu notu jer smo bili iznenađeni da se nije poštovao stav nas iz struke.
I dan danas pojedini političari znaju lagati ili govoriti neistine o tome, govoreći da sam i ja ili tada mi u pravosuđu sudjelovali u takvim konačnim stavovima što je poprilično iritantno i ne služi na čast onima koji takve neistine iznose, neovisno o tome da li time prikrivaju neke svoje rabote ili čisto iznose iz neznanja ili populizma takve stvari. Pravosuđe nije dalo suglasnost na konačan tekst Zajedničkog stajališta i otvoreno ću reći da smo sumnjali da je od nas i namjerno skriven.
> Raspudić: Plenković dobiva naputke iz Bruxellesa i Berlina da se Vučića propušta
> Što stoji u Odluci o praćenju pristupanja Srbije EU, zbog koje se Plenković sukobio s Grmojom?
“Srbija nema iskrenu želju riješiti pitanje ratnih zločina”
Općenito govoreći, nije problem ako neka država uvodi univerzalnu jurisdikciju, ali kad sebi odredi ciljano nadležnost za područje bivše Jugoslavije, jasno da se postavi logično pitanje koja je namjera i smisao da se to odredi baš za područje nekadašnje Jugoslavije u kojem je Srbija imala katastrofalnu ratnohuškačku politiku koja je upravo i dovela do stravičnih zločina.
Ja ne vidim niti iskrenu, niti dobronamjernu želju u Srbiji da se pravosuđe efikasno pozabavi problemom ratnih zločina jer da je tako, preko 1000 osoba bi davno bili procesuirani samo po hrvatskim optužnicama ili zahtjevima za provedbu kaznenog progona, a koje osobe u Srbiji uživaju slobodu i relativan mir, ili bi ih izručili Hrvatskoj pa da Hrvatska provede postupke. Vrlo dobro znam da su mnogi Srbi pred sudovima u Hrvatskoj pravomoćno oslobođeni jer im nije dokazana krivnja za zločine u RH, pa nitko iz Srbije nema razloga reći da u Hrvatskoj Srbi trebaju strahovati od nepravičnog suđenja.
Narod.hr: Hrvatska ima na raspolaganju mogućnost Srbiji uvjetovati da ukine sporne dijelove spomenutog zakona kao mjerilo za otvaranje poglavlja 23. i 24. u pregovorima o pristupanju Europskoj uniji. Zašto Hrvatska ne iskoristi tu mogućnost?
Ante Šprlje: Srbijansko pravosuđe prolazi godinama kroz mučno razdoblje pokušaja da se promakne u neovisnu granu vlasti, a u tome, kao i u pregovorima o pristupanju EU u poglavljima 23 i 24, Hrvatska ima itekako pravosudni i sigurnosni interes. Podsjetit ću da su pregovori za poglavlja 23 i 24 već otvoreni , ali nisu zatvoreni i izvjesno je da neće biti zatvoreni još dugo vremena iz jednostavnog razloga što Srbija nije ispunila uvjete za zatvaranje tih poglavlja.
To su vrlo složena poglavlja i vrlo teška za Srbiju jer se u njima treba suočiti između ostalog i s neefikasnošću progona počinitelja ratnih zločina koji žive na njenom teritoriju, a notorna je činjenica da je najveći broj počinitelja ratnih zločina 1991.-1992. upravo iz JNA i srpskih postrojbi. Ali iskreno, ne mislim da će se Srbija pretrgati na tom polju jer za to nema jednostavno dovoljno volje tamo gdje treba biti.
Hrvatska treba inzistirati da se riješi pitanje spornog zakona sa Srbijom
Hrvatska tu ima ulogu i snagu kao i svaka druga članica EU. Dakle jednako kao i npr. Njemačka ili Francuska. Druga je stvar da li to Hrvatska shvaća i ima snage upotrijebiti. Hrvatska treba biti najzainteresiranija da Srbija ima neovisno, pravedno, voljno i ažurno pravosuđe. To dosada nismo imali prilike puno vidjeti u najosjetljivijim pitanjima.
Stoga Hrvatska treba inzistirati da se takva pitanja dovedu na standarde koji vrijede u EU. Ni manje, ni više, ni povlaštenije, ni otegotnije. I dok to neka Estonija, Belgija, Portugal mogu s manje pozornosti pratiti i na tome manje inzistirati, Hrvatska nema taj luksuz. Radi se o susjednoj državi koja služi kao mjesto skrivanja ogromnog broja osumnjičenih osoba za najteža kaznena djela i stoga Hrvatska mora, ali baš mora inzistirati da se sva pitanja, pa i pitanje spornog zakona riješe jer se tim pitanjima opterećuju odnosi država po pravosudnim i drugim pitanjima.
Narod.hr: Bili ste ministar pravosuđa u Vladi Tihomira Oreškovića. Ta je vlada donijela odluku o formiranju Povjerenstva za praćenje pristupanja Srbije EU, koja govori o upravo obavezi rada na tim pitanjima. Iako je ta odluka Vlade još uvijek na snazi, Plenkovićeva vlada nikada nije ispunila tu obavezu i formirala povjerenstvo. Kako bi rad tog povjerenstva mogao utjecati na ove poteze koji dolaze iz Srbije i koji je Vaš komentar na činjenicu da aktualna vlada ne saziva povjerenstvo?
Ante Šprlje: Nekad imam dojam da se riječ “povjerenstvo” zadnjih godina pretvorila u sinonim za riječ “magla”, bar kad su u pitanju stvari koje se direktno ili indirektno tiču pravosudnih pitanja. Dok sam bio ministar pravosuđa Povjerenstvo za praćenje provedbe mjerila u pregovaračkim poglavljima 23 i 24 o pristupanja Srbije EU se sastajalo i sjećam se vrlo dobro aktivnosti koje smo radili.
Što se kasnije događalo i zbog kojih razloga je došlo do pasivnosti, nije mi jasno. Smisao tog Povjerenstva je bio da više resora koordinirano prati da li Srbija u pitanjima pravosuđa postiže napredak, da li postupa u skladu s međunarodnim i europskim standardima u kojima bi trebala biti inkorporirana i određena stajališta Hrvatske koja, a to treba reći, nisu ničim bila protivna europskom pravnom poretku ili zaštiti ljudskih prava.
Dodatan razlog je bio iz pozicije pravosuđa, nažalost to moram reći, da Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske ne “odigra” nešto iza leđa pravosuđu. Jer mnogi problemi koji su snašli pravosuđe u Hrvatskoj nikad ne bi bilo problemi da su drugi resori imali drugačiji, stručniji ili moralniji pristup.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
